Slađana Nedeljković: Dobar novinar je dobar čovek
Privatna arhiva

Nedavno smo predstavili dobitnike nagrada „Ivo Lola Ribar“ za najbolje studentske radove i to za reportažu i tekst koji je bilo teško kategorizovati. Dobitnici nagrada su ujedno i nekadašnji novinari Studentske rubrike portala iSerbia (intervju možete pronaći na sledećem linku).

Sada vam predstavljamo Slađanu Nedeljković, koja je za iSerbia govorila o osvojenoj nagradi, insipraciji za svoj intervju „Na kraju pustinje uvek mogu da pronađem cvet“, problemima društva kojima se bavi kroz tekst, ali i kroz besednička takmičenja. Takođe je govorila o tome šta za nju znači novinarski poziv i kako ona vidi status novinara u Srbiji.

- Jedna si od dobitnika nagrade „Ivo Lola Ribar“, koju Unija studentskih glasila daje za najbolji studentski tekst. Kako se osećaš povodom toga i šta za tebe dobijena nagrada znači?

Osećam se počastvovano, ali iskreno, nisam još uvek ni svesna šta mi je ta nagrada donela kao autoru. Ipak, nagrada je bila ključ koji je otvorio vrata šire javnosti i dao mogućnost da se priča iz intervjua čuje dalje od mog fakulteta, kao i da se mojoj sagovornici pomogne na neki način, jer ona, ispričavši svoju životnu priču, prikazuje položaj diplomiranog ekonomiste za turizam i položaj mladih u Srbiji.

Moj cilj je bio da otkrijem širi društveni problem, da ne prikažem samo pojedinca koji će patetično oplakivati svoj život, već da se kroz Zoričinu priču prepozna problem nezaposlenja u struci, problem prekvalifikacije za radno mesto i pre svega da se istakne važnost rešavanja ovakvih problema. Važno mi je da ova priča ode dalje od zidova FPN-a, da ne bude samo mrtvo slovo na papiru, već da se mojoj sagovornici pomogne na neki način. Nagradom nisam želela da stavim akcenat na sebe kao autora, već na svog sagovornika, te se nadam da sam u tome i uspela.

IMG-20170223-_WA0000.jpg

Foto: Privatna arhiva

- Od kada si član redakcije časopisa Politikolog i kako je tekao tvoj razvojni put kao novinara kroz ovaj časopis?

Član Politikologa sam od svoje druge godine studija, a sve je počelo tako što sam na oglasnoj tabli videla konkurs za rad u ovom najstarijem zvaničnom glasilu Fakulteta političkih nauka. Rešila sam da uradim nešto originalno i da, umesto motivacionog pisma, pošaljem na konkurs neki intervju koji sam radila.

Već na prvom sastanku redakcije sam, od tadašnje urednice časopisa Mare Nedeljkov, dobila značajne sugestije. Ona je govorila o mom intervjuu i njegovim dobrim i lošim stranama, odnosno o greškama koje sam napravila, i to pred svima. Meni iskreno nije bilo baš najprijatnije, ali sam shvatila da ipak želim da budem deo te ekipe i da želim da učim više, da napredujem i da jednog dana postanem veliki novinar.

U početku sam pisala izveštaje, išla na većinu događaja i svaki put imala sam onaj osećaj novinarskog ludila: kada žurite da biste stigli na vreme, a telo vam obuzimaju neki leptirići, jer ne znate šta vas sve na tom mestu može sačekati. Priznajem, to je jedan od najlepših osećaja, baš ta neizvestnost, želja da saznate. Radoznalost čini ovaj posao posebnim.

Za mene novinarstvo nije posao, za mene je novinarstvo životni put. Put koji ne biraju svi, put koji biraju samo hrabri. Vremenom se trud isplatio, moj rad je primećen i postala sam glavni i odgovorni urednik časopisa. Naravno, nije bilo lako uskladiti sve obaveze, raditi u časopisu, ići na fakultet, učiti, ali kada nešto volite, vi ćete uvek naći i vremena za to.

Za vreme svog uredništva sklopila sam saradnju sa FPN-om u Podgorici, samoinicijativno sam se spakovala i otišla u Podgoricu sama, upoznala tadašnju urednicu njihovog studentskog sajta Tijanu Radulović i sa njom sklopila saradnju. Zatim, zahvaljujući Tijani, upoznala sam Ljubišu Aćimovića, jednog od urednika glasila FPN-a u Banja Luci, tako da smo imali dopisnike iz dve zemlje.

Nakon mene, na čelo Politikologa došla je Aleksandra Milutinović, kojoj sam bila jedna od zamenica i pod njenim vođstvom, a opet ujedinjenim snagama, uspeli smo da se izborimo i da nakon dve godine izdamo još jedno štampano izdanje Politikologa u kojem je i moj intervju sa Zoricom.

- Dobila si nagradu za najbolji intervju. Koji još novinarski žanrovi predstavljaju fokus tvog interesovaja i zašto?

Mislim da čovek uči celog života, pogotovo kad govorimo o novinarima, tako i ja mislim da još uvek učim šta mi to najbolje ide od ruke. Trenutno mogu da kažem da sam najviše izveštaja i vesti napisala i za štampane i za onlajn medije, čak sam imala prilike i da pišem agencijske vesti i izveštaje. Gajim posebnu ljubav prema istraživačkom novinarstvu, pa tako volim da pišem članke, pogotovo ukoliko se radi o nekom društvenom problemu ili pojavi koja zapravo može na društvo da ostavi velike posledice. Ali, za svaki dobar istraživački rad potrebno je vreme, te tako nisam baš imala prilike da se oprobam onoliko koliko želim u ovom žanru, ali nadam se da ću u narednom periodu to nadoknaditi.

unnamed_4.jpg
Foto: Privatna arhiva

- Sam koncept nagrađenog intervjua, ali i veoma slikovit naslov, vrlo su zanimljivi. Kako si došla na ideju da baš o tome pišeš, pa i da mu daš taj naslov?

Ideja za intervju je nastala kroz moje poznanstvo sa Zoricom. Često sam išla u pauzama od učenja kod nje i provodila dosta vremena pričajući sa njom. Kad sam čula njenu životnu priču, shvatila sam da je ona neko za koga javnost jednostavno mora da čuje. Mislila sam da ona ima mnogo toga da kaže i poruči, s obzirom na to da je i ona bila studentkinja koja je živela u Studenjaku, koja se borila za ocene, koja je radila kako bi uspela da plaća kirije i slično. Pored svega toga prihvatila je da radi posao za koji je prekvalifikovana, uspela da pobedi maligni tumor, ali nikad nije izgubila jednu stvar, a to je osmeh. Mislim da to mnogo govori.

Smatrala sam da njena priča oslikava dubok društveni problem, da je zapravo intervju glas pojedinca koji je školovan, koji piše pesme, koji je prekvalifikovan za posao koji obavlja, ali taj posao obavlja najbolje na svetu. Želela sam da ljudi shvate da za svaki problem postoji rešenje, da smo mi ti koji biramo kako živimo, iako nam se ponekad čini da je stanje u državi užasno i baš kako sam naslov interjua kaže: Na kraju pustinje mogu da pronađem cvet. Takođe, na ovaj način sam želela i da stavim do znanja svima koji misle da nema svrhe završavati fakultet, jer nema posla, i to da naše obrazovanje ne zavisi toliko od fakulteta koliko zavisi od nas samih.

- Talenat ne iskazuješ samo kroz tekst, tvoje se misli mogu čuti i usmenim putem na besedničkim takmičenjima. Ove godine, na Dan studenata, bila si jedna od učesnika Besedničkog takmičenja na svom fakultetu (FPN). Kako je samo takmičenje prošlo i koja je bila tvoja tema?

Pričljiva sam osoba po prirodi, pa mi nije bio problem da i ovog puta pričam o nečemu što je opet domen društvenih problema. Naime, moja beseda je iskazivala kritiku prema vlasti, jer je svoj novac uložila u kupovinu novogodišnje rasvete, koja bi navodno privučila turiste, umesto da taj novac uloži u lečenje dece kojoj je pomoć potrebnija. Da mogu vratiti vreme, opet bih učestvovala, jer smatram da nam retorika i sama beseda pomažu u tome da kritikujemo vlast, iskažemo svoje nezadovoljstvo ili zadovoljstvo, da podstaknemo naše državnike na promene i da više misle na budućnost dece, jer su deca ta koja će činiti ovu državu za nekoliko godina i koja će sutra moći da je izvede na pravi put. Dobila sam nagradu za učešće kao i većina mojih kolega, a ponosna sam posebno i na kolege koje su pobedile, jer su svojim besedama, poput velikih retora, uspeli da iskažu svoje stavove, kritike i mišljenje u vezi sa stanjem u Srbiji.

unnamed_2.jpg
Foto: Privatna arhiva

- Koliko su ti pomogle studije na FPN-u da se obrazuješ u sferi novinarstva? Da li je dovoljno ono što se nauči na fakultetu kako bi postala uspešan novinar ili je pak nužno samostalno angažovanje kroz praksu?

Naravno, studiranje na fakultetu mi je pomoglo da se obrazujem kao novinar, ali ja smatram da svako od nas odlučuje u kojoj meri želi da se obrazuje. Naime, za mene fakultet predstavlja nešto što je poput osnovnog obrazovanja kako bismo dobili diplomu i imali zvanje, ali se zapravo više obrazujemo ukoliko sami težimo ka tome. To činimo tako što se edukujemo dodatno, čitamo, posećujemo različite vrste seminara, jer je, pre svega, bitna praksa ako ste novinar.

Dakle, novinarstvo je i zanat donekle. Treba da pišete, idete na teren, uzimete izjave, što je potpuno drugačije od pukog učenja i reprodukovanja naučenog. Naravno, nužno je samostalno angažovanje, jer niko umesto vas sutra neće pisati, neće neko graditi vašu karijeru i vaš put, već sami birate svoj pravac. Nije bitno da imate samo diplomu, mnogi je imaju kao ukras, bitno je da radite stalno na sebi, da se trudite i da gajite taj istraživački instikt, intuiciju, da idete u nove izazove i pre svega da učite i izvučete pouke kroz svet koji vas okružuje.

- Zašto si baš odlučila za poziv novinara? Kakvo je tvoje viđenje statusa novinara u Srbiji?

Novinar je kao doktor: kako ćete se ponašati zavisi od toga koji će vam lek dati. Naime, novinar svojim tekstovima donekle kreira javno mnjenje, utiče na veliki broj ljudi i zato treba čvrsto da stoji iza onoga što piše i da bude odgovoran za svoj tekst. Na jednoj edukativnoj konferenciji direktor deska u Danas-u rekao je: „Dobar novinar je dobar čovek“. Ova izjava govori sve o novinarstvu.

Dakle, vi ste dobar novinar ako znate gde vam je granica, ako poštujete tuđa prava i ako ste pre svega etični. Danas se suočavamo sa tim da se imenica novinar zloupotrebljava od strane onih koji pišu za tabloide, žutu štampu i tako dalje. Moguće je da su oni ovu imenicu izopačili, ali jedno je sigurno, oni sebe mogu nazivati novinarima, ali nikada to zaista neće biti.

Ja sam svoju ljubav prema novinarstvu od detinjstva nosila u sebi, a za novinarski poziv sam se odlučila onda kada sam, kao učenik treće godine Druge kragujevačke gimnazije shvatila da ovom društvu treba promena, da je neophodno da pojedinac pre svega učini nešto da utiče na druge i da drugi motivisani od strane tog pojedinca krenu i slede njegov put. Želja mi je bila da kroz svoje tekstove pomognem drugima, da prikažem šta je to što treba menjati u društvu i da budem neko ko će uticati na građane da kritički konzumiraju medije i da se otrgnu homogenoj masi koja stvara ovo stanje depresije u koje je zapao naš narod, kao i da uverim ljude da postoji bolje sutra i da se bore za bolju budućnost umesto predaje.

unnamed.jpg
Foto: Privatna arhiva

- Šta bi poručila budućim studentima novinarskog smera na FPN-u i onima koji generalno žele da se bave novinarstvom?

Ako imaš želju da poboljšaš svest građana, da ih usmeriš ka stvarnim problemima i svojim radom utičeš na poboljšanje i pomoć drugim osobama, na pravom si mestu. Uči, trudi se, neće biti lako, imaćeš i periode kad te muče politički predmeti, praksa i sve ono što je sastavni deo studentskog života. Ne brini se, to je put kojim idu oni koji ovaj posao vole i koji žele da se njime bave.