Marina Dimitrijević - Čovek je sam po sebi umetničko delo
Privatna arhiva

Kada i zašto si se opredelila za glumu?

Imala sam 16 godina kada sam videla plakat za audiciju za DADOV, želela sam priliku da pokažem svoju emociju, koju imaju pojedini tekstovi, pred drugima. I tako je sve počelo. S obzirom da me dugo nisu primali na akademiju  i da me je na taj poslednji prijemni nekako naneo slučaj, rekla bih da je gluma na kraju izabrala mene. Sve dođe na svoje. Postajemo ono što jesmo.

Antiratni kabare „Karakondžule 99“ pobednik je na Međunarodnom pozorišnom festivalu u Šarm el Šeiku. Iako je kabare zamišljen kao univerzalna ratna tema, koliko lična iskustva imaju veze sa tim?

Tako je. Šarm el Šeik je bio jedan od naših najuspešnijih izvođenja te predstave. Ima veoma velike povezanosti sa našim životima i našim ličnim. To je, rekla bih,  Aleksandrina i moja emotivna kreacija, veoma volimo da je igramo, publika to oseća i zato je predstava doživela veliki uspeh. Uspele smo da dotaknemo mnoga srca.

Sa koleginicom Aleksandrom Manasijević si samostalno producirala gotovo celokupni kabare. Koliko je autorstvo bitno za za tvoj rad? U kojim vrstama umetnosti pronalaziš svoj izraz?

Aleksandra i ja smo se nazvale Samteatar i krenule u svet. Producirale smo predstavu od sponzorstava ljudi koji razumeju umetnost. Posle prvog izvođenja autorskog projekta u Alžiru 2015. godine, kada smo na plakatu ugledale naša imena i kao producenta, reditelja, kostimografa, scenografa, od toga dana više ništa nije bilo isto. Raditi svoje projekte za mene je sada neophodnost. Nasušna potreba. Nosi veliku odgovornost i težinu ali i veliku lepotu.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Često putuješ, posetila si mnoge egzotične zemlje, kakva iskustva nosiš sa sobom? Koja zemlja ti je ostavila najjače utiske i koliko su značajna iskustva različitih kultura?

Koleginica i ja smo obišle 15 zemalja a imamo dvadesetak putovana zajedno za tri godine, jer smo se nekim zemljama vraćale nekoliko puta. Osim sa njom, da, putujem često i zbog drugih poslovnih obaveza kao i privatno. To mi je donelo mnogo dobra. Na saznanje  da neko tamo razmišlja i živi potuno drugačije ne mogu da ostanem imuna. To toliko obogaćuje način razmišljanja, razvija ideje i ispunjava srećom. Sada imam prijatelje u mnogim zemljama sveta a od toga za mene nema ničeg lepšeg. Mnogo ulažem u ljude i to mi se vraća.

Zemlja sa kojom sam se prepoznala je Alžir. Osećam se kao kod kuće, mislim da, ako postoji prošli život, onda sam jedan život tamo već proživela. Posebno grad koji se zove Bedžaja, koji mi uvek nedostaje. Do sada sam mu se vraćala 12 puta. Premijere Karakondžule 99 bila je tamo, takodje. Ima posebno more, posebnu prirodu, posebne ljude i poseban duh. Zamislite, saznala sam da je pre tridesetak godina baš moj otac gradio taj grad. Nezaboravno.

Iskustva su mi toliko bogata da bih mogla danima o tome da govorim. Mislim da je Afrika veoma egzotična, za naše shvatanje života. Veoma je značajno jer mi je probudilo nove emocije i modele ponašanja koje do tada nisam osetila ni videla. Ljudi tamo više pokazuju emocije i više se smeju, više se grle. Takodje Tunis je jedna divna autentična zemlja sa velikim bogatstvom kulture i civilizacije, boja, garderobe, vina, hrane, takođe i pozorišta. Tunis ima Internacionalni festival na kome učestvuje čak 40 zemalja, a 68 različitih grupa. Beograd time ne moze da se pohvali. Tamo možete videti doslovce sve. Tri igranja na takvom festivalu mnogo su mi donela.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Koliko nedostatak posla i povoljnih uslova za rad utiču na čoveka, da li su te takve situacije osnažile?

Nedostatak posla za glumca je poguban, posebno ukoliko želi da bira šta će i kako će da radi, vodeći računa o tome da se sačuva, sebe i svoju dušu. Tu pronalazim sebe. Osnažilo me je na početku da se pokrenem ali sada već počinje da me oslabljuje. Kolege su same sebi spustile kriterijume i mislim da retko dolazimo do poente koju gluma sa sobom treba da nosi.  Mozda živim u zabludi ali tako to živo osećam.

Kreiraš različite radionice lutkarstva i samospoznaje putem elemenata glume, a uskoro i otvaraš svoju radionicu javnog nastupa. Kakav će biti program i gde je tačka spajanja svih tih različitih disciplina?

Kroz nekoliko godina razvila sam tri razlicite neformalne edukacije. Jedna je radionica lutkarstva, koju sam radila u nekoliko zemalja baš u selima gde pozorišta nema. Srećne oči te dece kada smo napravili lutke i igrali, nikada neću zaboraviti. Roditelji čak kažu da su neki od njih spavali sa tim lutkama jer nisu želeli da se odvoje. Kada tako nešto čujem smatram da sam uradila veliku stvar.


Druga radionica je Samospoznaja putem elemenata glume gde, kao što sama reč kaže, kandidati bolje upoznaju sebe i svoje probleme, kroz odredjene uloge. Mogu reći da je u Africi bolje prolazila i ljudi su bili otvoreniji za nju nego u Evropi.


Javni nastup i rad na njemu je nešto čime sam ja oduševljena i moja velika ljubav, pored lutkarstva. Radila sam ga individualno ali sada se odlučujem da imam grupu, ovde, kod nas u Beogradu. Našli smo prostor u divnoj Balaknskoj ulici, imam divnog saradnika iz sfere filozofije, teologije i mnogo čega drugog,  samo još da nam se poslažu neke kockice i krećemo.

Zamilsili smo to kao kurs od mesec i po dana jednom nedeljno,  za početak. Koristiću znanja iz glume, psihologije ali i mnoga druga. Tačka spajanja je edukacija koja nastaje spoznajom, iskustveno, koju samo više različitih znanja mogu da ujedine i omoguće, kao i želja za napretkom i ličnim rastom.


Privatna arhiva
Privatna arhiva

Veruješ li u to da umetnost ima snagu da menja ljude i svet?

Da, ja sam se u to lično uverila. Tome sam svedok. Promenila je moj život a postoje i ljudi koji su mi ispričali toliko predivnih priča gde ih je toliko neko umetničko delo dotaklo da ih je nagnalo na mnoga životna pitanja, a kada jednom počnemo da se pitamo, teško se zaustavljamo dok ne dobijemo odgovor. A odgovor sve menja.

Kao što je rečeno u Malom princu, kada neka tajna ostavi na vas utisak, ne usuđujete se da ne poslušate.


Znam ljude koji su baš posle mojih projekata došli i rekli da su promenili pogled na neke životne aspekte, a i pogled na glumce i teatar takođe. Ne treba reći kakvu tada sreću osećam.


Čovek je sam po sebi umetničko delo, i tako i treba sebe da posmatra i da čuva svoje sopstvo, a umetnost je to isto.