Anja Kovač: Ništa mi nije teško!

Foto: Fejsbuk, Anja Kovač

Anja Kovač je rođena 1998. godine, a uveliko je u reprezentaciji Srbije. Priča je krenula pre skoro jednu deceniju, a ona sada ne može da zamisli ništa drugačije nego što je trenutno - samo bolje. U razgovoru sa Anjom za iSerbia portal saznali smo da joj je atletika život i da joj u vezi sa tim sportom nije ništa teško, kao i da je taj put pun odricanja.

Za početak, krenusmo upravo odatle - od početka.

_event_management.gif

Anja, među prvima si pristupila atletskoj sekciji u Vrdniku 2008. godine. Kada se javila ljubav prema atletici i šta je ono najprivlačnije baš u toj vrsti sporta?

Živim u Vrdniku, malom mestu u kojem ne postoji veliki izbor. Jednog dana sam u školi videla plakat za upis u školu atletike, a pošto sam uvek bila prva na školskom krosu, poželela sam da se upišem i vidim kako je to trenirati. Posle prvog treninga, atletika je za mene postala život - svaki trening sam sa nestrpljem čekala. Atletika je kraljica sportova i tu treba mnogo rada i truda do uspeha.

Od 2013. godine si u reprezentaciji Srbije. Šta je drugačije u odnosu na period pre, a kako teku ove tri godine kada si, mogu slobodno reći, profesionalac?

Kada sam počela da treniram, prvi san mi je bio da osvojim državnu medalju. Kada se to ispunilo želja mi je bila ulazak u reprezentaciju - da i ja obučem i branim boje naše zemlje. Sećam se da mi je najsrećniji dan bio kada sam prvi put ušla u kancelariju ASS-a da mi daju dres reprezentacije. Tada sam bila u kategoriji pionira i imala sam 15 godina. Sećam se selektora koji mi je poželeo dobrodošlicu i to da jednog dana ponovo dođem sa ispunjenom normom za Svetsko prvenstvo, što se i ostvarilo.

Razlika pre ulaska u reprezentaciju je što se boriš za taj cilj, a posle se boriš da opravdaš to ukazano poverenje selektora, trenera i ljudi koji su te doveli do toga.

Od prošle godine nižeš izuzetno velika priznanja i medalje: ispunila si normu za odlazak na Svetsko juniorsko prvenstvo u Kolumbiji, jedina si sa teritorije Vojvodine koja je ispunila normu za Prvenstvo sveta, prvakinja si Srbije na 60m i najbrža si juniorka Srbije. Moraš priznati da su ovo izuzetna dostignuća, pogotovo za tvoje godine. Koje ti je priznanje najdraže, zašto, a do kojeg si najteže došla?

1911655_788264171202365_726419591_n.jpg
Foto: Fejsbuk, Anja Kovač

Sve medalje su mi podjednako drage, svaka predstavlja još jedan korak dalje. Ipak, izdvojila bih to da mi je najdraže bilo kada sam prošle godine istčala 100m za 12,26s i sebi omogućila odlazak na moje prvo Svetsko prvenstvo. Najteže sam došla do prvakinje Srbije na 60m ove godine, jer mi se desila ruptura mišića u samoj finalnoj trci.

Na Balkanskom prvenstvu si, u konkurenciji na 100m, bila četvrta, a u štafeti 4x100m izborila si se za srebrnu medalju. Sezonu si zavšila oborenim ličnim rekordom 12,23 i tako postala najbrža juniorka Srbije za ovu godinu na 100 metara – sve to nakon povrede. Koliko povreda za sportistu može biti otežavajuća okolnost? Koliko i da li je tebe usporila?

Povrede u sportu su veoma teške i znaju sportisti da upropaste celu sezonu. Ove godine prvi put sam se susrela sa baš ozbiljnom i teškom povredom, ali zahvaljujuci stručnim ljudima, uspela sam da je saniram. To se ipak odrazilo na moju letnju sezonu i rezultat nije bio onaj koji smo očekivali.

Da li, pored atletike, postoji još nešto što te ozbiljno interesuje?

Ja sam svoj život posvetila školi i atletici, tako da za druga interesovanja i nemam vremena . Svoje slobodno vreme volim da provedem sa svojim dragim ljudima.

Koliko je tvoj jedan običan dan drugačiji u odnosu na dan tvojih prijateljica koje se ne bave sportom, jer, pretpostavljam, morala si da se odrekneš mnogih stvari, da veruješ i da budeš dosledna. Kada se nižu takvi uspesi, šta jednog sportistu na tom putu može da poljulja?

Moj dan se razilikuje u odnosu na dan mojih vršnjaka koji ne treniraju: moram da idem na trening redovno, da pazim šta jedem, ne mogu kao oni da izlazim, moram na vreme da spavam; ja ne pijem, ne pušim, ali meni to ništa nije teško jer imam svoj cilj, svoje snove i želje. Kada imaš takav stav ne može ništa da te poljulja.

12342873_1173079616054150_3097373813440794458_n.jpg
Foto: Fejsbuk, Anja Kovač

Trenutno pohađaš srednju školu, smer turistički tehničar, a kažeš da ti je želja da upišeš i završiš DIF, pa da se posvetiš radu u sportu. Da li ti je plan da ostaneš u svojoj državi ili, pak, misliš da u sportu budućnosti nema kod nas?

Rođena sam u Srbiji - tu želim i da ostanem i ostvarim bar jedan deo uspeha jedne velike Ivane Španović. Naši atletičari su pokazali da je budućnost sporta u atletici. Nadam se da će se u atletiku sve više ulagati, kao i da će opšita Irig u kojoj ja živim prepoznati rad, trud i uspeh mog trenera i mene i, na kraju, pomoći nam u ostvarenju naših ciljeva.

Većinsko mišljenje mladih je da kod nas retko šta ima šansu, da se ne ceni, i da bi sav stručan kadar trebalo da “pređe preko”. Da li se slažeš sa tim?

Mislim da je vreme atletike kod nas došlo, što se vidi izgradnjom nove dvorane u Beogradu i mnogim novim stadionima širom Srbije. Naš selektor veoma vodi računa o svakom atletičaru. Mi smo obukli dres Srbije i te boje branićemo uvek kao što sad to rade Ivana Spanović i Novak Đoković.

Pročitajte i:

Lazar Dubovac: Volim sve da radim!
Luka Raco: Putovanje je moja velika strast
Nena Kunijević: Sačuvajmo tradicionalnu pesmu!