Mirko Kaldaraš: Ulaganje u mlade je neophodno!

Foto: Privatna arhiva

Mirko je rođen u Vršcu u siromašnoj romskoj porodici. Do svoje devetnaeste godine, menjao je boravišta i živeo u neljudskim uslovima (kuće bez struje, vode, vrata i prozora), ali uprkos tome, tokom osnovne i srednje škole, bio je odličan đak i paralelno radio honorarno, kako bi sebi i svojoj porodici stvorio adekvatne uslove za normalan život.

Osvajač je brojnih nagrada na takmičenjima iz hemije, a odlazio je i u Petnicu na seminare hemije. Član je više udruženja: Vojvođanski romski centar za demokratiju (VRCD), Unija romskih studenata (URS), Klub mladih hemičara Srbije (KMHS) i počasni je član Studentskog parlamenta Hemijskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Između ostalog, bavi se i obrazovanjem mladih Roma, kao i radu na smanjenju diskriminacije prema romskoj zajednici. Njegov uspeh se ogleda u tome što su ga romski studenti u tri mandata izabrali za predstavnika Univerzitetskog parlamenta, izborom za predsednika pregovaračkog tima.
Ličnim primerom pokazao je kako se ni od čega može stvoriti nešto i jasno je zašto je dobitnik nagrade za društveni aktivizam.

-preduzetnistvo.gif

Čestitam ti na nagradi Mladi heroj, koju si dobio za društveni aktivizam. Koliki je danas značaj društvenog aktivizma i šta ova nagrada za tebe znači?

Društveni aktivizam je nešto što je od velikog značaja, ne samo kod nas i ne od skoro. Oduvek su se ljudi udruživali u pokušaju ostvarivanja društvenih prava, vrednosti i slično. Mislim da je veće pitanje koliko je teško baviti se društvenim aktivizmom i koliko podrške pružaju institucije i država svemu tome. Što se nagrade tiče, smatram je pokazateljem da, ipak, postoji segment društva koji vrednuje obrazovanje i šalje poruku i meni i svim mladim ljudima sa kojima sam radio, da ima smisla obrazovati se i raditi na ličnom razvoju, uprkos svakodnevnici, koja baš i ne šalje takve signale.

Kako i na koji način treba razviti svest kod ljudi o značaju društvenog aktivizma?

Ne mislim da je problem u nepostojanju svesti o značaju društvenog aktivizma (barem ne u većim sredinama), više problem vidim u samoj ekonomskoj situaciji u kojoj živimo. Da bi čovek bio spreman da se bavi društveno-korisnim radom i da za to svakodnevno odvoji vreme, on mora biti ekonomski situiran. Kod nas je veliki procenat mladih ljudi koji žive sa roditeljima i/ili koji su bez posla. Uzevši ovo u obzir, mislim da, ipak, možemo da se pohvalimo pozamašnim brojem aktivista.

Da li to što si Rom predstavlja za tebe neku barijeru u društvu (npr. kada želiš da učestvuješ u drušvenim aktivnostima i slično)?

Ja lično nisam imao problema zbog toga što sam Rom, makar mi to niko nije direktno predstavio. Ako me pitate da li je teže dobiti neki konkurs, zaposliti se i slično zato što sam Rom, rekao bih da taj problem imaju i drugi koji nisu Romi, osim ako nisu politički angažovani ili kumovi/rođaci nekoga iz političkog miljea. To ne znači da diskriminacija ne postoji, već da je toliko raširena na sve segmente, da je besmisleno i govoriti o njoj.

11149446_10205560119898522_1896766774808746849_n.jpg

FOTO: Privatna arhiva

Veliki korak u odrastanju, biranje određene srednje škole i smernica za dalji život je težak za svakog mladog čoveka. Reci mi, kako si prebrodio taj period i šta te je navelo da se baviš hemijom?

Prosto smatram da srednju školu, a naročito fakultet, treba birati u skladu sa onim gde pronalazite sebe. Vrlo je bitno osposobiti se za posao koji volite, jer bi to trebao biti posao koji ćete raditi do kraja života. Što se mene tiče, kao klinac sam maštao da jednog dana budem vozač autobusa/šlepera, pa sam tako i hteo da upišem smer vozač-mehaničar motornih vozila u vršačkoj „Tesli”. Međutim, kako te godine nije postojao taj smer (mogao se upisati svake druge godine), odlučio sam se za hemijsku školu. Ubrzo nakon upisa, zahvaljujući samoj hemiji kao nauci, ali i nastavnicima hemijske škole, znao sam da ću studirati hemiju.

Koliko je za tebe bilo teško doneti odluku da studiraš u velikom gradu, kao što je Novi Sad, poznajući tvoje materijalne uslove i život do tada?

Svakako da nije bilo lako otići, tim pre što mi je i otac neposredno preminuo, te je majka ostala sama, ali nisam imao izbora. Ostanak u Vršcu sa srednjom školom bi značio borbu za opstanak. Što se materijalnog aspekta tiče, imao sam republičku stipendiju, držao privatne časove, a imao sam i podršku ljudi velikog srca.

Koja je bila tvoja reakcija na novu sredinu i da li su te dobro prihvatili u društvu?

Nisam imao naročitih problema da se prilagodim novoj sredini, niti sam naišao na neki vid neprihvatanja. Bio sam korektan sa svima, družio se sa određenim ljudima, sa dobrim brojem njih se i danas čujem/viđam.

Mnogo je priča u javnosti kako se dosta ulaže u nauku, ali samo ljudi koji se bave naukom znaju da to nije tačno. Objasni mi, kakvo je zaista trenutno stanje u našoj nauci, šta misliš da bi trebalo promeniti i da li je „povremeno” ulaganje u mlade ljude korisno za nauku i društvo uopšte?

Koliko se danas ulaže u nauku, govori to što naučni radnici krpe kraj sa krajem (ne mislim na profesore, već na asistente, istraživače, saradnike i dr.). Finansiranje odlaska na naučnu konferenciju je vrsta noćne more. Sa druge strane, mladi talenti ne dobijaju podsticaje (neki i dobiju na mišiće) od države za odlazak na takmičenja i slično, iako su osvajači svetskih medalja iz matematike, hemije... Najkraće, nauka, kao i mnogi drugi segmenti društva, „preživljavaju”. Po mom mišljenju, ulaganje u mlade ljude i u nauku je neophodno za razvoj društva.

Print_Screen_Mirko.jpg

Foto: PrintScreen - Youtube

Šta misliš o ideji stvaranja idealne simbioze između društvenog aktivizma i nauke? Da li bi tako nešto uticalo na to da više mladih ljudi ostane u zemlji?

Mislim da je za ostanak mladih u zemlji neophodna privreda. Kada bismo imali privredu i povezali je sa naukom (kao što to rade razvijene zemlje), imali bismo potencijala i za ostanak mladih i za razvoj zemlje, društva uopšte.

Kako i gde vidiš sebe u narednih 10 godina?

Kao istraživača. Nažalost, negde van Srbije. Uz to, za deset godina bih možda već mogao imati i ženu i dete/decu (smeh).

Kao nosilac titule mladog heroja, reci mi još nekoliko reči (ili saveta) za sve buduće mlade heroje Srbije?

Ne znam baš koliko mi je mudrosti donela ova nagrada, ali neki opšti savet je da ozbiljno razmisle i odrede svoj cilj i da se, potom, svom snagom bore, kako bi ga ostvarili.


Jovan veruje da male promene mogu da naprave veliku razliku.