Filip Živanović: Nošnja je pobuna protiv modernog sveta
Privatna arhiva

Diplomirao si na Pravnom fakultetu u Beogradu, a zatim završio i master studije. Kako si došao na ideju da odabereš pravo za svoje buduće zanimanje?


Pravo sam video kao simbiozu između nekoliko fakulteta koje sam u tom trenutku želeo da upišem. Tako sam u pravnoj nauci pronašao sponu između Vojne akademije, Filozofskog fakulteta i istorije i Fakulteta političkih nauka. Upravo u pravu čovek nalazi mogućnost da služi poretku i otadžbini, da promišlja o nekim večnim načelima i idejama na kojima počiva istorija ljudskog roda i da kroz aktivno učešće u društvenom životu, kroz „struku“ utiče na „polis“, odnosno na politički život. Tako da sam pravo izabrao ne kao vid zanimanja i kao prostu profesiju, već kao način života koji sa sobom nosi osobenu logiku, filozofiju, ideale i principe.


Na odbranu diplomskog rada kao i na dodelu diplome, došao si u narodnoj nošnji. Odakle ideja da se u narodnoj nošnji pojaviš pred profesorima i kolegama?


Ponovni dolazak u nošnji na dodelu diplome je opet bio simboličan gest odavanja poštovanja prema duhu, istoriji i tradiciji srpskog naroda, a na ideju sam došao vodeći se mišlju da naš, ali i svaki narod u svetu živi u večnosti kroz očuvanje svoje kulture, običaja i tradicije. Pored toga, nošnja je bila svojevrsna pobuna protiv modernog sveta i načina života koji se danas propagira, a to je mehaničko odricanje od korena i baštine u okviru koje se rađamo, živimo i umiremo. Dakle, zaista mislim da su ovakve svečanosti, kao što je dodela diplome, ali i druge proslave, idealni trenuci da se kroz nošnju pokaže svest o očuvanju, ne onoga što je prošlo, već onoga što je neprolazno i onoga što može i mora imati svoje mesto i u 21. veku – veku postmodernizma. Nećemo mi biti svetu korisniji i čovečanstvu simpatičniji ako svoju dušu prezremo i odbacimo i u tuđe se ruho odenemo – kako je govorio Sv. vladika Nikolaj. Uostalom pogledajmo samo svetle primere i pojedince kao što su Nikola Tesla, Mihajlo Pupin i Milutin Milanković i videćemo da se niko od njih nije odrekao srpskih korena i tradicije.


Kakve su bile reakcije profesora i javnosti?


Reakcije su bile dobre, naravno. U takvim reakcijama se vidi koliko se naši ljudi, bili oni profesori ili studenti, još uvek sa radošću odnose prema gestovima koji na simboličan način pokazuju da imamo nešto što nam je svima zajedničko.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Smatraš li da je danas tradicija izgubila na značaju?


Da, tradicija kao vid prenošenja znanja, mudrosti, vrednosti, ideja i suštine na kraju krajeva, sa predaka na potomke, obezbeđujući neprekidan kontinuitet između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, danas je apsolutno ugrožena. Ugrožena je jer je na presto postavljen čovek, ili bolje rečeno, nečovek koji je postao jedino merilo savršenstva, iako je on u svojoj prirodi nesavršeno biće. Takav čovek-nečovek je dobio sva moguća „prava”, osim jednog, prava na slobodu. Dobio je neograničene mogućnosti za zadovoljenje svojih telesnih prohteva, ali je vođen telesnim zarobio svoju dušu. Zarobio je ono što je jedino večno, a svoj život pretvorio u život za trenutak. Tako da je tradicija danas predstavljena kao nešto retrogradno, prevaziđeno i prošlo, a u stvari poštovanje tradicije je jedini garant opstanka čoveka kao slovesnog bića u vremenu u kojem živimo.


Kakvi su tvoji planovi za budućnost?


Nemam naročite planove za budućnost. Vodim se onom jevanđeoskom: „Ištite najpre carstvo nebesko i sve drugo će vam se pridodati”.