Ana Jovčić: Sve što smislim, ostvariću!
Privatna arhiva Ana Jovčić

Zašto baš književnost?


Ana: Književnost sam upisala zato što obožavam da čitam još od malena. Imala sam fantastičnu profesorku srpskog, koja je insistirala na čitanju knjiga. U srednjoj školi je to bilo malo opuštenije, profesori nam nisu mnogo tražili, a ja sam htela da znam više o delima o kojima nismo pričali na času. Interesovalo me je sve u vezi sa književnošću. Jedan dečko koji takođe ne vidi je pre mene upisao književnost, a čula sam za još nekolicinu ljudi koji studiraju neki strani jezik na Filološkom, a meni je to bio dokaz da ću moći da se snađem. Razmišljala sam da ako mogu oni, zašto ne bih mogla i ja?


Poznato je da za većinu predmeta ne postoji jedna knjiga, već je neophodno snalaziti se. Kako ti izlaziš na kraj sa obimnom literaturom?


Ana: Većina ljudi koji ne vide upisuju Pravni fakultet, jer je mnogo lakše doći do literature. Svaka knjiga je adaptirana, bilo da postoji skenirana, bilo da je zvučni zapis. Čak profesori imaju i audio knjige za svoje predmete. To je neverovatno olakšanje. Što se tiče literature, mnogo mi olakšava situaciju to što u Narodnoj biblioteci postoji Odeljenje za slepe i slabovide, i oni mi skeniraju knjige. Pošaljem im literaturu, a oni to skeniraju. Za to nisam ranije znala, pa mi je bilo dosta teže, plaćala sam za skeniranje i slično. Oni stvarno hoće da mi izađu u susret, ali imaju još korisnika osim mene, tako da, kada imamo mnogo literature iz nekog predmeta, pokušavam da to što više suzim da bi oni mogli da postignu to. Važno je da počnem na vreme da spremam neki ispit, jer ne mogu samo otići u biblioteku i uzeti sve što mi treba. Dosta unapred treba da znam koja literatura mi treba, već sada treba da počnem da sakupljam knjige za junski i julski rok, kao i za jesenje rokove. Kada je reč o nekim opštepoznatim knjigama, one postoje i u zvučnom formatu.


Koliko ti je teže da spremiš ispite koji se obično spremaju iz skripata i beležaka?


Ana: U velikom broju nemam pristup različitim skriptima, pa se oslanjam na literaturu i onda kada drugim studentima to nije neophodno. Doduše, postoje neka skripta u vordu, pa pretražim sve moguće grupe po fejsbuku i pronađem skripta za koja nisam ni znala da postoje.

Pokušavala sam da skeniram određena rukom pisana skripta, ali to nije bilo funkcionalno. Kada to govorni program čita, to zvuči kukica nalevo, kukica nadesno, i, a, o, u. Ništa ne može da se razazna. Nedavno sam kupila kritike koje govorni program nije mogao pročitati, pa mi preostaje da učim samo iz snimaka sa predavanja. Nekad moram i da platim ljudima da mi to pročitaju, ali to sam odabrala, tako da se ne žalim. Kada je gramatika u pitanju, obično platim nekome da mi objasni sve to. Recimo, kada sam spremala Akcentologiju, govorni program nije mogao da pročita akcenatske znake, tako da sam morala da uzmem časove.


Koliko ti inače profesori izlaze u susret što se tiče ispita, predavanja i sličnih stvari?


Ana: Kako kad. Uglavnom mi izlaze u susret, nekad mi je teže nego ostalima. Recimo, kada puštaju prezentaciju na predavanju, ne znam šta piše na slajdovima. Može da govori nešto u vezi sa tim slajdom, a ja nemam uvid u to šta piše na slajdu ili tabli, a oni to najčešće ne čitaju. Tu sam i ja kriva, mogu da im se javim i da ih zamolim da mi to pročitaju, ali ne želim da stalno prekidam profesore da bih ih pitala šta piše. To su uglavnom neki dugi citati iz pesama ili romana, i ne mogu da gube vreme čitajući sve to. Snalazim se tako što uglavnom neko prepiše to što piše na slajdovima i pročita mi ili mi pošalje iskucano ako prekuca. Beleške hvatam tako što snimam predavanje i kasnije prekucavam. To je mnogo posla, ali se tada i najviše nauči. Dok prekucavam snimke, naučim dosta.

Privatna arhiva - Ana Jovčić
Privatna arhiva - Ana Jovčić

Koje ti je najneprijatnije iskustvo sa nekim profesorom, a koje najprijatnije?


Ana: Na prvoj godini postojao je ispit koji nisam mogla da polažem na uobičajeni način. Objasnila sam profesoru kakva je situacija i pitala ga kako ću spremiti taj ispit, jer govorni program ne može da pročita znake koji su neophodni. Rekao je da se snađem, na šta sam ga ja pitala kako da se snađem. Pitao me je zašto sam upisala fakultet, ako ne umem da se snađem. Odgovorila sam da sam čula da je ranije imao studente koji ne vide i da me zanima kako su oni to polagali. Zaista poznajem ljude koji su polagali i položili taj ispit bez većih neprijatnosti. Ipak, kazao je da se nikada ranije nije susreo sa slepom osobom. Nije uopšte bio zainteresovan za razgovor sa mnom.


Imala sam nekoliko profesora koji su mi dosta pomogli. Na primer, jedna asistentkinja mi je pročitala skoro ceo udžbenik iz Staroslovenskog. Ostajala sam kod nje na konsultacijama, a ona mi je čitala sve to. Nije morala, a čitala mi je.


Takođe, tu su i dvoje profesora koji mi svaki put priđu i pitaju me da li je sve u redu sa literaturom. Jedna profesorka me je oslobodila nekih pesama koje nikako nisam mogla da pronađem, čak sam na ispitu i izvukla neke od njih. Mi smo se pre toga dogovorile šta ne mogu da nađem i šta neću imati na ispitu. Otad je prošlo dosta vremena i ona je zaboravila na to. Na ispitu sam je podsetila, a ona mi je rekla da izvučem drugo pitanje. Rekla mi je da je tako uradila i prethodni put kad se susrela sa nekim ko ne vidi. To je bilo samo nekoliko pesama, ali je imala razumevanja. Svakako, više je bilo prijatnih nego neprijatnih iskustava.


U prvoj godini, na usmenom ispitu, nekoliko nas je izvuklo pitanja. Koleginica je pisala koncept i savila glavu, približivši se papiru. Profesor joj se obratio: „Koleginice, nemojte tako da kvarite oči, kako ćemo Vas udati?” Ja sam mu se na to obratila i pitala ga da li to znači da se ja nikada neću udati, na šta je njemu bilo jako neprijatno. Rekao je da nije tako mislio i izvukao se nekako, ali nisam mogla da prećutim, jako mi je smešno bilo.


Kakav odnos imaš sa kolegama, koliko ti oni pomažu?


Ana: Uglavnom su super, retko sa kim sam imam neki dublji odnos, da se viđamo van predavanja, idemo na kafe i slično, samo sa dvoje, troje eventualno četvoro njih se stvarno družim. Kad uđem u kabinet, priđu mi, pomognu mi da sednem. Pitaju me gde ću, ja sednem, oni odu na drugo mesto. To je nekad neprijatno, ali razumem, jer su svi podeljeni i kao u srednjoj školi imaju osobu sa kojom će sesti. Povremeno, kada neko hoće da me povede, osetim da je stegnut, da mu drhte ruke. Ne znaju šta da kažu. Na primer, kažu: „Vidimo se.”, pa im bude neprijatno. Bude mi žao kad se to desi, jer hoću da im kažem da se opuste i da nema razloga da se plaše. 


Neki ljudi se lakše prilagode novom, dok neki nisu spremni da razbiju neku predrasudu. Recimo, uglavnom misle da ja idem mnogo sporo. To što ne vidim ne znači da sam spora. Tada namerno počnem da idem brzo, na šta se oni začude. Ili, kada silazim niz stepenice i neko me vodi, pa kada siđem kažu: „Bravo!” Ja shvatam da ta osoba ima dobre namere, ali takvo ponašanje mene zapravo udaljava od osobe. Ne nervira me osoba, nervira me postupak. Smetaju mi još neke stvari. Na primer, dva dana zaredom mi se dešava da izađem iz prevoza i ljudi hoće da mi pomognu da pređem ulicu, nakon čega prokomentarišu kako su uradili dobro delo. Drago mi je što hoće da pomognu, ali ne mora da se naglašava to toliko.


U zgradi fakulteta je jako teško snaći se, s obzirom da je poput nekog mermernog lavirinta. Kako se ti snalaziš?


Ana: Naučila sam ono što mi treba. Do biblioteke, recimo, nisam naučila. Znam da odem do kafića Piramide, do toaleta i do učionica u kojima najčešće imamo predavanja. Osnovne stvari znam. U početku nisam znala, pa sam zapitkivala ljude. Ako ne mogu da se snađem, sačekam dok ne čujem nekoga da prolazi i pitam da mi pomognu. I pomognu mi.


Filološki je poznat po ogromnim pauzama između predavanja. Kako ih ti ispunjavaš?


Ana: Ponedeljkom se snalazim. Zovem drugaricu, pa ako ona može, odem kod nje na kafu, pa se posle vratim na fakultet. Ili sedim u kafiću na fakultetu dva sata, pa moj dečko završi sa poslom, pa provodim vreme sa njim. Nekad me jako mrzi, pa i ne odem, ali tada me grize savest, pa to izbegavam. Ostalim danima su pauze kraće. Kada su mi tu drugarice, idemo na kafu i šetamo se, a kada nisu sednem u kafić, popijem kafu i slušam knjigu.


Kako dolaziš na fakultet?


Ana: Kad sam bila kod kuće, dok nisam živela sa dečkom, neko me je pratio. Onda sam rešila da se osamostalim i naučila sam da idem sama. To kako sam naučila da idem sama je bila avantura. Jednog dana nije imao ko da me otprati do autobuske stanice, a ja sam htela na predavanje. Drugarica je spavala i nisam mogla da je budim, a nikog drugog nije bilo. Pozvala sam dečka telefonom i rekla mu da ne mogu sama, na šta je on odgovorio da mogu i da će mi on govoriti. Plašila sam se, isplakala sam se, pojela mnogo slatkiša i krenula. 


Govorio mi je detaljno gde da idem: „Idi pravo, pa levo. Taster za biranje spratova ti je sa desne strane, u visini struka...” Bio mi je poput navigacije. Nekoliko dana mi je govorio gde da idem, a onda sam zapamtila. Kada izađem iz prevoza, čekam na istoj stanici sledeći autobus, pa tramvaj, pa od tramvaja do trole pređem ulicu. To sam naučila sa profesorkom orijentacije, pošto kod nas u školi postoji profesorka koja drži časove samostalnog kretanja. Rekla mi je da joj se javim kad god mi nešto treba i ona me je i naučila da idem od Beograđanke do Fakulteta. Od Zelenog venca je mnogo komplikovanije, ovako mi treba više vremena, ali je meni jednostavnije.

Aleksandar Pešić
Aleksandar Pešić

Koje su najčešće predrasude ljudi prema slepim osobama? Koliko se zaprepaste kada saznaju da imaš dečka, putuješ, izlaziš i slično?


Ana: Sve više se družim sa ljudima koji nisu zaprepašćeni. Biram društvo koje nije ograničeno predrasudama. Ipak, dešavalo mi se nekoliko puta da, na primer, pričam sa frizerkom i kažem joj da idem posle na fakultet, da me mrzi da odem na predavanje, na šta se ona iznenadi što uopšte studiram. Ili kada im kažem da sam probala cigaretu ili alkohol. To im je jako čudno, kao da sam maloletno dete o kome treba da se vodi računa celog života. Kao da postoje stvari koje bi trebalo da radim i stvari koje ne bi trebalo. Sada manje izlazim. Više volim da budem negde gde mogu da pričam sa ljudima. U klubu je glasna muzika, a ja niti vidim, niti čujem. Ostalima je zanimljivo, gledaju se sa momcima, komentarišu kako se ko obukao, a ja to ne mogu.


Smešno mi je bilo kada sam otišla na jednu žurku. Popila sam samo čašu vina i otišla sa drugaricom do toaleta. Nisam uspela da pogodim vrata odmah, ali ne zato što sam bila pod dejstvom alkohola, nego zato što ne vidim. Neki momci su bili tu i komentarisali kako sam toliko pijana da ne mogu da pogodim vrata. Tada mi je to bilo toliko smešno da sam ušla u toalet i smejala se toliko da me je boleo stomak.


Kada odem na putovanje, od društva sa kojim sam zavisi kako ću se provesti. Ako ih znam mnogo dobro, potrudiće se da mi opišu sve do detalja, pa ćemo prići da opipam, recimo, spomenik. Na primer, kad sam bila u Poljskoj sa ljudima koje znam, našli smo maketu Varšave, ja sam je opipala i stekla predstavu kakav je to grad. Opisivali su mi kako devojke hodaju, kako im vire iz torbica flašice alkohola, pa sam stekla sliku u glavi. Volim kada mi ljudi tako opišu da stvorim sliku o tome. Kada je velika grupa, ne mogu da doživim grad na pravi način. Gledaju nešto i oduševljavaju se, a ja ne mogu da shvatim čime se oduševljavaju. Nemam koga ni da pitam. Tada nisam bila toliko slobodna kao sada, da mogu da pitam bilo koga da mi opiše šta vidi. Sada sam slobodnija, tako da mislim da bih se dobro provela gde god da odem.


Bilo je prilika kada sam se užasno provela upravo zbog toga što sam išla sa ljudima koje ne poznajem dobro. U prvoj godini srednje sam bila na moru sa školom glume u koju su išla deca koja vide. Drugarica, koja je slabovida i ja, koja ne vidim, krenule smo na more sa njima. Niko nije hteo da bude sa nama u sobi. Jedna devojka nije imala sa kim da bude i rekli su joj da bude sa nama u sobi. Ona se bunila i plakala, čule smo je kako priča sa mamom preko telefona i kaže kako ne želi da budi u sobi sa „ove dve ćorave”. Na kraju je jedan dečko svojevoljno došao kod nas i nije hteo da izađe iz naše sobe. Jednog dana nisu mogli da nas nađu, bile smo u vodi i otišle dalje od ostalih. Svi su nas tražili, mislili su da smo se utopile. Posle toga nam uopšte nisu dozvoljavali da ulazimo u vodu. To me je mnogo nerviralo, ta preterana briga mi je dosadna.


Čime se, osim što studiraš, još baviš?


Ana: Trenutno nemam baš puno slobodnog vremena. Idem na kreativno pisanje u Studentskom gradu nedeljom, i to mi baš prija. Odlično je društvo, a naučim i mnogo toga korisnog. S vremena na vreme pokušavam da počnem da pišem za neki portal, ali shvatim da nemam vremena. Dok ne shvatim da mogu da se tome potpuno posvetim, neću počinjati, ali bih volela da se time bavim. Donedavno sam igrala u pozorištu, preko organizacije koja predstavlja plod saradnje Narodnog pozorišta i Saveza za slepe i slabovide. Njihov cilj je bio da slepe i slabovide osobe uključe u glumu i muzička dešavanja i tu sam bila preko godinu dana. Bilo je lepo, radili smo sa glumcima. Smetalo mi je jedino to što je publike bilo jako malo, uopšte nije bilo posećeno. Radili smo Nušićeve jednočinke, to je bilo jako interesantno. Predstave smo igrali u pozorištu Dadov. To je trebalo da bude inkluzivno, što znači da je trebalo da se mešaju slepe osobe sa osobama koje nemaju nikakav problem. Međutim, ispostavilo se da se mi trudimo i dolazimo na probe, a ljudi koji vide dolaze na po dve probe i favorizuju se. Posle dve probe mogli su da igraju u predstavi, a uopšte nisu bolji glumci od nas. To me je malo vređalo i zbog toga sam izgubila motivaciju. Osim toga, ove godine nemam puno vremena. Imam mnogo obaveza na fakultetu, pa jedva stižem i sa prijateljima da se vidim.


Šta planiraš da radiš nakon studija?


Ana: Imam samo ono što bih volela da radim i ono što ne bih. Volela bih da radim u školi, ali da smislim svoj sistem rada, tako da učenici ne mogu da prepisuju samo zato što ja ne vidim, da nađem način ispitivanja koji će biti prijatan i meni i učenicima, ali tako da bude korektan i da mogu da donesem pravu odluku o oceni. Morala bih da nađem način kako da im prezentujem gradivo, kako da pišem po tabli. Mogla bih da pravim prezentacije i da im to puštam. Još više bih volela da radim na fakultetu, ali to je vrlo teško. Želela bih da pokušam i da radim na radiju, da imam svoju emisiju, čiji bih ja bila autor i voditelj, kao i da pišem za novine. Svesna sam da je malo posla, pa planiram da upišem doktorske studije. U međuvremenu bih završila kurs za fizioterapeuta, kako bih zaradila dodatni novac. Ne bih volela da mi to bude primarni posao, želela bih da primenim znanje stečeno na fakultetu.


Šta bi poručila osobama koje ne vide, ili imaju neki drugi problem, a žele da studiraju?


Ana: Ne možete da znate da nešto ne možete dok to ne probate. Ako toliko ljudi može, možete i vi. Čak i da nije niko pre vas to probao, budite prvi! Ništa strašno se neće desiti ako ne uspete. Treba ići napred, ništa se neće desiti samo od sebe, za sve se morate potruditi. Sve što smislim, ostvariću. Moram da ostvarim. Kada sam učila da plešem, nisam poznavala nekoga ko ne vidi, a želi da pleše, i odlučila sam da probam. Budite i vi prvi koji će uraditi nešto!