Sanja Petrovski: Najistinitije mišljenje je ono o samom sebi
Privatna arhiva

Sanja Petrovski diplomirala je novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka i na kraju svojih studija bila proglašena studentkinjom generacije. Tokom studija bila je stipendista Ministarstva prosvete, dvostruki je dobitnik stipendije Fonda za mlade talente - Dositeja, a tokom poslednje godine osnovnih studija nagrađena je i kao jedna od najboljih studentkinja grada Pančeva


Takođe, znanje koje je stekla tokom studija prenosila je i mlađim kolegama radeći kao saradnik u nastavi na predmetu Socijalna psihologija. Trenutno pohađa master studije na Fakultetu organizacionih nauka i u budućnosti ne planira da prestane da radi na svom obrazovanju i usavršavanju na svim poljima.

Zašto si se opredelila za Fakultet političkih nauka?

Oduvek sam volela da pišem, ali i govorim o važnim pitanjima, problemima, nepravdama. Uvek sam bila prva u liniji onih koji su se bunili protiv onoga što smatraju pogrešnim. Još odmalena bilo mi je važno da prva posedujem sve informacije i budem sigurna da su one na pravi način prenete onima kojima su najpotrebnije. 


Priznajem da je ovo mnoge ljude u mojoj okolini nerviralo, a verujem da je još uvek tako. Imajući sve ovo u vidu, nekako je Fakultet političkih nauka bio logičan izbor. Delovalo je kao da mi ovaj fakultet, tačnije novinarstvo, mogu pružiti dodatna znanja i veštine koje će mi pomoći da se na pravi način izrazim i svojim rečima, tekstovima, reportažama, doprem do najvećeg broja ljudi i govorim o važnim pitanjima


Ovaj fakultet posmatrala sam kao mesto koje će moj talenat za pisanje i potrebu da stalno o nečemu govorim izbrušiti na pravi način. Nesumnjivo je da su mediji jedno od najznačajnijih „oružja” savremenog doba i pretpostavljam da sam želela da naučim kako da najbolji način upotrebim to „oružje”.

Koji su bili najveći izazovi tokom studiranja, kako si im pristupala i rešavala?

Verujem da većina studenata ima iste ili slične izazove tokom studija, iako se danas to zaista preuveličava do nepodnošljivih granica. Ako je verovati velikom broju studenata, studiranje je postalo teže nego rad u rudniku. Uglavnom je to borba sa postavljanjem prioriteta, pronalaženjem vremena za život van fakulteta i usklađivanje svega što volimo da radimo sa onim što, uslovno rečeno, moramo da radimo. 


U mom slučaju, to je svakako bio nedostatak slobodnog vremena. Zbog činjenice da sam svakog dana putovala do fakulteta otprilike 2h i isto toliko u suprotnom smeru, s obzirom na to da nisam iz Beograda. Takođe, često sam imala poteškoća da se nateram da sa jednakim žarom i posvećenošću učim i predmete koji nisu deo mog interesovanja, jer obrazovni sistem u našoj zemlji vas, češće nego što bih ja to volela, stavlja u takvu situaciju. 


Svakako da je sva ta muka i stres postajala nevažna onda kada uspešno položim ispit i još važnije shvatim da sam zaista naučila nešto novo i značajno. S obzirom na to da mi slobodno vreme nije bilo naklonjeno trudila sam se da u hodu pronađem način da zadovoljim još neka svoja interesovanja izvan tog velikog balona zvanog fakultet. Tako sam to dugo putovanje do fakulteta i nazad koristila da čitam knjige i tekstove za koje inače ne bih imala vremena kada sam kod kuće i još uvek to radim, kao i da vodim i slušam razgovore u kojima sam pronalazila inspiraciju za svoje tekstove. 


A verujte mi kada kažem da je 4h u autobusu punom ljudi, svakog dana, nepresušan izvor inspiracije. Zaista smatram da je sve u organizaciji, i verovatno ste ovo pročitali i čuli hiljadu puta, ali zaista je tako. 

Ukoliko imate jasan cilj pred sobom zaista nije teško organizovati svoj život tako da taj cilj i postignete.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Koliko je bilo teško izboriti se za status studenta generacije i koliko odricanja je to nosilo sa sobom?

Na moju veliku sreću bilo je jako teško. Možda ovo zvuči čudno, ali drago mi je da je „konkurencija” bila neverovatna, mada je ja nikada nisam ni posmatrala tako. Zaista sam imala neizmernu sreću da tokom studija budem okružena neverovatnim, pametnim, talentovanim, ambicioznim i vrednim ljudima i još veće zadovoljstvo da te ljude zovem svojim prijateljima


U ovom trenutku mogla bih da se setim još minimum 10 osoba koje zvanje studenta generacije zaslužuju podjednako koliko i ja. Svakako da mi je njihovo znanje, neizmerna podrška i nesebična pomoć pomogla da na tom zamišljenom postolju ja budem ta koja će odneti „nagradu”. Ovo govorim zbog toga što sam oduvek bila zagovornik teze da ocena često nije merilo znanja. 

Ako uložite tolike godine u svoje obrazovanje i trud da budete najbolji što možete, niko nema pravo da od vas očekuje da ostanete tamo gde se to nedovoljno ili nimalo ne ceni.

Svakako da ocene jesu pokazatelj truda, zalaganja, istrajnosti, potvrda nečije želje da na najbolji mogući način ispuni zadatak koji ima pred sobom. U ovom smislu, drago mi je da je to prepoznato, jer zaista sam u svoje studije uložila sav trud, želju i energiju koju imam i rado ću nastaviti to da činim sve dok za to budem imala mogućnosti.

Šta za tebe predstavlja uspeh?

Često se vodim time da sebi postavljam ciljeve koje do određenog perioda života želim da ostvarim i u tom smislu za mene je nešto uspeh tek onda kada sam sama u potpunosti zadovoljna onime što sam postigla. 

Uspeh je na kraju dana, bar sa moje tačke gledišta, ne ono što vam drugi ljudi govore iz ljubavi ili želje da se osećate dobro ili loše, već ono što vi zaista osećate unutar sebe kada podvučete crtu i osvrnete se na ono što ste u određenom periodu postigli.

Verujem da će se mnogi studenti i mladi ljudi saglasiti sa mnom kada kažem da je danas jedno od najtežih bremena koje nosimo svakako breme očekivanja. Očekivanja okoline, porodice, prijatelja, poznanika...o tome kako vaš život treba da izgleda i šta je ono što vi zaslužujete, oduvek su postojala. 


Ipak, čini mi se da je to u današnje vreme posebno izraženo upravo zbog velike pristupačnosti obrazovanju i sve težeg puta ka tom zamišljenom uspehu. Takođe, verujem da ta očekivanja postaju veća, ali i breme postaje teže što ste uspešniji na svojim studijama, što je svakako bar u nekom smislu logično. 


To često ostavlja malo prostora za grešku, neuspeh ili nesigurnost, jer uvek će postojati oni ljudi koji misle da vi možete bolje, da nije dovoljno dobro i da vaš uspeh, bar u njihovim očima, nije dovoljno veliki. Svesna sam svega ovoga i zaista se na to ne obazirem, jer nijedno mišljenje neće biti istinitije i ispravnije od onoga koje imate o samom sebi.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Da li si se neformalno obrazovala tokom studija (seminari, radionice, kursevi) i ako jesi, koliki značaj vidiš u tome?

Naravno! Danas je visoko obrazovanje, kao što sam već i spomenula, postalo dostupno gotovo svakome ko izrazi želju da se usavršava, čak bih se usudila da kažem da je studiranje danas postalo i svojevrstan trend i više nema oni težinu i posebnost koju je ranije imalo. Ipak, to je sve danak vremena u kome živimo i to je razumljivo i svakako nešto što podržavam. 


Želja za sticanjem znanja, ma kakva ona bila, nikada ne može biti loša i pogrešna. Sa druge stane, upravo zbog ove činjenice smatram da je neformalno i informalno obrazovanje jednostavno neophodno ako želite da se izdvojite iz gomile sličnih studenata. Naš obrazovni sistem je takav da ste zatrpani ogromnom količinom informacija koje su često neupotrebljive u stvarnom svetu i jednostavno morate sami pronaći način da tome stanete na rep. 


Na veliku sreću danas zaista postoji ogroman izvor i pristup upravo tom dodatnom obrazovanju koje vam je potrebno i sve što treba da uradite jeste da se na pravi način o tome informišete. Sa druge strane, to se često svodi na besomučno popunjavanje i pretrpavanje tog famoznog CV-ja, ogromnim brojem seminara, sertifikata, volontiranja koje najčešće i nemaju veze jedni sa drugim, a često i same studente koji ih pohađaju zapravo i ne zanimaju, već samo veruju da će to „dobro izgledati u njihovoj biografiji”. 


Sećam se da sam na jednom veoma interesantnom predavanju čula kako je jako važno ne samo KOLIKO radite već i ŠTA radite. Deset strana biografije popunjene kojekavim radionicama i kursevima koji nemaju baš nikakve sličnosti često o vama mogu da daju utisak da zapravo i ne znate šta želite u životu i često može stvoriti kontraefekat, naročito ako je to nešto što vas zapravo i ne zanima. 


Vođena time, tokom studija sam pažljivo birala čime se i koliko bavim. Gde volontiram, za koje sertifikate učim, kojim ljudima sam okružena i kako trošim malo slobodnog vremena koje mi posle hiljada naučenih stranica ostaje.

Šta je uticalo na izbor tvoje profesije i da li smatraš da si valjano izabrala?

Interesantno je da bih na ovo pitanje gotovo potpuno drugačije odgovorila na samom početku, u toku studija i sada kada sam već završila fakultet. Svakako da sam kada sam donosila odluku šta ću studirati mislila da je ovo pravi izbor zbog razloga o kojima smo već govorili. Ipak, tokom studija ne samo da bliže upoznaješ i uviđaš šta je ono što zapravo studiraš, već se i sam menjaš i razvijaš


Sigurna sam da je skoro svaki student imao taj momenat u toku studija kada se zapitao „šta je meni ovo trebalo u životu”, kao i trenutke u kojima shvatite da kvalitet našeg obrazovanja nije baš na najsjajnijem nivou i da sve nije i ne može da bude baš onako kako ste očekivali. Mislim da sam otprilike na trećoj godini shvatila da novinarstvo kao takvo, u svom klasičnom obliku, neće biti nešto čime ću se baviti do kraja života. Bar u bliskoj budućnosti. 


Veliki uticaj na to imalo je upravo moje sazrevanje i prirodan proces širenja i promene interesovanja, ali i ruinirano stanje u kome se mediji nalaze. Sa druge strane, ono što je neosporno jeste da sam na Fakultetu političkih nauka zaista stekla neverovatnu osnovu i ogromnu količinu znanja, a to sam uvidela tek sada kada izvan fakulteta imam priliku da to znanje i iskoristim i ono što znam uporedim i sa studentima drugih fakulteta. 


Često smo se nervirali kada su nam profesori na osnovnim studijama govorili da FPN od nas pravi „sveznalice”, i tek sada uviđam da to zaista jeste istina. Tako da smatram da sam odlično izabrala, jer verovatno danas ne bismo imali priliku da razgovaramo da nije tako.

Koji su tvoji planovi nakon završetka master studija?

Uh, ovo je je pitanje od milion dolara. Trenutno je moje interesovanje usmereno ka radu u nevladinom sektoru i humanitarnim organizacijama i za sada sam zadovoljna iskustvom koje sam stekla u toj oblasti. Čini mi se da sam bar u ovom periodu života tu pronašla svoju svrhu. 

Oduvek sam smatrala da je to najvažnije u svemu što radite u životu – da osećate svrhu.

Takođe, želim da nastavim da se usavršavam i učim. Bilo formalno ili neformalno. Planiram da nakon što završim master studije, napravim kratku pauzu što se tiče fakultetskih obaveza, jer to mi je i više nego potrebno. Ali, nakon toga, sigurna sam da ću upisati ili još jedne master studije ili ću se upustiti u pustolovinu zvanu doktorske studije, bilo da je to u našoj zemlji ili u inostranstvu. 


Ukoliko se na to odlučim obećavam da neću plagirati više od 6,97% svog doktorata. Takođe, trenutno radim na usavršavanju svog drugog stranog jezika pored engleskog, a mislim da će u narednim godinama i treći jezik tu naći svoje mesto. Sve u svemu, iako neću još dugo imati status studentkinje, verujem da ću pomalo to zauvek biti.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

U budućnosti, gde vidiš sebe, u Srbiji ili van nje?

Smatram da niko ne želi da napusti svoju zemlju ukoliko u njoj može da dobije onoliko koliko misli da zaslužuje. Svakako da i ja spadam u tu grupu ljudi. Iako sam veliki pobornik toga da u životu treba videti i iskusiti što više, u bliskoj budućnosti sebe još uvek vidim u ovoj zemlji. 


Sa druge strane, priznajem da bih bez razmišljanja otišla u bilo koji kraj sveta kada bih dobila dobru poslovnu ponudu ili priliku za akademsko usavršavanje i to je svakako nešto što aktivno istražujem. Nisam zagovornik toga da se ode po svaku cenu, osim ako to nije nužno, ali isto tako smatram da godine učenja, dobrih rezultata i zalaganja ne smeju ostati nezapaženi i u tom smislu u potpunosti mi je jasno zašto veliki broj mladih ljudi odlazi i zašto bih, u krajnjem slučaju, i ja bez osvrtanja otišla.

Kojim merama država može sprečiti odliv mozgova?

Ovo je čini mi se pitanje bez pravog odgovora. Ma koliko god ovo pesimistično zvučalo, mislim da u ovom trenutku nikakve mere ne bi napravile drastično poboljšanje. Zemlje u koje odlaze naši ljudi, provele su godine gradeći sistem u koji svako želi da dođe ili nikada ne poželi da ode, dok smo mi godinama radili na tome da napravimo sistem iz koga svi jedva čekaju da pobegnu i još uvek smo vrlo uspešni u tome. 


Na horizontu ne vidim nikakvu inicijativu da se dobri i uspešni modeli iz stranih zemalja usvoje, niti da se tome pridaje značaja kada se sudi o tome šta su goruće teme u društvu. Iako verujem da ću se, čak i u ovom kataklizmičnom sistemu, bar još neko vreme dobro snalaziti i inostranstvo posećivati samo kao usputnu stanicu u svom profesionalnom i akademskom razvoju, verovatno je da za većinu to neće biti slučaj.

Ako uložite tolike godine u svoje obrazovanje i trud da budete najbolji što možete, niko nema pravo da od vas očekuje da ostanete tamo gde se to nedovoljno ili nimalo ne ceni.

Šta bi poručila drugim studentima, i imaš li neku poruku za kraj?

Najviše bih volela da se obratim onima koji će tek postati studenti u narednom periodu. Čini mi se da je njima potrebno reći nešto što mojoj, ali i mnogim generacijama pre moje, niko nije rekao – u redu je da napravite pogrešan izbor u odabiru fakulteta, u redu je da još uvek ne znate šta je vaš izbor, u redu je da odustanete, u redu je ako ne želite da studirate, vaše ideje nisu glupe i u redu je da pokušavate. 


Ne obazirite se na dve zle sestre – očekivanja i nesigurnost. One će svakako uvek biti tu, šta god vi radili ili odlučili. Idite, ostanite, pogrešite, odustanite, razočarajte se, ponovo pokušajte, ali nemojte prestati da radite na sebi. U ovoj zemlji ili na drugom kraju sveta.