Pod nogama asfalt, a u duši sevdah

FOTO: Facebook

Tako smo se svi, tačnije jedan autobus nas, nadali razotkrivanju nove države, novih života, novih duša, koje bismo otvarali stranicu po stranicu i poredili sa unutrašnjošću naših glava i naših duša. I bi tako.

Tuzla je bila prva destinacija u Federaciji Bosne i Hercegovine. Verujem da smo svi krenuli sa nekim svojim strahovima, očekivanjima i predrasudama, jer tako uvek biva kada se ide u nepoznato. Ali, bili smo nadahnuti pričanjem. Posmatrala sam ulice i prolaznike. Nešto sam tražila. Ipak, vratih se razgovoru.

Sledeća destinacija bila je Dobrnja, mesto u kojem sam se osećala blizanački, podudarno, mesto u kojem sam postala boemkinja, spisateljica, romantičarka...
Od tada smo krenuli sa start pozicije, a sat je otkucavao. Bez obzira na vreme, pevali smo pesme, jeli, pili, igrali, zajedno smo udružili sve svoje isto i različito kako bismo narodu pokazali da, zaista, postoji čovek kojem ono uzvišeno predstavlja jedino zadovoljstvo. Dan nam je prošao u upoznavanju, u žurbi da zaista stignemo da namestimo naše pletenice i trepavice, a usne da zarumenimo, u žurbi da nošnjom pokažemo kako se prepliću narodi.

Međutim, nisam bila potpuno u pravu. Tek je veče sa sobom pokrenulo lavinu pokreta i mešavinu glasova u sali koja je bila namenjena za druženje. Omladina iz Srbije, Bosne i Hrvatske ukrstila je, zaista, svoje prste, a mi mladi smo uspeli da se upletemo, zapletemo, zaigramo, zapevamo, popijemo i pojedemo. To je bilo mesto u drugoj državi, to su bili drugi životi, a ja sam, ipak, prihvatila te druge duše. To je putovanje, a ja sam šetala.

Šetajući, tako, ostvarila sam jednu svoju želju: obišla sam džamiju i slušala o islamu iz prve ruke, razgovarajući sa efendijom Ibrahimom. Posmatrala sam brojanice, molitvena mesta, marame na ženama, obilazila mesta za učenje dobrnjačkih vernika i srednjoškolaca, prelistavala knjige dostupne za njih i tražila nešto što bi meni zadovoljilo znatiželju. Shvatila sam koliko je čoveka teško zasititi informacijama. Onda sam sela, zapalila cigaretu i gledala prema terenu na kojem se već igrala utakmica između momaka:

- Selam alejkum. Dobro je, mašala. Evo imamo goste iz Novog Sada.

Nakon iskazanih reči hvale za sve pruženo do tada, efendija je podelio sa mnom obostrano uživanje u razmeni svih znanja i informacija između ova dva naroda, kao i zadovoljstvo povodom sklopljenog prijateljstva. Nakon kraćeg razgovora sa njim, imala sam priliku da se pobliže upoznam sa Dobrnjom i Tuzlom sa nacionalnog aspekta, gde sam saznala da postoje i mešane porodice, da postoji pravoslavna crkva u Tuzli, i da se ova dva bosanska grada mogu pohvaliti nepostojanjem konflikta takve vrste. Obradovalo me je to i dalo mi je elana da privedem kraju traženje onog vrha lepote u tim zelenim površinama Dobrnje i Tuzle.
Ali, ja to nađoh na početku. Primetih, sada svoju, prijateljicu iz autobusa kada smo dospeli u Dobrnju i zaista svatih koliko je muškarcima neretko teško da shvate i dosegnu nečiju lepotu, ma u kakvom da je ona obliku.

- Ćaoooo, ja sam Milica.
- Ja sam Velma, drago mi je.
- Moram da ti kažem da si prelepa.
- Jaooo, hvala ti, i ti si.

_izrada_sajtova.gif

San umornog anđela zauzelo je počasno mesto među omiljenim knjigama u mojoj sobi. To je njenih ruku delo. Ta je ruka spojila žensku lepotu i pretočila je u reči, u stranice koje ja neizmerno cenim i poštujem.

To je, mili moji, bilo mesto u drugoj državi, to su bili drugi životi, a ja sam, ipak, prihvatila te druge duše. Bilo je to putovanje, ja sam se našetala, ali nikako umorila.


Milica je devojčurak, a voli da peva, piše, čita, a ne zaboravlja da se smeje.