Damir Bogdan: Zaboravljanje neuspeha rezultira neuspehom
Privatna arhiva

Deci i mladima iz manjih sredina koji rano osete potrebu da se aktiviraju i pomognu svojoj zajednici, na raspolaganju stoji mali broj opcija da to učine. Ti si ipak pronašao način. Reci nam nešto o tome kako si postao član Crvenog krsta i šta je za tebe ovo iskustvo značilo.


Član Crvenog krsta sam postao negde početkom osmog razreda osnovne škole kada su kod nas na čas došli volonteri i pozvali nas da dođemo i volontiramo u Crvenom krstu. Meni se ta ideja dopala, a kako sam bez poteškoća uspeo da savladam sve obaveze oko škole, odlučio sam se da se prijavim i tako počeo jedno prelepo iskustvo. Prvenstveno za mene je to tada značilo upoznavanje novih ljudi i učenje novih i drugačijih stvari, a kada se sada okrenem na to celo iskustvo, mislim da me je samo priključivanje Crvenom krstu oblikovalo u osobu kakva sam sada i usmerilo me na to da se na kraju opredelim za bavljenje društvenom naukom, a pre toga da upišem srednju medicinsku školu.


Nakon srednje medicinske škole, umesto da nastaviš da izučavaš fiziološko zdravlje ljudi, počeo si da se baviš mentalnim zdravljem. Sada si student na odseku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Šta je dovelo do ove promene u tvom interesovanju?


Kao što sam već pomenuo, veliki uticaj na to da upišem medicinsku školu za mene je imao Crveni krst, kao i dobar deo porodice koji se bavi zdravstvenim radom, bili su mi uzor. Sa upisom srednje škole imao sam sasvim jasnu sliku o tome šta ću biti i kojim poslom ću se baviti, plan je bio da završim medicinsku školu, završim medicinski fakultet i budem doktor urgentne medicine, što se sada, oko 8 godine kasnije, ispostavilo da to ipak neće biti tako.


Sećam se, u drugoj godini medicinske škole dobili smo psihologiju kao predmet, a posle nje je usledila neuropsihijatrija kao stručni predmet. Fenomeni koje smo tamo izučavali mene su mnogo privukli. Pošto sam osoba koja se interesuje za sve i svašta, odluka da upišem Psihologiju na Filozofskom fakultetu za mene je bila jedan dugotrajan proces koji je praktično trajao do trenutka kada se trebalo prijaviti za prijemni, pa me je želja da znam više o inteligenciji, ponašanju i emocijama usmerila da se oprobam u psihologiji.


Zahvaljujući studiranju stvorila se prilika da istražuješ, volontiraš i da se aktiviraš kroz različite studentske organizacije. U čemu do svega toga najviše uživaš? Šta je to što si dobio iz ovih iskustava?


Rekao bih za sebe da sam poprilično energična osoba bilo u fizičkom ili kognitivnom smislu, pa shodno tome i gledam da taj neki višak energije trošim na koristan način. Moje prvo veće aktiviranje u akademskim “vodama” bilo je priključivanje Centru za bihejvioralnu genetiku, Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. U Centru sam dobio puno prilika da se bavim naučno-istraživačkim radom i priliku da svoje radove predstavljam na raznim konferencijama. Posle toga priključio sam se i Klubu studenata psihologije TraNSfer, a od nedavno me је i profesor Boris Popov pozvao da budem deo novog fakultetskog centra pod nazivom Centrepreneur.


Sva ova iskustva su podrazumevala da sam okružen ljudima koji preispituju nekakav vid mojih kompetencija i obično sam dobijao pozitivnu povratnu informaciju, koja јe značajno uticala na moje samopouzdanje. Kada bih morao da uporedim Damira pre aktiviranja u svim ovim aktivnostima i Damira posle, rekao bih da je Damir posle otvorenija osoba, koja je sada mnogo više spremna da je drugi čuju.

Privatna arhiva
Privatna arhiva

Prošle godine si učestvovao u organizaciji Psihopraxuma - prve naučno-praktične konferencije namenjene studentima psihologije. Da li bi hteo da podeliš sa nama utiske o ovom projektu. Kakav je njegov značaj za tebe, a kakav za kolege kojima je namenjen?


Bez ikakvog preuveličavanja, Psihopraxum je, do sada, moje najveće dostignuće. U njega je, od strane nas šestoro, uloženo mnogo truda, ali su zato i rezultati do kojih smo došli opravdali naše uloženo vreme. Uspeli smo da privučemo studente psihologije sa teritorije cele Republike Srbije, svih fakulteta, privatnih i državnih. Za mene je značaj nemerljiv. Sve veštine koje sam prikupio sarađujući sa koleginicama, sve nove informacije koje sam naučio, mislim da će mi mnogo značiti u budućnosti i u organizovanju sličnih stvari. A što se tiče kolega, to mi znači još više, jer su utisci koje smo saznali anketom koju smo dali studentima nakon konferencije umnogome pozitivni. 


Čini se da uvek prepoznaješ šta je ono što je potrebno tvojoj društvenoj zajednici. Tako si nedavno postao član novoosnovanog centra za preduzetništvo čiji je cilj da pomogne mladima da realizuju svoje ideje i preduzetnički potencijal. Koja je tvoja uloga u tom centru i šta očekuješ da ostvariš u narednom periodu kroz svoje aktivnosti u njemu?


Da, Centar za preduzetništvo, iliti Centrepreneur, je nova aktivnost kojoj sam se nedavno priključio. Kako Centrepreneur postoji tek nekoliko meseci, uloge su još nejasne, ali možda da se pohvalim sa time da je ideja za ime centra bila moja, a profesor Boris je utanačio detalje. Planiram svakako da pružim svoje adute centru, a to bi verovatno bili, recimo uključivanje u naučno-istraživačke delatnosti centra plus deo koji se tiče organizovanja dešavanja i projekata, veština koje sam stekao na Psihopraxumu.


Šta smatraš svojim najvećim uspehom do sad? Da li postoji poraz ili neuspeh koji bi voleo da zaboraviš?


Kao što sam već naveo, najveći uspeh je bio Psihopraxum. Šest studenata sa dosta želje i energije da učini nešto je uspelo da organizuje dešavanje koje je brojalo preko dve stotine učesnika. Lagao bih ako bih rekao da nisam ponosan na nas kao tim.


Mislim da zaboravljanje neuspeha na kraju rezultira opet neuspehom. Možda je bolja strategija nešto iz neuspeha naučiti i potruditi se da do njega opet ne dođe.


Privatna arhiva
Privatna arhiva

Kako zamišljaš svoju budućnost? Čime misliš da ćeš se baviti za pet godina i kako zamišljaš svoj idealni posao?


Ispostavilo se da me na studijama psihologije od svega najviše interesuje statistika i obrada podataka, što je opet nekakav profesionalni preokret, jer obično nisu brojke prva stvar koja ljudima padne na pamet kad im neko kaže psihologija. Pa se tako nadam da ću se njome i baviti u nekoj bližoj budućnosti, a što se nekih dugoročnih planova tiče, to ne mogu da znam. Naučih da to sve mnogo zavisi od trenutnih okolnosti i mojih interesovanja. Ali kako i statistika nije potpuno izolovanja od ljudi, štaviše, ona ih reprezentuje, tako sam i ja prilično siguran da će poslovi kojima se budem bavio uključivati saradnju sa ljudima i okruženost njima.


Da možeš kao magijom da otkloniš jedan društveni problem, šta bi to bilo?


Racionalista u meni jednostavno ima potrebu da kaže da magija ne postoji. Kako ne bih voleo da ovaj deo bude predugačak, da ga ne pretvorim u neki vid sociološke analize, neću mnogo dužiti, ali svakako bih voleo da problemi koji su posledica manjka radničkih prava, upravljanja sredstvima proizvodnje i oko raspodele dobara - nestanu.