U trci sa kilometrom kose

FOTO: Kilometar kose

Retka su mesta u kojima se ljudi tako prirodno zbliže kao u frizerskom salonu. Tamo se, pored seckanja i ulepšavanja, dešavaju i prijateljstva, savetovanja, terapije. Tamara Kojić i Marko Mak Pantelić učinili su da saloni postanu i početna stanica "Kilometra kose". Ovim projektom prikuplja se kosa za perike za decu koja su zbog bolesti ili lečenja ostala bez kose. Tamara i Marko su, posle godinu dana istraživanja i razgovora, uspeli da naprave začetak održive mreže za ovu svrhu.

Upoznali su se na Fakultetu dramskih umetnosti, gde je Marko završio Master glume, a Tamara je na Masteru menadžmenta kulture i medija. U jednom trenutku oboje su se našli u situaciji da imaju dugačku kosu koju su želeli nekome da poklone.

Marko: Kada pomisliš na ljude bez kose, pomisliš na to zbog čega nemaju kosu i onda shvatiš da neki nemaju zbog stresa, a neki nemaju zbog bolesti, nešto što ne može prosto da se nadoknadi. Onda shvatiš da previše ljudi ima problem zato što nemaju kosu i razmisliš koja bi to bila osnovna kategorija na koju bi mogao da se fokusiraš ako želiš da im pomogneš. Odmah se, potpuno prvoloptaški, kao vrlo jasna asocijacija izdvoje deca koja boluju od malignih oboljenja, koja, zbog terapije ili/i zbog bolesti nemaju kosu. Deca su prioritet, jer svi drugi mogu sebi da pomognu, a deci je potrebna pomoć društva.

Tamara: Nismo smislili nešto revolucionarno, to već postoji u inostranstvu i postoje primeri dobre prakse koje smo, naravno, proučili. Gledali smo šta je to što mi želimo da učinimo, a da bude drugačije, a to je upravo to da smo uključili mreže frizerskih salona da bi smo što više olakšali ljudima da se uključe.

Sistem funkcioniše na sledeći način: ljudi odlaze u frizerski salon, bilo kod svog frizera koji će ošišati kosu po uputstvima ili u jedan od salona partnera "Kilometra kose" koji rade besplatno šišanje. Takođe, postoji mogućnost da se kosa, ošišana i spakovana po uputstvima, direktno pošalje ili lično dostavi Nacionalnom udruženju roditelja dece obolele od raka (NURDOR) . Ta kosa odlazi kod vlasuljara, koji su se obavezali da će praviti perike za decu po zahtevu. zahteva dosta vremena i novca. Veliki procenat troškova čini upravo njihov rad. Sam sistem deluje jednostavno, ali ceo proces prate mnoge teškoće. Zbog toga je jedan od angažovanih saradnika Fond B92, koji se bave pravno-administrativnim pitanjima i računovodstvom.

Tamara: Insistiramo na tome da radimo jako transparentno, tako da bi neko drugi mogao da nastavi gde smo stali ako u budućnosti neko drugi preuzme brigu o "Kilometru kose". Iskreno, nismo imali pojma šta će sve da nas čeka, jer postoji niz pravno-administrativnih prepreka. Na primer, kada frizer uradi besplatno šišanje, on treba da plati porez na šišanje koje nije naplatio jer je obavio svoju delatnost koja inače ima neku cenu. Samim time, nama frizeri ne samo da ustupaju svoje vreme, novac, nego i zvanično plaćaju to na kraju. Pokušali smo da nađemo što više načina da im to olakšamo, npr. da uvedu humanitarno šišanje kao kategoriju. To je jako obeshrabrujuće, s jedne strane. S druge strane, jako obeshrabrujuće je to što smo hteli da vidimo da li možemo da radimo sa nekim ko ima iskustva i istražili smo baš dosta humanitarnih organizacija. Videli smo da vlada ogromna klima nepoverenja u celoj državi, zbog svih situacija kroz koje smo svi prošli. Shvatili smo da je možda bolje da mi to uradimo, jer znamo da ne planiramo da se obogatimo, znamo da sada možemo da živimo kod roditelja i da narednih godinu dana naporno radimo. Otišli smo u Fond B92 i angažovali ih kao saradnike da rade ono što mi ne znamo.

Da nas je neko pitao da radimo ovo za platu, mislimo da ne postoji novac zbog kog bismo pristali na ovoliku odgovornost. Radimo ovo sada i radićemo sigurno najmanje godinu dana i želimo da napravimo sistem koji će i kasnije moći da funkcioniše. Mi smo se baš zainatili i mi ćemo sad ovo da uradimo zato što ne radimo za sebe.

Marko: Odlagali smo ovo od prošle godine i odlagali bismo još deset godina, a ovo je stvar koja je van Tamare i Marka trebalo da postoji. Želimo da "Kilometar kose" bude slogan za nešto što će kasnije da ostane kao institucija. Nije ideja da se mi lično promovišemo, ideja je da ako možemo zajedno kao društvo da napravimo jedan pokret. Zato nismo nazvali ovo humanitarnom akcijom, nego humanitarnom inicijativom – svi bi trebalo da preuzmu inicijativu i da urade nešto. Ono što je zanimljivo je što se kosa uopšte ne meri na kilometar, već na grame i prema gramaži se njena vrednost određuje, ali smo morali da stavimo taj neki momenat izazova, da se svi takmičimo sa tim kilometrom.

Strukturu "Kilometra kose", pored Tamare i Marka, čine deca koja dobijaju perike, kao najbitnija grupa, do kojih se dolazi preko njihovih staratelja ili preko NURDOR-a. Zatim su tu donatori kose, frizerski saloni (trenutno više od 60 širom Srbije) i Savez frizera Srbije, vlasuljari, kreativni tim koji je osmislio identitet kampanje i koji snima dokumentarni film o projektu, i, na kraju, sponzori i krajnji donatori koji pomažu kampanju na najrazličitije načine. Kako je tek protekao prvi mesec, projekat još uvek nije primio novac kako bi se proverilo da li postoji kritična masa koja će omogućiti dalji rad.

Marko: Kampanja ide ka tome da prevaziđe nas same i sve što je vezano za malu grupu ljudi. Sad Tamara i ja odgovaramo na poruke, maksimalno je personalizovano, obraćamo se svima po imenu, znamo tačno ko nam šta piše. A ideja je poštena, najtransparentnija moguća – kosa može da ode u đubre ili može da ode u periku. Ljudi sumnjaju, ali ja ne mogu tu kosu da prodam ni da hoću. Ona ima svoju vrednost, ali nije nešto što može da se proda kad god, nego mora da postoji razrađen sistem preko koga neko ima interes od kose i kome se garantuje kvalitet. To je ozbiljna administrativna, zanatska stvar.

10960304_785306428221135_936763538543617558_o.jpg

FOTO: Kilometar kose

U planu je da se "Kilometar kose" zvanično registruje i da se podigne sajt koji će pomoći da sve bude vidljivije. U planu je i broj za SMS donacije, ali on će biti pokrenut tek onda kada se obezbedi da 100% donacija bude namenjenu projektu, a ne mobilnim operaterima. Do tada, Tamara i Marko lično odgovaraju na sve poruke, ostavljaju privatne brojeve telefona i nastoje da objasne nepoverljivima da nema prevare. Postarali su se da postoji sistem kontrole nad celim procesom, u skladu sa trenutnim mogućnostima projekta, koji će obezbediti da donacije odu tamo gde su namenjene.

Marko: Preko Fonda je sistem kontrole nad "Kilometrom kose" pre svega, znači da sve bude namenski potrošeno, a "Kilometar kose" ima direktnu kontrolu nad fondovima, znači, sredstvima, računima i time što je stiglo na ime "Kilometra kose".

Tamara: Što se same kose tiče, mi znamo da određeni salon ima dva šišanja nedeljno i znamo da za mesec dana treba da nam daju 8 repova. Javljaju nam se ljudi koji već imaju stare pletenice koje hoće da nam doniraju i žele da odu u salon da odnesu. Moramo da im kažemo da to ne smeju da rade iz razloga što, pod jedan, frizerske salone moramo da ispoštujemo jer njihov posao nije skladištenje, a druga stvar je upravo ta kontrola. Tu nam je pomogao NURDOR: u Nišu, Novom Sadu i Beogradu, ljudi mogu da dođu lično i da ih upoznaju i vide čime se bave, ili, naravno, da pošalju poštom.

Marko: Ljudi ostavljaju svoje podatke zajedno sa kosom, jer mi ćemo se truditi da svima pošaljemo zahvalnicu, da svima pošaljemo bar poruku na telefon da je njihova kosa uzeta u proces. Dakle, trudićemo se da sve ispoštujemo da bi se iz te mase ljudi kojima odgovorimo iskristalisao neko ko javi da mu nismo odgovorili. Onda je to nama direktan indikator da je neko nešto pogrešio. Ono što mi možemo da uradimo je da usled nekog teškog prekoračenja dogovora isključimo salon iz akcije.

Uhvatiti se u koštac sa problemima koji prate teške bolesti mnogima deluje besciljno. Tamara i Marko su svesni da je gubitak kose jedna od relativno manjih teškoća sa kojima se suočavaju i oboleli i lekari, ali su upravo u tome osetili prostor da nešto promene i reše.

Marko: Ovom akcijom, podiže se svest o malignim oboljenjima, postavlja se veliko pitanje diskriminacije tih ljudi, ne samo dece, koju oni trpe kao dodatni pritisak van terapije i postavlja se pitanje psihološkog tretmana, toga da li se konzilijumski pristupa tom pacijentu kako treba. Ako devojčica već ne veruje da će joj porasti kosa i ne može da se pomiri sama sa sobom, ja ću da uradim nešto za nju da kompenzujem taj nedostatak, da ima vremena da se navikava sama na sebe u tom periodu. Mora od nečega da se krene, ne udarati konstantno o zid zato što pokušavamo da rešimo najveći i najteži problem.

Tamara: Tako je, zato što smo Marko i ja želeli da nešto lepo uradimo za nekoga, ali mi stvarno nemamo novca da doniramo nekome. Razmislili smo o tome šta mi imamo, šta to drugi ljudi imaju, a to je upravo kosa koja raste, to je magična stvar u vezi sa njom.

EU%20OM.gif

Osim perika koje su konkretan rezultat inicijative, pojavio se još jedan neočekivani efekat...

Marko: Proizvod "Kilometra kose" su perike, a suština je da ti možeš da daš nešto svoje, lično, što si negovao, vodio računa o tome. Duh je nešto što mi tendenciozno proizvodimo. Klinke od po 5, 7, 8, 10 godina dolaze da daju kosu jer ih roditelji kroz naš primer "Kilometra" vaspitavaju kako treba da se odnose prema društvu.

Tamara: Javljaju nam se žene kojima je sada dijagnostikovan kancer i kažu "ja ću da ošišam svoju kosu i da poklonim toj deci, jer sam ja nečija mama i ja mogu to da izdržim, ali ne bi moglo moje dete". Razumeš koliko je to moćno! Devojčici od 4 godine iz Dubaija je prvo šišanje u životu bilo za "Kilometar kose". Mi smo postali usput i obrazovni, vaspitni proces za decu, što nismo mogli da pretpostavimo da će da se desi. Nama se javljaju majke i kažu "hvala vam, ovo je najplastičniji način da ja svom detetu pokažem kako se deli sa drugim".

Hiljadu metara kose jeste rezultat koji ovaj tim priželjkuje posle godinu dana projekta. Šta su još njihovi planovi za budućnost?

Marko: Kad pokrenemo sajt, sve će biti mnogo transparentnije i vidljivije. Mi sad skupljamo kritičnu masu i ovo sad je "tizer" projekta. Projekat počinje onog trenutka kada je sve zvanično. Suštinski, glavni cilj projekta nije sistem funkcionisanja, već podizanje svesti o bolesti. I mi ćemo doživotno biti servis za nekog ko će želeti da uradi nešto što je društveno korisno, jer imamo iskustvo u tom smislu. Samo je fora da nije nemoguće, jer mi smo prvi bili na ivici da dignemo ruke.

Tamara: Ja sam svaki dan na ivici da dignem ruke, ali neću. Mene često ljudi pitaju zašto mi ovo radimo. Ja im kažem – zato što treba. I strašno me nervira što to neko drugi nije uradio mnogo pre nas. Postali smo potpuno podređeni tome što radimo i mislim da, u ovom trenutku, u ovim uslovima svega o čemu smo sad pričali, ne postoji drugi način. Obavili smo sve i idemo, i sve te nemoguće stvari ćemo da odradimo.

Na Fejsbuk stranici "Kilometra kose" pronaći ćete još informacija o projektu, kao i uputstvo za doniranje. Sva pitanja im možete uputiti u inboks.

Pročitajte i:

On ima 25 godina i 10 godina radnog iskustva
Strahinja Blažić: Moje vreme tek dolazi
Na Petničarima svet ostaje!

Dragana je oštra na rečima... dok je ne raznežite.