Pomalo zaboravljeni Beograd...

Zatrpana sadržajima koji direktno i globalno oštećuju svest ljudi kraj malih ekrana, prošlog vikenda odlučila sam da obiđem Beograd i da čujem nešto više o duhu i tradiciji koji će večito krasiti moj Beograd.


Na turu podzemnim Beogradom krenula sam uz pratnju vodiča novinara i publiciste Zorana Nikolića, koji je napisao pitku i zanimljivu knjigu o Beogradu - knjiga ni u jednom trenutku čitaoca ne ostavlja ravnodušnim.

Prva lokacija bila je Rimska dvorana koja se nalazi u Biblioteci grada Beograda (tadašnjem hotelu). Rimska dvorana se nalazi nekoliko metara ispod pločnika prestonice u kojoj se može osetiti beogradska antika. U njoj se nalaze blokovi ulazne kapije, tašmajdanski kamen, ali i olovne cevi kojom je išao vodovod slobodnog pada koji je imao funkciju do 19. veka, dakle nestvarnih 18 vekova.


Pre dve hiljada godina nastalo je rimsko vojno utvrđenje, a zdanje Biblioteke grada napravljeno je 1867. godine, kada je nedaleko od nje knez Mihailo dobio ključeve grada. Tada je varoš postala srpska i sa civilne (ulica Kneza Mihaila) i sa vojne strane (Kalemegdan). Za ovu zgradu vezano je mnogo anegdota, ali evo jedne.

„Naime, krajem 9. veka rekonstruisali su krov, a tog dana sa zemunske strane, košava je nemilosrdno duvala kroz grad, nebo se zamračilo, te su majstori potražili najveću ciradu kako bi prekrili krov da kiša ne bi uništila radove. Počela je oluja, a nesrećni majstor Stojan nije uspeo da siđe sa krova, te ga je u tom trenu oluja prenela preko Save na teritoriju tadašnje Austrougarske“.


Beograd je u to vreme imao veliku zastupljenost malaričnih komaraca. E, sad, zašto? Cela ona oblast koju danas poznajemo kao autobusku i železničku stanicu nekada su bile „ciganske bare“, koje su se stvarale zato što je ispod hotela Moskva radilo nekoliko pumpi (koje i danas rade) zbog izvora koji postoji ispod hotela. Izvor je pravio vodotok koji se Prizrenskom ulicom spuštao ka Zelenom vencu i tamo pravio bare preko kojih se moralo prelaziti čamcima.


Kada je došlo vreme da napravimo železničku stanicu, jedno italijansko preduzeće je na javnom konkursu 1884. godine dobilo posao da naspe celu tu oblast pokrivenu vodom i da je učine stabilnom za gradnju. Sa desne strane savske obale, srpski narod je čuo Italijane kako su vredno radili, te po večito sklonom davanju nadimaka, Srbi su prekrstili iz „ciganska bara“ u naziv „bara-venecija“. Upravo u to vreme gradnje železničke stanice dobili smo naziv jednog dela grada, a to je Prokop, jer su odatle radnici vadili zamlju kako bi nasuli baru.


Druga lokacija koju sam posetila bio je Rimski bunar, kolosalna građevina čija se dubina meri visinom palate Albanija. Početkom 18. veka vladali su Austrijanci i od neugledne turske kasabe oni su pretvorili Beograd u jednu vrlo upečatljivu baroknu varoš. Tada je Beograd bio najmoćniji u svojoj istoriji. Snabdevanje vodom je bilo neophodno, te su Austrijanci kopali do 60m dubine, ali su još uvek bili na suvom. Onda se desio fenomen: počele su da se ulivaju podzemne vode. Kao veoma vredan narod koji je imao ambiciju nastavljanja tradicije svetog rimskog carstva, vrlo je verovatno da je zbog toga ovaj bunar dobio naziv Rimski.


slika_958_rimski02.jpg


Nedaleko odatle, posetila sam, takozvani, Vojni bunker koji je nastao 1948. godine. Nekoliko metara ispod zemlje prošla sam dugačkim hodnikom kako bih došla do topovskog gnezda i saznala kako je bilo živeti obični vojnički život pre nekoliko decenija. Zatim, sišla sam do jedne kolosalne građevine koja je iskopana pre tri veka ispod Kalemegdana, a ona se zove Veliki barutni magacin. U njemu se nalaze najstariji spomenici antičkog rima.


Beograd-ispod-Beograda-2.jpg


Za sam kraj nedeljne ture posetila smo Vinski lagum u Karađorđevoj ulici, gde sam uživala u degustaciji vina. Ovo mesto oslikava neobičnu istoriju Beograda, a moj vodič Zoran Nikolić ispričao je jednu zanimljivu priču o Brankovom mostu. 


„Danas mnogi Beograđani ne znaju zašto se most zove Brankovim, iako su mu davno, gradske vlasti zvanično dodelili ime Most bratstva i jedinstva", priča on.


„Naime, postoji više verovanja. Prvo su mislili da je dobio naziv po nastavku na Brankovu ulicu, a ulica je dobila naziv, jer je tu živeo Branko Radičević. Zatim, fatalni skok Branka Ćopića sa mosta učinio je da to postane drugi razlog zašto se most zove Brankovim. Branko Ćopić je kao mladić došao u Beograd, ali zbog greške u korespondenciji sa rođacima niko ga nije sačekao na stanici. Tumarao je gradom, spustila se kišna noć, a on je svoju prvu noć u Beogradu proveo upravo ispod Brankovog mosta, ne sluteći da će mnogi Beograđani misliti da je most dobio ime po njemu“.


Brankov-most-branko-bridge-hdr-atipiks.jpg



Tradicija je najvažniji deo epiteta Beograda i u njemu se krije mnogo istorije i duha koji krije ovaj naš grad. Trebalo bi da budemo ponosni što živimo u ovakvom gradu, a sada bih za sam kraj, citirala vodiča, pre svega novinara, Zorana Nikolića: „Svaki čovek je kao drvo i drvo svu svoju snagu i energiju vuče iz korena, ma kako da je koren duboko pod zemljom. Drvo ga nikad ne vidi, ali kad odvojite drvo od korena ne dobijate ništa drugo nego običan balvan – upravo zbog toga trebalo bi da budemo dosledni onih koji su pre nas živeli u ovom gradu“!