SMRT U TBILISIJU - Povratak u Gruziju

Intro – Crno beli svet

Neobičnost geografske lokacije, avanturistički kontekst i retko fascinantno smenjivanje prirodnih pejzaža kojih sam se nagledao vozeći se od Jerevana do Tbilisija - nisu uspeli da mi odgonetnu misli od velikog straha. Sasvim sam, negde daleko od kuće i bez sigurnog smeštaja – razboleo sam se. Znajući da nemam izbora sem da stegnem zube i dane do povratka u Beograd provodim boreći se sa bolovima koji usled ignorisanja ipak ne popuštaju, sebi sam govorio Aleksa ti si proklet. Ni ne pokušavaj da se razuveriš. Destruktivni diskurs prepuštanja pehu koji svakome može da se dogodi, nisam svesno proizveo već je samostalno isplivao iz dubine mene ni ne pitajući me za pristanak. Instinkt za preživljavanjem se gasio, a mazohističko pronalaženje slasti u kukanju nad sudbinom raspirivalo.

Sredinom sunčane subote prestonica Gruzije izgledala je kao vašar – šarena, a musava i nesofisticirana. Moćan je to grad, bez daljnjeg, ali otuđen i ugušen detaljima, kontrastima, neravninama, ruševinama, grotesknim arhitektonskim rešenjima i urbanizacijom do te mere improvizovanom da posetilac ne prestaje da leluja po tankoj liniji između oduševljenja i zgražavanja. To ume da bude iscrpljujuće. Na putu ka hostelu koračao sam neurednom kaldrmom Kote Afkhazi - pozornicom za sve moguće žive i nežive entitete koji su tu zalutali ili ciljano pronašli svoje mesto. Po sredini najveće ulice starog grada bučni automobili mimoilaze pešake i pse lutalice, a sa strane akteri globalizacije - od menjačnica, preko restorana i kafića do hostela – mešaju se sa prodavnicama tepiha, ćilima i nekih jestivih šarenih visuljaka valjkastog oblika koji brane boje lokalnih obeležja. Romska atmosfera sporednih krivudavih ulica, načičkanih stambenim parcelama sa aljkavim dvorištima i meštanima periferne fizionomije, u sudaru sa pravoslavnim hramovima i tvrđavom Narikalom na samom vrhu brda, menjala je plašt i poprimala nijanse drevnosti i duhovnosti. Falili su samo vanzemaljci.

p><p><p style=Tbilisi ima dušu, ali ja sam mu je svojim malodušnim pristupom – ne videvši dalje od muke koja me je zadesila - u velikoj meri oduzeo. Uskratio sam mogućnost instant povezivanja, zavođenja ... nastanka laskavih reakcija koje izazivaju osmeh i volju za slikanjem, tagovanjem i obasipanjem bliskih ljudi impresijama. Ali događaje sa putovanja, kakvi god bili, nikada ne potcenjujem jer koža i podsvest sve pamte. Daljine se zadržavaju u meni kao zalihe osećaja čija je kasnija manifestacija uslovljena konkretnim iskustvom u kom je nadražaj nastao. Kako vreme prolazi, ti trenuci radosti proživljeni nekada negde, u prvoj fazi dok su još uvek relativno sveži, evoluiraju u ponos i uspomenu – neodoljivi metafizički posed i ekskluzivno pravo na sećanje, da bi u narednoj fazi mutirali u nedostajanje, melanholiju, neurozu ... a u poslednjoj u prozu. Čine me nespokojnim i želim da ih ponovo proživim, a kako znam da ne mogu, onda probam da ih ovekovečim. Tako nastaju putopisi.

Kada sam u izlogu nečega što podseća na antikvarnicu ugledao svoj odraz, zažalio sam što sam se ikada rodio. Nikada i nigde sebi nisam izgledao tako nelepo i ostarelo kao u Gruziji i Jermeniji. Nemam nijednu lepu sliku sa tog putovanja. Skrivao sam se kapuljačom i naočarima, a nervira me kada drugi to čine. Zastao sam da vežem pertlu i shvatio da ako se zadržim u tom kutku, neko će prići da mi da dinar. Ipak, kako je veliki broj Gruzina fizički neprivlačno i materijalno siromašno, moja zastrašujuća pojava nije previše odudarala niti izazvala milostinju. Najviše sam uplašio samog sebe - polupogrbljen sa teškom crnom jaknom, još težim crnim rancem i ogromnom crnom kesom preko ramena. Izgledao sam kao avet - vesnik loših vesti, patnje i tragedije. Smrt je stigla u Tbilisi.

p><p><p style=Po povratku u Beograd kada je Ica došao da me vidi i zatekao me onako iznemoglog i bolnog, rekao je Koliko ti je prašnjav ovaj lap top nije ni čudo što si bolestan. A ja mu kažem Ico on je crn pa se prašina vidi, a tvoj je beo pa se ne vidi. Kod tebe je sve belo.

Život

Iako sam za taj vikend dobio vrlo primamljivu couchsurfing ponudu, odbio sam ne želeći da se pred nekim ko mi nudi gostoprimstvo pojavljujem u obliku svoje propasti, i uputio se ka hostelu sa najboljim referencama. Zaista je bio bez greške. U samom centru, čist i funkcionalan sa simpatičnim mladim radnicama, toliko primerenim svojim pozicijama kao da su posao dobile na kastingu u odmaklom eliminacionom krugu. Sve do jedne, kupile su me na prvi pogled. Da kontekst bude još prijatniji, to veče bio je prvi rođendan hostela i polako se pripremala žurka na kojoj je moje prisustvo – kako su mi sa osmehom rekle - obavezno.

Istuširao sam se i obukao farmerice i usku belu majicu kako bih manje ličio na smrt, mada lice mi je i dalje bilo podbulo i u očima se videlo da sam bolestan. Dugo sam se zadržao u kupatilu, a kada sam izašao - u praznom dnevnom boravku gorela je vatra u kaminu, postavljen je bio sto za večeru, a u pozadini je išla lounge muzika. I radnice i svi gosti, bili su u kuhinji gde su zajedno učestvovali u pripremanju hrane. Vlasnici hostela angažovali su starije gruzijske domaćice da nas uče kako se pravi nacionalni specijalitet khinkala. Odmah su me ubacili u mašinu, postavili za sto i davali instrukcije kako da uvaljam testo, napunim ga smesom od mesa i povrća i odložim u veliku tepsiju napunjenu vodom u kojoj se khinkale kuvaju. Napravili su i snimak kako nastaje moja prva khinkala praćena ovacijama, koji sam isto veče podelio na facebook-u i dobio lepe komentare.

p><p><p style=Radosni snimak na mom profilu gde sam okružen strancima u euforičnoj domaćinskoj gruzijskoj atmosferi - bio je laž. Dakle, potpuno u skladu sa svrhom društvenih mreža. Jedino sam ja kada sam ga pogledao, odmah primetio usiljeno smejanje i visok nivo anksioznosti na sebi. Niko nije znao kako se zapravo osećam i koliko mi je to putovanje bilo fizički naporno i psihički turbulentno. Ćutao sam da niko ne bi brinuo sve dok se nisam vratio, a i tada sam davao suzdržane komentare. Već sledećeg meseca otputovao sam na Island i proživeo radost u njenoj suštini i najčistijoj istini, ali zbog toga Gruzija i Jermenija nikada nisu bile dosledno verbalizovane i obelodanjene. Zato mi je sada pisanje o njima kako izazov, tako i katarza. Ne volim da utiske i događaje, posebno ako su propraćeni bolom, zadržavam u sebi. Nije ni zdravo.

Kulinarstvo u Gruziji je kao seks. Nikada dosta te raznovrsne hrane servirane u velikim količinama. Kada je sve bilo spremno i preneto u dnevni boravak, sto se ispunio đakonijama od šarenih salata i soseva, preko pita i peciva do mešanog mesa, kolača i torte sa vatrometom. Vlasnik hostela je, čim smo počeli da večeramo, preko vatre u kaminu postavio dasku za roštilj i na nju pobacao ražnjiće … iako je bilo jasno da posluženja ima više nego dovoljno i bez toga. Flaše vina, zbog nedostatka slobodnog mesta za stolom, ređali su po podu uz zid i pored prozora - stalno nas podsećajući da se služimo, jer vino je gruzijski brend. Nije manjkalo ni rakije, piva, likera, sokova … Upalili su sva svetla, ugasili onaj lounge koji inače ne podnosim, odvrnuli komercijalnu muziku ala Riana, Dejvid Geta itd … i gosti su žvakali i ujedno mahali rukama, a neki i ostalim delovima tela. Romantični ambijent prethodno prazne prostorije za nekoliko minuta je zaličio na opšte narodno veselje.

p><p><p style=Tako je to u siromašnim zemljama. U onim bogatim u hostelima posebno naplaćuju i ćebe za pokrivanje, a besplatno se ne dobija ni parče hleba.

Kako su večernji sati odmicali, na aktuelne bolove u kostima i grlu, nakalemila se i temperatura koja je počela da me drma. To me je skoro pa psihički dokrajčilo, potpuno me sprečivši da uživam u rođendanu. Svestan da mi usiljeni pokušaji kvazioptimizma nisu jača strana, od istih sam odustao i prepustio se unutrašnjem impulsu koji me je vodio ka intimnom svetu nemoći i tišine. Sve te vesele individue iz različitih delova sveta koje su me okruživale, ubrzo sam stavio na mute, ne ulazeći u dijaloge i ne obazirući se na njihove predvidive priče. Kada se više stranaca nađe zajedno na nekom mestu, hostel je idealan primer, oni se isprogramiraju i krenu da govore po template-u ponavljajući slična pitanja i ljubazne odgovore. To je simpatično kada si klinac i prvi put otputuješ i nađeš se u internacionalnom okruženju, jer ta prividna solidarnost i lažna zainteresovanost za nečije priče, stvara iluziju prihvatanja, podrške i zajedničkog proživljavanja nečega što se zove daljina i nepoznato. Međutim kada svake godine putuješ po pet puta i u međuvremenu postaneš blago sredovečan, ponavljanje anglosaksonskih diskursa Really? I've never been threre. Wow! Sounds amazing! Awesome. Cool man. u jednom trenutku prestaneš da razlikuješ od kreštanja papagaja koji služi kao inventar nekog hodnika. Ja odavno ne vodim te otuđujuće i isprazne dijaloge koji ne vode suštinskom upoznavanju niti zbližavanju, pa mi se neretko čini da se u grupi sa nepoznatim licima jedini ponašam autentično i u skladu sa svojim raspoloženjem. Nemam talenat za predstavljanje u boljem svetlu i ne trudim se da zvučim kul, jer ja to nisam.

A kada si mlad, glup i željan pažnje, ljubavi, publike ... života, lako se pecaš na iskrivljene slike spoljnog sveta i iz potrebe da izbegneš gorak ukus nailaženja na zid i odbacivanja, pronalaziš utehu i podršku tamo gde zapravo nisu prisutni. Naravno, to shvatiš kasnije kada glavom lupiš o neki od tih zidova tako jako da zadobiješ frakturu lobanje, ali ipak, nažalost ili ne, preživiš. Život u skladu sa istinom je kao prinošenje sebe na žrtveni oltar. Neko život pokida, a nekog život pokida.

p><p><p style=Na red su došle karaoke zamišljene tako da svako otpeva po jednu pesmu, ali ne po ličnom izboru, već koju mu program dodeli - kako bi bilo komičnije. Promukao i dodatno iziritiranog grla od bola tokom gutanja hrane, u najavi mi je bilo jasno da ću propustiti zezanje kakvom bih se da sam bio zdrav obradovao kao dete. Karaoke i asocijacije su mi omiljene i najkatarzičnije grupne aktivnosti, a meni katarze nikada dosta. Ipak, kada me je devojka koja me je dočekala nekoliko sati ranije na recepciji - sada već pripita - zgrabila za ruku, podigla i glasno izrazila želju da čuje kako pevam, više nije bilo povratka nazad. Zapala mi je pesma od Taylor Swift Blank space koja se mahom recituje, ali ni sa tim se nisam najbolje snašao, pa je ona stavila ruke preko moje u kojom sam nesigurno držao mikrofon i pomogla mi pevajući umesto mene stihove Nice to meet you, where you been? I could show you incredible things … Većina ostalih je skočila, prišla nam i nastavili smo zajedno da se glupiramo, igramo i pevamo, pa mi je bilo manje neprijatno.

Ma nisam mogao da oprostim sebi što sam bolestan. Toliko sam želeo da proživim i osetim dragocenost tako lepe situacije kojoj sam prisustvovao u predivnom hostelu u nekoj dalekoj egzotičnoj zemlji, ali nisam imao elana niti sam mogao da se opustim. Na ramena mi se sručio čitav svet.

p><p><p style=Završivši performans, zavalio sam se na kauč i uzeo telefon da pogledam lajkove i reakcije na prethodno postovani video, kao i da odgovorim na poruke. Ubrzo je pored sela neka skockana parodija na osobu, vilenjačke pojave, i krenuo da me maltretira prvo onim predvidivim template pitanjima Odakle si? Koliko ostaješ u Gruziji? Čime se baviš? a onda je otišao i korak dalje rekavši Primetio sam da ništa ne piješ. Zašto?

Ne volim alkohol, a večeras se ne osećam najbolje pa izbegavam bilo šta sem vode.

A da probaš moje vino? Kupio sam danas u vinariji skupu bocu neke posebne gruzijske vrste i sigurno je mnogo bolje od svega ovde ponuđenog. Ako želiš mogu da otvorim da podelimo. Što da ne? Neće ti škoditi, a možda se i malo opustiš.

Život baš ume da me iznenadi nepotrebnom pažnjom nekih čudnih ljudi, dok za neke druge, za koje to ne želim, ostajem nevidljiv. Razdražen od bolova i dodatno isprovociran njegovim prisustvom, došlo mi je da mu kažem Ne! Ne želim! Bolestan sam, teško mi je i neraspložen sam! A i da nije tako - toliko si uštogljen, isprogramiran i neinspirativan da ne bih blejao sa tobom ni naduvan. Izgledao je kao neko ko u slobodno vreme svira violinu. Utegao se u skupu garderobu, natakario špicaste cipele, čak i umastio nečim svoju talasastu kosicu, a nos tanak i dugačak kao u crtanom filmu. Užas! Gledajući ga, kroz glavu mi je prolazila Icina izjava Kosmos baš ima smisla za humor kada su u pitanju ljudi sa kojima me spaja.

Zahvalio sam se na predlogu, rekao da nema potrebe jer uskoro izlazim i, onako, usput ga pitao odakle je. Odgovor je glasio I am professional from Ireland, based in Canada.

Wtf?! Tu već nisam mogao da suzbijem antipatiju, pa sam se nadovezao. Professional? Šta je to? Čuo sam ranije za to “professional”, tj da se neko tako predstavlja i kači na sebe taj label, ali ajde molim te mi objasni šta to znači. Zašto ljudi imaju potrebu da koriste taj izraz kada se predstavljaju? Šta bi time, pod uslovom da sam pametniji, trebalo da saznam o tebi?

Kao da je unapred spremio odgovor, krenuo je da deklamuje: “Professional” je neko ko radi u ozbiljnoj kompaniji, obično svetski poznatoj i priznatoj. Neko ko ima obrazovanje i ko je određen u profesionalnom smislu. Takođe neko ko je dobro plaćen i vrednovan i čije radno mesto podrazumeva dodatne beneficije kao što su službena putovanja, napredovanje, rad na daljinu itd. Recimo, neko ko radi u Starbucks-u, ko je prodavac u butiku ili je još uvek na praksi, početnoj plati ili možda volontira, definitivno ne pripada kategoriji „professional“.

Zemljo otvori se!

p><p><p style=Kada sam pobegao na terasu, ugledao sam uslišenje svoje molitve. Jedna od prometnijih ulica bila je zatvorena, ograđena, prokopana i razrovarena, a ostatak Tbilisija koji mi je bio u fokusu - reflektovao je sliku grada koji kao da je pukao na pola.

Smrt

Umesto u hostelu, to veče je zapravo trebalo da budem gost voditelja gruzijske verzije emisije Dancing with the stars. Ne glavnog, već onog sporednog iz back stage-a. Nakon što je video moj profil na sajtu couchsurfing, gde sam naveo da se bavim pisanjem i da imam iskustvo sa tv novinarstvom, poslao mi je srdačan mail u kom je između ostalog naveo da bi mene kao svog kolegu posebno voleo da upozna i ugosti. Kako me je ta poruka zatekla nekoliko dana ranije u Jermeniji gde sam se po dolasku razboleo, napisao sam mu da mislim da to nije najbolja ideja i da ću zbog novonastalih okolnosti otići u hostel. Odgovorio je da poštuje moju odluku, ali ako se predomislim ili mi nešto zatreba da mu se slobodno javim.

Tokom večeri, sve vreme mi je pisao na WhatsApp-u izražavajući želju, pa čak me i direktno ubeđujući, da dođem kod njega. Mrzelo me je i 90% sam bio siguran da do susreta neće doći, pa sam mu odgovarao zakasnelo i sažeto, ali to ga nije sprečilo da nastavi da se dopisuje. U jednoj poruci naveo je nešto u stilu Mnogo sam smoren u ovom gradu. Kada zbog poslovnih obaveza ne mogu da putujem, čini mi se da je najbolja stvar koja može da mi se dogodi upoznavanje sa ljudima iz inostranstva. Njih nažalost ovde nema mnogo … posebno u ovo doba godine. Dopala mi se ta iskrenost i ispovednički ton u kome sam u velikoj meri prepoznao sebe … svoje osećaje, potrebe i razmišljanja kada sam kod kuće i prisetio se šta su meni svojim prisustvom pružili svi ti gosti iz daljine koje sam prvi put uživo video na svom pragu. Radoznalost koja je u meni tinjala, iako ubijena bolovima, govorila je da treba dati šansu noći i izaći napolje. Tbilisi koliko god bio naporan i zastrašujuć, satkan od nepredvidivosti zračio je brutalnom privlačnošću iz svih uglova posmatranja. Odlučio sam da ipak prošetam i usrećim Gruzina.

p><p><p style=Stanovao je blizu hostela, odmah s druge strane mosta, tačno preko puta nove zgrade u obliku staklene pečurke u okviru koje posluju Narodna banka, Ministarstvo energetike i Agencija za privredne registre. Nisam se najbolje snašao, jer čim sam zašao u uvučenu ulicu da potražim broj njegovog ulaza, sudario sam se sa prizorom poput kadrova iz američkih krimića snimanih u vlažnim prolazima gde se odlaže smeće i sa strane vise pomoćne stepenice. Iznervirao sam se i želeo da se vratim nazad, a kada sam se ponovo zatekao ispred prednje fasade ugledao sam ga kako ide ka meni.

Hej, nešto si se pogubio.

U ovom gradu je nemoguće ne pogubiti se.

Znam, zato sam i sišao da te dočekam.

Simpatično je izgledao. Ništa posebno lep, ali za jednog Gruzina možda i natprosečan. Sređen i pedantan, mlađi i sitniji od mene, i sa televizijskim osmehom čija je belina još više dolazila do izražaja u kontrastu sa, u solarijumu, osunčanim tenom.

Njegov stan je mesto koje čim sam ugledao, znao sam da ću jednoga dana opisivati u putopisu. Da je Gruzija u nekim aspektima stala u vremenu, najverodostojnije dokazuje enterijer stambenog prostora koji podseća na domaće filmove iz doba Tita. Sobu od kuhinje dele vrata sa izrezbarenim staklima na sredini, dotrajale tapete sa cvetićima prekrivaju skoro sve zidove, na drvenim natkaznama postavljeni su beli stoljnaci, u vitrinama iza staklenih vratanca poređane su pravoslavne ikone i escajg za koji sumnjam da još uvek ima upotrebnu vrednost, a vrhunac su kredenci sa nogarama - prekriveni ćilimima - koji zaškripe kada se na njih sedne.

Oduševljen vremeplovom u koji sam ušetao, krenuo sam sa hvalospevima, ali ubrzo me je prekinuo.

Ovo što vidiš nije reprezentativni odraz mog životnog prostora, već napušteni stan mojih roditelja koji žive u Belgiji. Samo ponekad ovde boravim, i to nerado jer sve je previše staro.

Sve je fascinantno. Ovo je bukvalno kao set za snimanje jugoslovenskih filmova iz doba socijalizma. Oduševljen sam. Tačno sam mogao da zamislim i vidim Ljubu Moljca i Miru Banjac, iz onog vremena, tu pored nas.

Nije me ni pitao da li pijem, a već je otvorio bocu vina i napunio mi čašu. Nazdravili smo i nategao sam bez prenemaganja, iznenadivši se koliko je ukusno i kako je lako skliznulo niz moje napaćeno hrapavo grlo.

Stan se prostirao duž cele zgrade i imao je pogled na oba kraja. Sa zadnje strane, kroz prozor se pružao pogled na stambenu favelu Tbilisija – razbijenu crkvom pozlećenom veštačkim svetlima, a na prednjoj strani, sa terase se pružao pogled na reku, tv toranj i onu pečurkastu građevinu koja je tokom noći izgledala potpuno drugačije. Zbog šljaštećih belih svetala, isijavala je iznutra kao svemirski brod.

p><p><p style=Dopada mi se pogled sa terase. Tbilisi je tako živopisan grad, ne prestaje da me iznenađuje.

Posebno ume da iznenadi kada ti tigar skoči na terasu.

Kako to misliš?

Ne znam da li si čuo za katastrofu koja nas je prošlog leta zadesila. Mnogi svetski mediji su izveštavali o tome.

Odmah sam se setio i skontao na šta misli. Tačno prošlog leta, video sam sliku na sajtu CNN-a kako nilski konj slobodno šeta ulicama Tbilisija, a bio je i po koji manji članak u našoj štampi. Dogodila se poplava u kojoj je stradao zoološki vrt i mnoge životinje su se udavile, a neke od preživelih završile su na slobodi u gradu. Nažalost mnoge od njih bile su grabljivice. Ispričao mi je svoje lično iskustvo.

p><p><p style=Sve je počelo da se dešava noću. Kiša je uporno padala, i negde na brdu na krajnjem severozapadu grada, došlo je do odrona, i ogroman komad zemlje upao je u rečno korito malene reke Vere, tako da je potpuno blokirao dalji tok. Kada se voda nakupila i probila odron, bujica se slila ka Tbilisiju i potopila zoološki vrt lociran u kotlini šireg centra grada pored kružnog toka u podnožju Univerziteta. Usledilo je vanredno stanje, ali niko nije odmah ukapirao da su grabljivice na slobodi. Ujutru, jedan tigar koji je delovao kao da se udavio, trgao se i otrčao ka gradu. Lav i medved su se utopili, ali crni panter je takođe završio na slobodi. Usledio je haos u kom su bili angažovani policija, vojska, specijalne jedinice, gomila volontera i agonija je trajala cela dva dana. Ljudi su viđali crnog pantera kako trči ulicama, a dvoje prolaznika je usmrtio. Noću se čuo urlik iz nepoznatog pravca kao u džungli. Dan pre nego što je ubijen, tigar je šetao po krovu zgrade moje drugarice, a kako je njen balkon izbačen, ujutru je skočio na isti, kratko se dočekao i odskočio dalje ka ulici. Jedan afrički pingvin, stigao je sve do azerbejdžanske granice gde ga je policija uhvatila.

p><p><p style=Neverovatna priča. Čuo sam, ali nisam bio upoznat sa detaljima. Sada si me podsetio, kada je pre dve godine poplava pogodila manji grad u blizini Beograda, naš patrijarh je za to okrivio Končitu Vurst.

Hahaha … Pa ni naš patrijarh nije ništa manje lud. Lupetao je na televiziji kako je poplava kazna za greh koji su komunisti počinili sagradivši zoo vrt na takvom mestu, i to od para koje su oteli od crkve.

Tbilisi baš nema sreće. Prošle godine ga je zadesila poplava, ove godine ja … Smrt nikako da ga zaobiđe.

Jel si ti to upravo sebe nazvao smrću?! Ili ti je temperatura baš udarila u glavu ili inače nisi čist? Nije se nasmejao nakon što je to izgovorio i ne dobivši moj komentar uskoro je promenio temu.

Ne podnosim život u ovoj zemlji. Jedva čekam da se preselim negde u Zapadnu Evropu. Čim mi se završi sezona emisije, otići ću u Antverpen … nadam se zauvek. Tbilisi možda jeste zanimljiv turistima, ali život je negde drugde. Barem moj.

Uslikao me je par puta na terasi i vratili smo se nazad u sobu gde je izvadio neku gabaritnu knjigu o gruzijskoj prirodi da mi pokaže šta sve krasi njegovu zemlju. Naglasio je da bi pošto sam već stigao dotle, trebalo da vidim mnogo više od prestonice, a onda je poželeo da čuje nešto o mom radu u medijima i mrtav ozbiljan me pitao da li sam popularan u Srbiji i da li me prepoznaju na ulici.

Naravno da ne, odakle ti ta ideja?

Pa video sam na yt da vodiš emisiju, postavio si linkove. Još uvek radiš na televiziji zar ne?

Da, ali za tu emisiju nisu čuli ni moji mama i tata.

Ma daj, zajebavaš me, kako je to moguće?

Eto tako, poseban sam. Izvini, ne priča mi se o mojoj nevidljivoj medijskoj „karijeri“. Nije mi dobro, umoran sam i iskreno mnogo više mi prija da te samo slušam.

Pa dobro ... Mislim, primetio sam da imaš malo pregleda, a i ono što sam video stvarno izgleda loše. Nemoj da se ljutiš, ali lokalne tv stanice u Gruziji čija je jedina svrha da budu predmet sprdnje, imaju jaču produkciju od tvoje emisije.

Ne ljutim se. Meni su istina i iskrenost fetiši. I slažem se sa svime što si rekao, samo mi je konkretno sada dosadno da o tome pričam.

Međutim on nastavlja Ono svetlo i scenografija su čist amaterizam. Na sve to i ne umeš da se slikaš. U to se uverio i neposredno na terasi gde nije mogao da se načudi kako ni na jednoj slici nisam lepo ispao. Zašto to ne promeniš?

p><p><p style=Zato što ja tu emisiju radim pre svega jer uživam da se ispričam sa ljudima koji me inspirišu. Sve ostalo mi je apstrakcija.

Šteta. Očigledno ne razumeš najbolje kako taj sistem funkcioniše, kako i na šta gledalište reaguje. Danas se televizija najviše gleda na internetu i presudna je dobra promocija. Da li se ti uopšte trudiš oko toga? Koliko si aktivan na društvenim mrežama? Imaš li svoj yt kanal, instagram, twitter, snapchat?

Nemam ništa sem facebook-a.

Pazi, ja sam siguran da sam prošao na kastingu za “Dancing with the stars” između ostalog i zato što je neko video koliko imam pratilaca i prepoznao moj smisao za marketing. Pri tom nisam autor ničega, samo sporedni voditelj licenciranog projekta, pa opet se maksimalno trudim da doprinesem promociji. Stalno se slikam na snimanjima, to šerujem, obaveštavam kada ide live, kada special, koje su novine ... i par puta su me producenti zbog toga pohvalili. Tako to danas funkcioniše, moraš da se prilagodiš.

Zemljo otvori se još više! Onaj ambis ispred mog hostela nije dovoljno veliki.

Mrzelo me je da mu objašnjavam da je zapravo ne radim u medijima ništa ozbiljno, da je to samo hobi, zaostavština iz prošlosti sa kojom nikako da raskrstim ... pa sam se samo nadovezao rečima To je kao kada bi nekoga ko ne zna ni note da čita, posavetovao da napiše ariju.

Ne razumem te.

Nebitno. Nismo svi talentovani za 21. vek, a ipak u njemu živimo jer ... rodili smo se. Ali stvarno mi se ne priča o tome. Uzeću još malo ovog pitkog vina. Izgleda da je moja alkoholičarska genetika napokon dočekala svojih 5 minuta slave. Moram da ti priznam da mi je bez obzira na sve drago što sam došao u Gruziju i što sam te upoznao. Ovaj stan i naš dijalog su nešto o čemu ću sigurno jednom poželeti da pišem.

Nasmejao se, ali kao da me nije shvatio ozbiljno. Tačnije, kao da je ukapirao da
i ako nešto napišem to neće imati bog zna koju težinu niti će odjeknuti internetom
.

Ma ništa tebi ne fali, samo se prenemažeš. Predstavljaš se u parodičnom kontekstu, kažeš za sebe da si smrt i nevidljiv - a obrazovan si, putuješ, dobro izgledaš ... Živiš u zemlji koja je mnogo manje periferija od Gruzije, bliže ti je Zapad ... Zapravo, tvoj jedini problem je što nisi fotogeničan i ne umeš da praviš dobre fotke. Haha! Bio je to pakosan smešak. Benigno pakosan, ali ipak je slao poruku Džaba ti povoljnosti kada ne umeš da ih iskoristiš. Nisi ti ni u kakvoj prednosti u odnosu na mene.

Mislim da me hvata groznica ...

...

Na putu ka nazad, sredinom noći kad sam prelazio Baratašvili most, zaustavio sam se na sredini da osmotrim Tbilisi. Saobraćaj se napokon proredio, a dnevnu buku zamenilo je fijukanje vetra. Svetla su se mešala sa svih strana – susedni Most mira u obliku puža golaća sijao je plavom nijansom, udaljene zidine tvrđave Narikale delovale su pozlaćeno kao i Kalemegdan noću, tv toranj bio je ljubičanstven, a predsednička palata i već nekoliko puta spominjana pečurka – belele su se kao svemirski brodovi. Tbilisi je izgledao kao prava metropola. Najveće iznenađenje bile su skulpture postavljene na samom mostu koje su, verovali ili ne, dizajnirane u pozi dok prave selfije. Ja sam prvo bio u neverici, a zatim oduševljen simbolikom i znakom pored puta. Gruzija se trudi i prilagođava isto kao i Gruzin. Odbija da bude periferija. To je fashion no no! Dobio sam inspiraciju da i ja napravim jedan selfi i pokazujem vam ga u znak zahvalnosti prema svima koji ste stigli čak do ovde sa čitanjem mog najopširnijeg putopisa do sada. Nadam se da vas ima. Ima li vas?

p><p><p style=Kada sam ušao u hostel i nakačio se na WiFi, video sam da me je Gruzin dodao na facebook-u i poslao sve slike nastale na njegovoj terasi. Njegovi postovi i fotografije su sve do jednog mala umetnička dela. Ne znam šta im radi, kroz kakve filtere i fotošop ih propusti, ali ume da ukadrira fasade, predele, ljude, životinje, svoj svakodnevni život i sebe, tako da se zapitaš u kom univerzumu su sve te sekunde ovekovečene. Nekom meni nepoznatom? Nijedna njegova fotografija nema dodirnih tačaka sa realnošću, ali ima dramaturgiju. Posledično, moji prsti ga i dan danas lajkuju i onda kada razum to odbija da učini. Pretvorio me je u svoju publiku, ali ne i obrnuto.

Danas živi u Antverpenu.

Dočekao sam ranu zoru sedeći zatvorenih očiju u tišini, nakon žurke, ponovo prazne dnevne sobe. Obuzeo me je otpor prema višekrevetnoj spavaoni koju sam u svojoj glavi prerastao, ali ne i uklonio iz putničke prakse. Još jedan zlatni primer za moju ličnu enciklopediju neuroza. Jedina želja, za koju sam znao da se neće ostvariti, bila je da se nakon sna, kakav god on bio, probudim zdrav.


Posvećeno Ici :)