Zašto baš ti treba da gledaš ovu predstavu?
Srđan Pabllo Doroski

Ovih dana, Reflektor teatar slavi sedam godina od igranja prve predstave, koju smo imali prilike da gledamo u malo drugačijem ambijentu.


Predstava govori o mladim momcima koji su rođeni i odrastali tokom nesigurnih '90-ih godina. Govori još i o njihovim pokušajima da se uklope u društvo, kako izgleda proces preobražaja od dečaka do muškarca, ko sve na njih utiče i o tome zašto je sve to važno. Homofobija, vršnjačko nasilje, nacionalizam, samo su neke od tema kojima se ova predstava bavi. Na jedan duhovit i primamljiv način, već od prve scene se lako približavaju publici, te sve deluje kao improvizacija, gde se stiče utisak bliskosti sa glumcima.


Na ovu predstavu se često dolazi organizovano od strane profesora iz srednjih škola, a nakon izvođenja održavaju se tribine, koje umeju da budu veoma interesantne i korisne. O tome kako to izgleda, za naš portal, priča jedan od glumaca, Nikola Pavlović.


„Predstava i jeste najviše upućena srednjoškolcima, mladim ljudima, kao i njihovim roditeljima, kako bi videli kroz šta njihova deca prolaze tokom odrastanja. Kada smo igrali, čini mi se u Ćupriji, dosta je dece bilo u publici, koja su došla po nagovoru svojih profesora ili nastavnika. U jednom trenutku smo shvatili da 70 posto sale apsolutno ne sluša o čemu pričamo. Želeći da ih animiramo, počeli smo da im postavljamo pitanja: 'Ajmo sad da glasamo! Koliko vas je videlo neke situacije u realnom životu koje ste videli u predstavi?' Oni su glasali i nekako smo tako uspeli da ih uključimo, jer nekada obične tribine nisu dovoljne, s obzirom na to da deca ne žele da učestvuju, već bulje u svoje telefone.”

Posted by Srdjan Pabllo Doroski on Thursday, 5 December 2019


Kako sada, posle sedam godina igranja, ljudi reaguju? Da li se nešto promenilo od početka i da li ova predstava, generalno, može da promeni stvari u društvu?


Ja mislim i verujem da može. Često ti mladi ljudi prilaze posle tribine i govore kako su već videli slične situacije u svojoj školi, i da im je sada sve jasno. Nama je bitno da, možda od 30-oro dece, bar dvoje izađe sa nekim drugačijim viđenjem. Da krene da preispituje sebe i svoje društvo, i to je već neki napredak.


Ko su ti bili uzori i zašto govore da smo izgubljena generacija?


Kada sam razmišljao o tome ko mi je bio uzor, u nekom trenutku mi je Arlond Švarceneger pao na pamet. U tom nekom periodu, izašao je Terminator II, i to mi je bilo van cele priče. Pored lepih stvari iz detinjstva, kojih je svakako bilo, sećam se i politike, sankcija, nemaštine, bombardovanja i nekako je to sve imalo uticaja.


Možda nismo baš izgubljena generacija, ali kao da nismo ni imali detinjstvo, nego smo nekako prebrzo ušli u taj svet odraslih, jer smo morali. Takve su bile okolnosti. Moja sestra je rođena 1996. godine i iako je mlađa od mene samo pet godina, ta generacija je potpuno drugačija od naše.

Posted by Srdjan Pabllo Doroski on Thursday, 5 December 2019


Osim dece predškolskog uzrasta, koja se motala oko bine i pažljivo pratila izvođenje glumaca, na predstavi su bili i budući maturanti, a mi smo razgovarali sa Larom Petković i Stevanom Marinkovićem, koji su nam pričali o svojim utiscima i o tome šta misle kako treba da izgleda prava muškarčina.


„Predstava mi je bila zanimljiva, još ću se informisati da saznam koja je poenta. A kako treba da izgleda prava muškarčina... to je jako teško pitanje. Mislim da su baš zato i rekli u predstavi toliko stvari, jer je jako teško odrediti definiciju“, izjavila je za portal iSerbia Lara Petković, učenica četvrtog rasreda srednje škole.


Stevan Marinković, osamnaestogodišnjak i učenik IV razreda gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj” je istakao: „Predstava je dobra, zato što nas guraju u tako neke kalupe da mi moramo da budemo 'muškarci'. Mislim da je bitno biti dobar čovek, ne moramo da budemo najmuževniji muškarci na ovoj planeti. Ako sam ja dobar čovek, mogu da budem i ženstven, a na kraju krajeva, i zašto je toliko bitno da svi budemo 'pravi muškarci'? Ako se svi trudimo da prihvatimo razlike, a ne da živimo kako je društvo reklo da treba, i ako se trudimo da budemo dobri ljudi, napravićemo bolji svet“.

Posted by Srdjan Pabllo Doroski on Thursday, 5 December 2019

Nešto pre samog početka izvođenja, dok se publika okupljala, sedeli smo sa Rastkom Vujisićem i u opuštenom razgovoru, dotakli se raznih tema.


Zašto su baš srednjoškolci ciljna grupa koja treba da gleda ovu predstavu?


Zato što poruka, koju ova predstava šalje, vezana je za motive o kojima je možda najbolje da se počne sa razmišljanjem u tim godinama. Mislim da su te neke godine, bar je tako bilo za moju generaciju, za dečake nekako presudne i da se tada neki stavovi, koji se dalje u životu razgraničavaju u nešto drugo, najviše stiču.


U poslednje vreme se, u svetu i kod nas, pokreću mnoge kampanje u kojima se muškarci uključuju u borbu protiv nasilja nad ženama, da li misliš da je to bitno?


Naravno! Jako je bitno da se muškarci uključe u tu borbu protiv nasilja. Pretpostavljam da je, u suštini, po nekim statistikama kada je nasilje u pitanju, uvek više od strane muškaraca sprovedeno, tako da bi bilo dobro kada bi se, da se tako izrazim izvor problema” uključi u borbu protiv istog tog problema.

Posted by Srdjan Pabllo Doroski on Thursday, 5 December 2019


Žene koje su doživele nasilje, uglavnom osećaju krvicu, jer ih upravo nasilnici i okolina, kao i deo društva, okrivljuju za to što je doživela. Šta misliš o tome?

„Ne postoji izgovor i ne postoji opravdanje za nasilje. Oko momenta krivice, nasilje koje se od strane muškaraca sprovodi, je neka vrsta posledice. Međutim, uzrok nisu žene.”

Uzrok nije: „Pogrešno si mi rekla dobro jutro, iznervirala si me” – to su sve izgovori za nasilje. U suštini, mislim da su uzroci mnogo dublji i mnogo širi od jednog: „Ti si kriva, ti si me iznervirala!” To može da vuče kojekakve korene, što iz detinjstva, što iz društva u kom čovek raste, razvija se. Između ostalog, zbog tih nekih idola koji se muškarcima predstavljaju od malih nogu kao takvi. To su uglavnom neki mačo tipovi. Sad, ja mislim da je glavni problem pogrešno usmeravanje te mačoizam energije i tog nekog momenta. Verujem da većina ljudi nije sposobna da hendluje i da prizna da uopšte nosi tako nešto u sebi, nego jednostavno kanališe na skroz pogrešan način, na skroz pogrešnu stranu, prema skroz pogrešnim osobama.

Posted by Srdjan Pabllo Doroski on Thursday, 5 December 2019


Predstavom „Muškarčine”, koja je odigrana 4. decembra u Domu kulture u Novom Sadu, zvanično je pokrenut projekat „PričajmoO...”. Naime, reč je o pokušaju udruženja „Free Space” da, u saradnji sa Reflektor teatrom, doprinese podizanju svesti o važnim društvenim temama kod mladih, ali i pokrene razvoj nezavisne pozorišne scene u Novom Sadu na način blizak mlađim generacijama. Nakon predstave, održana je i tribina „Kakav treba da bude Pravi muškarac ovde i danas” na kojoj se dalje razgovaralo o temama začetim tokom predstave. 


Na tribini, koju je moderirala Vesna Farkaš  učestvovali su PRAVI muškarci:

  • Vojkan Arsić, reditelj;
  • Andrija Nikitović Brica;
  • Andrija Gerić, sportski psiholog i nekadašnji reprezentativac;
  • Milan Radulović Ješko, sekretar MONS-a;
  • Milan Inić Yasserstain.

Projekat se nastavlja već ove nedelje, izvođenjem predstave „Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi”, te tribinom o današnjim herojima i idolima mladih. U planu je da Reflektor teatar i Free Space nastave u ovom ritmu do juna 2020. godine.