Zdravo, Mile. Za početak, da li ste zadovoljni načinom na koji je publika prihvatila novi album? Da li su se pojavila nova lica, koja, možda, ne slušaju Hladno pivo, ali im se dopada Vaše solističko stvaralaštvo?
Da, mislim da je ovaj album uspio doći i do nekih ljudi koji ne slušaju „Hladno pivo”, ali i do nekih fanova Piva. Također, naravno, ima i onih kojima je ovo premekano i kojima je Pivo ipak draže. Namjera mi je i bila ne samo da krenem u druge muzičke vode, nego i da dođem do nove ili barem djelomično nove publike. Album je već sada prošao bolje od svih mojih očekivanja.
Kada ste primetili da Vaš autobiografski izraz prerasta okvire panka, s obzirom na to da na ovom albumu ima primesa i kantrija, bluza i drugih žanrova?
Kao što rekoh, namjera mi je otpočetka bila da se maknem od pank zvuka i tekstova koji su karakterstični za „Hladno pivo”. Ne bi imalo smisla da mi solo album zvuči kao „Hladno pivo”.
Naravno da nikad ne možeš pobjeći skroz od sebe i svog pristupa, pogotovu tekstova koji su moji u oba benda. Ovdje sam pokušao iskoristiti sve one muzičke utjecaje koji su me oblikovali kao muzičara i testopisca. Tu je bilo dosta i kantrija, bluza i američkog folka, te protestnih pjesama.
Mnogi domaći autori, koji već neko vreme stvaraju, polako napuštaju svoje zone komfora, koketirajući sa nečim novim. Takođe, vidno je i da mnogi smanjuju tempo. Da li ta smanjena dinamika i senzbilnost proističu iz sazrevanja autora kroz godine kao ljudskih bića, a ne samo muzičara, ili je klima u društvu takva da je potrebno malo spustiti loptu?
Normalno je da s godinama malo smanjiš tempo. Postaješ sve samokritičniji. Ima toliko pjesama koje si već napisao, pa sve što radiš mjeriš prema njima.
Meni je namjera bila ne samo ispričati svoju biografiju, nego i vidjeti kako sve mogu zvučati moje pjesme bez Piva, bez distorzije i brzine. Ne znam koliko je to sazrijevanje, a koliko čista radoznalost.
U poslednje vreme ste imali priliku da ostvarite saradnje sa velikanima ex-Yu rok scene – Josipom Lisac i Momčilom Bajagićem Bajagom. Kakvi su Vam utisci? Kako gledate na tu saradnju danas, kada ste zavredneli da se sa njima i po kvalitetu, i po kvantitetu stavite u isti koš, a kako bi izgledalo da su se te prilike stvorile kada ste bili početnici?
Da mi je netko rekao, ko nadobudnom pankeru, da ću snimit pjesmu s Jospom Lisac i Bajagom, reko bi mu da se drogira. Nikad nisam ni sanjao da ću se s njima naći u istoj sobi, a kamoli u istom studiju. Kad ih usporedim, oni su oboje vrhunski profesionalci i dragi, skromni ljudi koji su sačuvali strast, a to je mislim ključ uspjeha - da sačuvaš strast i radnu etiku. Uspjeh čovjeka lako ulijeni.
Frontmen benda Brkovi – Šemso 69 je jednom prilikom izjavio da ne svira ni za Hrvate, ni za Srbe, već za ljude. Čini se da je to parola pod kojom danas funkcioniše čitava rok scena sa ex-Yu prostora, bez obzira na to iz koje tačno zemlje dolaze bendovi. Međutim, da li je i publika na taj način ujedinjena? Ima li novog talasa mladih ljudi, nezagađenih razlikama i podelama? Ko su njihovi heroji danas, na koga se ugledaju?
Ima jako mnogo ljudi moje generacije koji kao da žele da svoje frustracije, strahove i mržnje prebace na svoju djecu. Srećom ima i starih, i mladih koji se tome opiru, inače mi kao bend ne bismo imali toliko ljudi bez obzira gdje sviramo.
Svi mi sviramo za ljude koje se prepoznaju u našim pjesmama. Za njih sviramo i od njih živimo. Ne znam ko su njima heroji, ali znam ko su moji - hrabri pojedinci koji se opiru totalnoj trivijalizaciji, istraživački novinari, hrabri kolumnisti i obični ljudi koji ne mrze.
Pesme sa novog albuma bave se mladalačkim temama – prva ljubav, poljubac, studentski dani… Međutim, o njima ste pisali iz ugla zrelog čoveka, kome su te teme deo sećanja. Da li mladi deo Vaše publike (a sigurno nije mali) uopšte može da razume u potpunosti nove pesme, s obzirom na to da još uvek nisu došli do tog životnog doba u kom im je pojmljiv način na koji govorite?
To ćemo vidjet kad krenem sa svirkama, ali vjerujem da su neke poruke univerzalne. „Reno 4” će sigurno shvatiti i oni koji nikad nisu sjeli u njega. I ja sam ko klinac slušao i neke dosta starije bendove i autore s kojima sam se uspio identificirati.
Ponekad se čini da su ljudi, kada pređu, otprilike, četrdesetu godinu života, zatvoreni po pitanju novih muzičkih iskustava – vezani su za svoj već izgrađen ukus i izvođače koje godinama slušaju. Na koji način taj deo Vaše publike prihvata odstupanje kakvo ste priredili novim albumom?
Ko što rekoh, zasad imam samo feedback društvenih mreža i recenzije albuma. Kad krenu svirke vidjet ću kakva će biti reakcija i odaziv publike. Definitivno mi nije bila namjera napraviti moderni album - što god to značilo, ili se dodvoriti mlađoj publici, ali mislim da će pjesme doći i do njih.
Album je sniman na magnetofonsku traku baš da bi se dobila analogna toplina starih vinila. Po komentarima vidim da jako mali broj ljudi to uspoređuje s „Hladnim pivom” i to me veseli.
Osvrnuli bismo se na pesmu „Atlantida”, koja je do sada, dakako, najjače odjeknula sa novog albuma. Među naslovima koji je se tiču, spominjalo se i kako je to pesma pomirenja. Međutim, zaboravlja se da Vi i Bajaga, zapravo, nikada niste bili zaraćene strane, te nikako, onda, ne možete ni da se pomirite. Kako biste prokomentarisali to što pesma sa porukom mira zavrednuje naslovne strane, kao nešto čudno i neviđeno, dok je podsticanje mržnje i nepoštovanja postala svakodnevica na koju niko ne reaguje?
Ne znam kako se to dogodilo. Ima Edgar Alan Poe jednu kratku priču kad mladi liječnik dolazi na specijalizaciju u duševnu bolnicu i primjećuje kako se liječnici i čuvari čudno ponašaju. Na kraju shvaća da su prije njegova dolaska bolesnici svladali čuvare i doktore, i strpali ih u čelije. Te se priče često sjetim, kad vidim političku elitu uopšte.
Čini mi se, ko što kažem u pjesmi „Atlantida”, da sve je naopačke i ološ nosi značke. Ovo je pjesma o potrazi za istomišljenicima koji su spremni boriti se pjesmom i kulturom primitivizma, i nacionalizam koji nam se nameće kao normalan i poželjan.
Za kraj, kako bi mladi Mile prokomentarisao ovo što Mile radi danas? Da li bi bio očaran ili razočaran? Šta je ono što je ostalo nepromenjeno? Bunt? Sanjanje? Šta, u stvari, znači sanjati sa 20 godina, a šta sa 40?
Mile je promijenio dlaku - malo je sad više sijedih nijansi - ali nije promijenio čud. Puno sam svojih snova uspio ostvariti. Danas živim od sviranja što mi je bio najveći san.
Nemam šefa, ni radno vrijeme. Ne mogu dobiti otkaz, ako kažem nešto pogrešno. Sa 40 i nešto su mi snovi postali manje opterećeni uspjehom. Sve u svemu sam zadovoljniji sobom i to je najveća razlika.
Mnogi su album „Kuća bez krova” okarakterisali kao album za putovanja. Ipak, svaki pažljivi slušalac može da zaključi da nije reč samo o bukvalnom putovanju u svetu oko nas – sa jedne destinacije na drugu, već i o onom putovanju iznutra – kroz misli, vreme, sećanja, uspomene… S tim u vezi, gde ste sve Vi putovali radeći na ovom albumu? Kuda su Vas vodile pesme?
Veći dio albuma nastao je u sedam kvadrata moje radne sobe, ali sam u njega unio puno slika koje sam evocirao prekopavajući po tavanu i sjećanjima. Tema putovanja je česta u mojim pjesmama, jer sam ko dijete gastarbajtera stalno bio na putu.
Bilo da slušate „Hladno pivo” ili ne, odslušajte album Mileta Kekina. Sedite na svog konja ili u Reno 4. Ubodite prstom u Atlas, napustite Kuću bez krova sa voljenom osobom i zajedno odgalopirajte ka nekom lepšem mestu, bez mržnje i s manje betona... Recite zbogom tjeskobi i budite takav par, koji će otkriti samo svoju Atlantidu.
