Tinka: Često zaboravljamo biti ljudi!

FOTO: Tinka Kalajžić

Ovo leto Tinka je provela pomažući izbeglicama. Nije ostala ravnodušna na patnju koju preživljavaju i rešila je da pomogne. Osim Beograda, imala je priliku pomoći i na mađarsko-srpskoj i srpsko-makedonskoj granici, a kada su izbeglice promenile rutu, pomoć je pružala i u rodnoj Hrvatskoj.

U razgovoru za portal iSerbia , Tinka je otkrila kakva su se osećanja budila kada se susretala sa raznim životnim pričama. Iako se radi o ljudima koji dolaze iz jedne drugačije kulture, Tinka tvrdi: „Prema mojem skromnom mišljenju, apsolutno je nebitno iz koje zemlje osoba dolazi, koje boje je njegova koža, liježe li u krevet s osobom istog ili suprotnog spola, te u kojeg Boga vjeruje i vjeruje li uopće u jednog”.

Na samom vrhuncu „izbegličke krize“. sve svoje vreme podredila si prikupljanju pomoći i pomaganju. Šta je ono što si zatekla na terenu?

U trenutku kada sam se uključila u priču, ruta kojom su izbjeglice prolazile nije još obuhvaćala Hrvatsku. Srpska granica s Mađarskom bila je u to doba prohodna, stoga sam većinom dane provodila u centru Beograda. Nisam predvidjela da te nešto može tako intenzivno zgrabiti po pitanju emocija i svaki dan sam se uplitala u priču sve dublje i dublje. Srećom, u Beogradu postoje mnogi pojedinci koji su vrijedno i aktivno pridonosili cijeloj priči, pa sam se na neki način priključila ekipi iz Miksališta. Tamo bih svakog dana upoznala neke nove entuzijastične ljude koji su u tom „humanitarnom svijetu” bili puno iskusniji od mene. Nažalost, bilo je tu i onih lokalaca koji su iskorištavali situaciju, te neinformiranost i umor tih jadnih ljudi koji su neprestano pristizali u beogradski park.

Nije mi bilo jasno kako se itko može usuditi okoristiti na račun onih koji su u tako teškoj situaciji. I protiv takvih muljatora i lažljivaca pokušavala sam se svakodnevno boriti. Treba igrati lukavo, inače vrlo lako i sam upadneš u probleme. Provodila sam dane i noći u parku pričajući s izbjeglicama. Iako po pitanju kvantitete to možda i nije najefikasnija metoda, nekako mi je ljepše bilo kada bih nekome baš posvetila nekoliko sati svog vremena ili cijeli dan - ako je potrebno.

Kada bih saslušala njihovu priču, saznala što im konkretno treba, otišla bih do dućana i kupila im upravo tu stvar koja im fail. Odvela ih osobno do Miksališta i zamolila da i ostalima razglase kako postoji mjesto iza ugla na kojem mogu dobiti odjeću, obuću i hranu. Nakon nekog vremena, priča se počela komplicirati i pokrivao se teren na granicama s Makedonijom i Mađarskom. Tamo je bilo nekih baš ružnih scena. Situacija koje ti se toliko urežu u sjećanje da ih svaku noć sanjaš. Trudnica na rubu smrti, bolesni klinci koji ne prestaju plakati, dvotjedna promrzla beba u mokroj tuti, strogi policajci koji ti ne dopuštaju da priđeš i ogrneš klinku koja se trese od hladnoće, otac čije je lice prekriveno krvlju koji u naručju nosi dijete, suzavci, vodeni topovi, tenzije, tučnjave, noževi, svađe, plač, nervoza, muljaže, strah, sto pitanja na koje ti nemaš odgovore…

Treba shvatiti kako izracionalizirati sve što upijaš, inače se prelako slamaš i nikome nisi od koristi.

Jovana_Brankovic_januar_2016_001.jpg

FOTO: Tinka Kalajžić - Izbeglice u beogradskom parku

Priče o migrantima delila si na društvene mreže. Ko su, zapravo, ti ljudi?

U ovoj priči sam uvidjela koliko moćan i efikasan alat društvene mreže mogu biti kada se radi o ovakvim situacijama. Facebook, kojeg sam osobno najviše koristila, imao je jako bitnu ulogu u razmjeni informacija i motiviranju drugih na uključivanje. Spontano se u priči stvorila „odana vojska dobrih ljudi” koji su mi pružali podršku u virtualnom svijetu i redovito „šerali” sve te izbjegličke fotografije, priče, videe. U početku se radilo o reachu od nekoliko tisuća ljudi, a s vremenom su statusi dosezali i do 50 hiljada ljudi. Imam osjećaj kako se doista puno toga time postiglo i na tome sam iznimno zahvalna.

Ljudi su mi svakodnevno pisali, raspitivali se o tome gdje mogu donositi robu, uplatiti novac, početi volontirati… Nekako mi se činilo da je bitno prenositi te priče koje će biti osobnije prirode. Publika nakon nekog vremena ogugla na statistike, brojke, odluke političara i slične službene informacije koje prima putem mainstream medija. Bilo mi je jako bitno prikazati te ljude u kontekstu koji će drugima dati prostor da osjete neku emociju putem koje će se „zakačiti” na priču.

Često bih s izbjeglicama pričala o njihovim životima u zemljama iz kojih su bježali… O njihovim poslovima, karijerama, nastojanjima, planovima, strahovima, željama, problemima na putu… Svakim danom sam se sve više povezivala s njima. Skromnost, jednostavnost, optimizam i ljubaznost, asocijacije su koje mi prve padaju na pamet kada se prisjetim svih tih ljudi koje sam imala priliku upoznati.

Tinka_Jovana_Brankovic_2016.jpg

FOTO: Tinka Kalajžić - Tinka u jednom od kampova za izbeglice u Francuskoj

Dugo si se zadržala u Beogradu i tada si počela da dobijaš i negativne kritike za svoj rad. Kako danas komentarišeš ovo iskustvo?

Lagala bih kad bih tvrdila da me „nije bilo briga”. Opterećivalo me je to poprilično. Ljudi znaju biti strašno zlobni i pokvareni, i ta spoznaja me u cijeloj ovoj priči baš jako pogodila. Čim tvoje misli počnu dosezati veću brojku ljudi, neminovno je da će se javiti i neistomišljenici - koliko god tvoje intencije bile dobronamjerne i iskrene. Dovoljno je da se nekoliko puta pojaviš na TV-u ili da pristaneš na neke intervjue s namjerom da proširiš priču i motiviraš druge da se uključe i u roku od nekoliko dana imaš hordu „neprijatelja” koji te danonoćno opsjedaju s optužbama o samopromociji na račun krize, ili ti pak prijete smrću zato što su zatrovani strahom i mržnjom.

Treba pronaći lukav način kako ih ignorirati, jer „posišu” dosta energije i vremena. U početku sam čak i imala strpljenja za „obračunavanje” s takvima, pa bi na njihove napade, psovke, mržnju i prijetnje odgovarala s ljubaznim i pristojnim komentarima i prijedlozima za njihovo uključivanje u volontiranje. No, s vremenom su prešli granicu, a ja sam shvatila da zbog njih često skrećem s bitnih stvari na skroz nebulozne rasprave kojima se ništa ne postiže. „Haters gonna hate”! Duboki uzdah i idemo dalje!

output_6cz6ud.gif

Na nekim od tvojih fotografija su deca koja su krenula na put sa svojim roditeljima. Iz tvog iskustva, kako oni preživljavaju ovaj put?

U nekim trenucima činilo mi se da djeca apsolutno ničega nisu svjesna… Zaigrali bi se i krenuli s glupiranjem, a dječji um posredstvom neke magije koja u odraslima često s vremenom ishlapi, može učinkovito zamagliti realnost, pa bi nerijetko iz beogradskog, kišom natopljenog parka, završavali u nekim puno zahvalnijim scenarijima gdje se pjevalo, plesalo, sviralo i igralo. S druge strane, svjedočila sam gadnim epizodama gdje bi mi baš tih istih klinaca najviše bilo žao. Situacije u kojima su bolesni i umorni stajali satima u beskrajnim redovima, pa bi nakon nekog vremena odustali i srušili se od umora na beton.

Kada su temperature krenule padati, znali su se toliko smrznuti da ih ništa nije moglo „izvući” iz tog stanja očaja. Neću nikada zaboraviti situaciju u kojoj sam pet minuta drmala djevojčicu u Sloveniji usred nekog kukuruznog polja… Uhvatila me užasna panika. Srećom, ipak se naposljetku probudila. Ma, oni su se nagledali strašnih scena i proživjeli iskustva koja mi ne možemo ni zamisliti. Iskreno se nadam da će se u budućnosti uspjeti uklopiti u neko okruženje koje će im pružiti uvjete da ostvare sve ono što žele i mogu. Zaslužili su to!

izbeglice.jpg

FOTO: Tinka Kalajžić

Osim velikog angažovanja oko izbeglica, putuješ i do sada si upoznala mnogo različitih kultura, jezika, običaja i vera. Na kraju, deliš li ljude? Jesmo li svi mi isti, bez obzira na nacionalnost, boju kože ili veru?

Prema mojem skromnom mišljenju, apsolutno je nebitno iz koje zemlje osoba dolazi, koje boje je njegova koža, liježe li u krevet s osobom istog ili suprotnog spola, te u kojeg Boga vjeruje i vjeruje li uopće u jednog. Svjesna sam činjenice da takva stajališta nerijetko „problematično” prolaze u ovom našem konzervativnom podneblju. Čim se usudiš izreći svoje stavove na glas, a oni konotiraju s „liberalnim / lijevim / preotvorenim / slobodoumnim” - ima da te linčuju. Ma, treba postepeno i kontinuirano raditi na tome da ljudi prestanu dizati hajku oko onih koji se nečime razlikuju od njih.

Imam osjećaj kako je i ta želja da se boriš za ideale u koje vjeruješ možda povezana i s godinama… Tko zna hoće li mi se kroz desetak godina dati ulaziti u rasprave ponukana entuzijastičnom mišlju kako možda mogu nekoga usmjeriti na nešto mrvicu pozitivnije. No eto, trenutno smatram da iza svojih uvjerenja treba stajati čvrsto i beskompromisno. Boriti se protiv nepravde, te bez straha progovarati o svemu, a pogotovo o temama koje su senzibilnije prirode. Otvoriš neki prostor za dijalog, možda potakneš nekoga na razmišljanje - pa makar kasnije „dobio po nosu” i trpio raznorazne uvrede od onih koji se s tobom ne slažu.

U današnje doba čini mi se bitnim promovirati značaj tolerancije, zajedništva i suživota različitosti. Poticati ljude koji te okružuju na ljubaznost, požrtvovnost i pomaganje potrebitima, i to ne samo unutar konteksta ove izbjegličke krize o kojoj pričamo. Ma jednostavno je - samo se trebamo podsjetiti koliko je važno ono na što često zaboravimo - Biti ljudi.

Tinka_Kalajzic_Jovana_Brankovic_januar_2016.jpg

FOTO: Tinka Kalajžić - Tinka u Indiji

Šta planiraš u budućnosti?

Uskoro letim u neke toplije krajeve. Trebam ozbiljno napuniti baterije nakon ovog emocionalno iscrpnog perioda, a poprilično je teško isključiti se iz ove priče, što vam zasigurno može potvrditi bilo koji volonter koji je zagrebao mrvicu dublje od površine. Raduje me činjenica što imam priliku putovati i otkrivati neke nove krajolike, upoznavati inspirativne i skromne ljude, prenositi njihove priče... Učiti. Svakodnevno učiti, i strpljivo pronalaziti načine kako da sitnicama pokušam učiniti ovaj svijet nekim mrvicu boljim i šarenijim mjestom.


Jovana je vesela devojka čiji je jedini cilj da vas nasmeje i zabavi.