Viljnus, socrealistička bajka, kraj

Tiranija trenutka

Strategija za poslednji dan bila je usmerena na reku kao središte, ali ovaj put sa akcentom na stari grad. Sada mi je maršuta bila determinisana pešačenjem, tako da sam odmah odredio realne granice. Na zapadu idem do pravoslavne crkve drečavo zelene fasade koju sam prethodno video na internetu, na severu do Evropa centra, istočno ću ponovo obići Užupis, a južna granica će mi biti autobuska stanica ka kojoj ću se uputiti uveče. Postavljanje granica za kretanje i istraživanje, rešilo me je rastrzanosti i halapljive radoznalosti, koje su se prethodnog dana manifestovale željom da odjednom vidim sve. Bio sam smireniji i lagano pešice, sa mapom u rukama i slušalicama, krenuo u obilazak. Drugačija perspektiva upozavanja istog grada bila je pravi užitak.

Odmah sam se susreo sa fenomenom koji me prati oduvek na svakom putu – rekonstrukcije! Nadogradnje, iskopine, buldožeri, skele i majstori. Tako je bilo i ovaj put, u šta sam se uverio stigavši do crkve i videvši jedino gomilu dasaka koje su obrazovale kupolu. Da se nisam dobro skoncentrisao i uočio tračak zelene boje, ne bih ni znao da se ispod krije crkva. Dalje sam se kretao kaldrmom, koja je takođe bila poluprokopana, i došao do parka na čijem kraju su bile velike stepenice sa zanimljivim pogledom preko reke na novi deo grada.

Belo_JPG.jpg

Odlučio sam da se još malo prošetama tim delom i onda samo još jednom, sebi za dušu, pređem most koji vodi do najmodernijeg gradskog kompleksa, staklenog centra Evropa, kako bih obedovao. Tako je i bilo. Našao sam lepo mesto uz izlog u prizemlju i posmatrao umerenu gužvu. Bila je sreda oko podneva i sve je delovalo slično kao kada na Novom Beogradu radnim danom izađete na pauzu na ručak. Ipak nešto me je u svemu tome fasciniralo, a nisam uspeo da identifikujem šta. U svesci sam zapisao nekoliko utisaka u formi dnevnika, kako po povratku ne bih putopis pisao napamet, na osnovu sećanja i fotografija. Lične impresije i promišljanja sa vremenskom distancom dobijaju drugačiji oblik, jer do trenutka kada se vratimo kući, pogledamo slike i popričamo sa prijateljima, često ostanu utisci koji su iako dominantni, zapravo površni. Svaka interakcija sa novim mestima dobija posebnu vrednost u našoj svesti, ne zbog estetike i fizičkih karakteristika, već zbog atmosfere i ekskluzivnosti. Iskustvo se stiče kada se doživi nešto drugačije, a ne samo nešto lepo. Poznajem mnogo ljudi koji svake godine preko agencija putuju do komercijalnih destinacija, ponekad se i vraćaju na ista mesta više puta, a po povratku na pitanje kako su se proveli kažu da je bilo lepo, odmorili su se i tačka. Pri tom, ne mislim na forme kurtoaznih, sažetih odgovora, već na činjenicu da ljudi jako često ne prožive, niti suštinski spoznaju i osete tlo na kome provode vreme dok su na putu. Ako ste facebook korisnik u Srbiji tokom jula i avgusta, skoro je neminovno da ne budete bombardovani slikama ljudi sa grčkih, turskih, hrvatskih i crnogorskih plaža. Svi at, with I’m feeling moš’ misliti koliko pozitivno. Znao sam da se ovog leta neću pojaviti ni na jednoj društvenoj mreži preplanuo u gaćama i svesno sam podneo tu žrtvu. Čekale su me Estonija, Finska, Letonija, Belorusija, Poljska i Mađarska i rešeno sam želeo da pobedim osećaj radoznalosti o tome šta li ću tek sve videti, jer to odvodi od trenutnog trenutka. Na relaciji sa nadindividualnim silama koje čine gradski život i utiskuju u nas slike i osećaje brzinom koja ograničava razlike u percepciji, pokušavao sam da usporim svoj mentalni mehanizam. Podršku sam dobio u spoljnoj informaciji. Sasvim slučajno sam primetio da časovnik na vrhu zgrade ispred pokazuje sat vremena manje nego moj telefon, iako sam bio siguran da su mi podešavanja u skladu sa lokalnim vremenom. To je znak, dobio sam na vremenu i mogu da se oslobodim tiranije trenutka.

Litvanija je zemlja u kojoj je trebalo da završim postdiplomske i mislio sam da neću relativno brzo i lako tu stići, a sada kada sam zapravo tu želeo sam da taj trenutak traje bez obzira na to kakav je. Nikada se nisam mogao pohvaliti optimizmom i pozitivnim stavom, ali ovaj put sam uspeo da racionalno zaključim da sam u privilegovanom položaju putnika koji dan provodim stičući novo iskustvo, a ne u kancelariji za kompjuterom. Posmatrao sam oko sebe gomilu ljudi u odelima koji gledaju na sat kako bi se vratili svom poslu, a ja to ovaj put ne moram da radim, niti ću morati narednih više od 10 dana.


Vidikovac_JPG.jpg


Oguljeni đonovi

Sledeća odrednica, obližnje brdo, bilo je istorijski značajno mesto gde napokon nisam bio jedini turista. (A da li sam bio jedini putnik zauvek će ostati misterija.) Postojala je opcija plaćanja žičare ili kružno pešačenje do vrha gde se nalazi tvrđava, na šta sam se ja naravno odlučio, ali pre svega da bih sagoreo„zdrav“ obrok. Na samom vrhu, nalazilo se nekoliko kamenitih zidina i vidikovac gde je bilo teško probiti se i zauzeti svoje mesto za slikanje i uživanje u pogledu. Kao i svaki put u životu, izopštio sam se i bio fascininiran pogledom jer su stari u novi Viljnus odjednom dobili na preglednosti i sve one ulice kojima sam se truckao i gladno ih istraživao zavlačeći se u svaki njihov kutak, postale su zaokružena celina. Krivudava reka bila je granica izmedju novih stambeno poslovnih objekata prošaranim socijalističkom arhitekturom sa jedne, i zelenila i brda u čijim kotlinama su se nazirali srednjovekovni i barokni krovovi, crkvene kupole, zamci i kaldrme, s druge strane.

Vidikovac2_JPG.jpg

Čist vazduh i vreme koje taman odgovara da zagreje srce, a da ne prokuvam, doprineli su da se opustim, udahnem punim plućima i kako sam malo pre sebi zacrtao, bukvalno proživim taj trenutak. Popeo sam se na vrh jednog zida i objavio konkurs za ličnog fotografa. U skladu sa očekivanjima odziv je bio osrednji. Kvantitet mi vazda ne ide od ruke, ali najvažnije je da imam uspomenu. Panorama je bila najlepši prizor Viljnusa. Spuštao sam se zaobilaznim delom i prolazio pored potoka koji preseca park u fazi renoviranja ka svom putu da postane umetnička galerija, mostićem spojena sa Užupisom.

Snimio sam još jedno brdo čiji je vrh krasio spomenik tri velika bela krsta, gde sam morao da se popnem, pa sam zaobišao potok i došao do drvenih stepenica koje su vodile ka vrhu. Pored sam ugledao stazu koja je vodila do rastinja koje je obrazovalo polukružni prolaz ka šumovitom i divljem delu brda. Prizor koji podseća na ulaz u pećinu, mamio me je mnogo više od strmoglavih i pritom pitomih stepenica, ali držao sam se današnje misije - racio ispred radoznalosti. Nakon pentranja, koje me je na momente obeshrabrivalo stmošću i dužinom, stigao sam do vrha i ugledao staze i zelenilo. Idelano mesto za istraživanje, džogiranje ili provođenje vremena nasamo sa nekim. Legenda kaže da su na brdu gde se danas nalaze tri bela krsta, u nekada paganskoj Litvaniji, ubijena trojica monaha tokom svoje prosvetiteljske misije. Spomenik sam ispoštovao uslikajući se pored, pa se ubrzo uputio divljim stazama obraslim gustim rastinjem koje su me mamile. Jedna me je dovela do velike poljane gde je nekoliko mladih Litvanki konzumiralo alkohol na improvizovanom pikniku, napadno se smejalo i polustidljivo, a polupohotno gledalo ka meni praveći jasne aluzije. Ipak, zanimljiviji mi je bio jedan prolaz koji je izgledao slično kao onaj pored drvenih stepenica odakale sam krenuo. Zapravo izgledao je isto, samo sto je staza vodila ka šumi nizbrdo, što me je navodilo ka zaključku da je velika šansa da ću ako se tuda uputim, izaći u tački u podnožju koja izgleda isto. Kako sam odmicao i zalazio u šumicu, Litvanke su bile sve hrabrije i glasnije u svom dobacivanju. Sumnjam da su me upozoravale da se pazim retkih zveri. Staza je bila jako strma i duboka, sa monopolom na prohodnost kroz divljinu u kojoj sam se, na lično oduševljenje, našao u centru grada. Skoro pa pandan mom omiljenom mestu u Beogradu, Ratnom ostrvu.

web_novinarstvo_3.jpg

Nakon nekoliko minuta hoda, insekti i ptice bili su sve zastupljeniji i čujniji, a staza je nestala. Bio sam potpuno izolovan i bez predstave gde da nastavim sem da se vratim istim putem, a to nisam želeo plašeći se da su se Litvanke u međuvremenu potpuno oslobodile inhibicija. Naišao sam na blatnjavu strminu koja bi me mogla dovesti do uzanog prolaza na dnu kotline, a kako sam bio u patikama u kojima sam i planinario Ukrajinom i petkom išao na posao i slikao se za televiziju, znao sam da me ti oguljeni đonovi ni ovaj put neće izneveriti. Stalno mi je u glavi bio stih jedne umetnice Gulim đonove da se lepi tripovi ponove koji za mene ima posebnu simboliku i koji sam u tim trenucima proživljavao i osetio na koži. Ipak sam ja dete tranzicije na putu kroz zemlje u tranziciji. Na prećutnom nivou se razumemo i solidarišemo pazeći jedno na drugo, isto kao kada Keri Bredšo u trenucima apstinencije vodi ljubav sa Njujorkom. Pridržavao sam se za stabla i u polučučećem položaju gegao korak po korak, kako se ne bih smandrljao dole kao Majkl Daglas u filmu Lov na zeleni dijamant. Dotakao sam stabilno i ravno tlo, zauzeo uspravan stav i pogledao oko sebe. Da sam kojim slučajem u takvom okruženju na ostrvu gde živi King Kong, po logici Pitera Džeksona nakon nekoliko sekundi tišine trebalo bi da me napadnu horde džinovskih insekata i crva veličine cisterni sa 16 redova oštrih zuba. Ali koliko god da mi radi mašta i da koketiram sa bajkom kao žanrom, ovu priču ja režiram, a moje bajke su ipak socrealističke i imaju samo jednog junaka koji najčešće preživi tj. mene. Sačekao sam i duže, ali napale su me samo nesnosne muve. Što bi rekla spomenuta umetnica Nikad ne padam da se razbijem, nekad padom uzletim, a nekad se iskasapim. Uskoro sam netaknut, čist i u jednom komadu došao do izlaza iz poučne šume, i oprostio se od nje prošavši kroz polukružni prolaz od granja, upravo onaj u kom sam želeo da avantura počne. Misija uspešna!

Uzupis_JPG.jpg

Između vekova

Potokom, čijom sam se obalom kretao, prošla su nekoliko kajaka. Vazduh je bio čist, ljudi malo, atmosfera čarobna. Iako je jedan od najstarijih delova Vilniusa, Užupis, nekada bio siromašan kvart gde su živeli zanatlije i prostititke, a tokom SSSR-a krajnje zapušten i stigmatizovan kao opasan i nebezbedan kvart, danas je to umetnički centar sa visokim cenama nekretnina koji litvansku prestonicu brendira na poseban način. Festivali, koncerti, performansi, izložbe i ostali kulturni događaji, najčešće interakciju sa publikom imaju baš ovde, što ga ujedno čini i alternativnim i prestižnim. Kada se odvojite od obale reke, skoro svaka ulica vodi ka manjoj raskrsnici u čijem sredistu je simbol Užupisa – statua anđela sa drevnim duvačkim instrumentom. Sa strane su kuće i niži stambeni, potpuno rustični, komleksi koji čuvaju duh starog vremena. Može se zaviriti kroz prolaze između gde su bašte sa gomilom mačaka i po kojom domaćom životinjom. Kuće su ili drvene ili sa obojenim fasadama, a posebno je upadljiv i zanimljiv lokal koji izgleda kao drvena koliba sa lovačkim motivima, a zapravo je kafić gde dolaze mladi, jer je najjeftinije pivo i sluša se uglavnom rok i malo tvrđa muzika.

HC_JPG.jpg

Susedna ulica je posebno neodoljiva, jer se na njenom početku nalazi napuštena zgrada, s druge strane groblje, a između su stepenice koje vode ka delu koji mi se posebno urezao u sećanje. Starim i strmim stepenicama stiže se do mosta koji prelazi preko kamenitog potoka čije su obale sa obe strane obrasle divljim i visokim zelenilom, a kada se taj deo pređe izlazi se na stari put pored koga su postrojenja napuštenih fabriki, sa polomljenim prozorima i išaranim ogradama. Bio sam neizmerno zahvalan i srećan, jer napokon u praksi mogu da doživim nešto o čemu sam čitao. Bajka starog vremena u sudaru sa postsocijalizmom. Zemljanim putem koji deli dve vremenske epohe, šetali su psi i po koja kokoška, a desnu stranu gde je potok, krasio je i zadnji deo kuća pored kojih sam prethodno prolazio. Zavideo sam im na pogledu. Krećući se na granici između dva svedočanstva savremene istorije, još jednom sam sebi potvrdio zašto je putovati Istočnom Evropom izazovnije i egzotičnije od zapada. Bajku nešto kvari i čini nepredvidivom.

p><p><p style=Na kraju puta, opet podjednako fascinantni prizori sa obe strane. Levo stara stambena, grafitima išarana, dvospratnica bez dvorišta, a desno most čija je ograda prepuna katanaca čuvara ljubavi koji vodi ka mirnom i stambenom delu Užupisa. Kada se i to prođe, ulazi se u park prepun žalosnih vrba, uglavnom skoncentrisanih oko tri zelena jezera obrasla bambusom u kojima plivaju pačići. Prešavši ulicu, napokon sam se našao u sudaru sa starim gradom i približio njegovim zidinama.

Park_JPG.jpg

Stari gradovi se po difoltu smatraju najvrednijim delom turističke ponude i većinu evropskih starih gradova čuva UNESCO. Tako je i sa Viljnusom koji je nekada bio prestonica najveće evropske sile Poljsko-Litvanske državne zajednice. Do sada sam stare gradove video u Budvi, Bratislavi i Varšavi i svaki put mi se ponovio utisak da ih je nezahvalno obići jer su ulice tako raspoređene da se često krećete kroz jedne iste, dok vam ostale izmiću. Ovaj put sam se, naoružan mapom u ruci, zainatio da mi ne promakne ni najmanji detalj. Bilo je kasno poslepodne i sve je vrvelo od posećenosti. Gomila radnji, kafica i restorana obilovali su posetama kako turista tako i domorodaca. Tipična srednjovekovna struktura je takva da ulice obrazuju nepravile blokove među sobom, sa trgovima u sredini, a konkretno u Viljnusu dominira barokna arhitektura, začinjena renesansnim i gotičkim motivima. Skoro svaka ulica je bila kaldrma sa barem jednom crkvom, koje u svom ukupnom broju krase Viljnus epitetom jednog od urbanih područja sa najvećim brojem crkava na svetu. Raznolikost stilova ne odaje utisak neskladnosti i kitnjastosti, već oslikava savršenu harmoniju urbanog pejzaža. Kada se uzmu u obzir zelenilo i reka koji isti okružuju, stiče se utisak da je sve na svom mestu!

Crkva_JPG.jpg

Prometnom ulicom, na čijoj je sredini drvoder okružen baštama susednih lokala, uputio sam se desno u manju jednosmernu kaldrmu gde mi je bio hostel. Pogledao sam još jednom kroz prozor da vidim koliko je sada drugačiji prizor koji me je uspavao. Krovovi više nisu bili mokri i jos uvek se nisu upalila ulična svetla. Nisam se drogirao nikada pa ni tada, ali i dalje sam video čarobnjake. Kada sam se na recepciji odjavljivao nisam mogao najbolje da se izrazim. Dobio sam narativni napad o svom doživljaju grada koji napuštam. Momak koji tu radi, pratio je moje šizofreno izlaganje sa osmehom i odobravanjem, mada je napravio čudne grimase kada sam govorio o tripu da sam Alisa koja upada u zemlju čuda i da jedna zgrada liči na 8. putnika. Pošto nisam mogao da se zaustavim, prekinuo me je rekavši da ne moram ništa više da dodam i da potpuno razume, jer je i on prvi put u Viljnus došao pre par godina kao turista iz Francuske i pošto je imao sličan utisak mom, odlučio je da tu i ostane. Dobro je, ipak nisam (jedini) psihopata.

Stari_grad_JPG.jpg

Da sam odatle morao pravo da se vratim kući, siguran sam da bih bio jako utučen i depresivan. Dobra stvar bila je što ću narednog jutra biti u Estoniji. Odlučio sam da uložim napor, napravim kompromis, častim se jednim osmehom i dignute glave napustim Viljnus. Hodajući ka jugu prošao sam pored hostela, u neposrednoj blizini stanice, u koji je u tom trenutku ulazila grupa Južnoamerikanaca natovarena begpekovima i gitarom. Bio je suton i sve je i dalje delovalo čisto, bezbedno i magično. Stigao sam do železničke pruge iza koje se pružao deo grada koji nisam stigao da overim. Gledao sam ka njemu, ali te ulice, kuće i zgrade ipak su ostale misterija. Praveći poslednje korake ka ukrcavanju za narednu destinaciju počeo sam da zevam, pa sam se i uštinuo, čisto da budem siguran da sam budan.

Ovu priču posvećujem svima koji se nepopravljivo koprcaju u mreži potrošačkog društva, i spremni su da se odreknu svega (sem zubara!), kako bi putovali i imali što više fleševa u očima.


Prvi deo putopisa pročitajte OVDE, a drugi OVDE