Ognjen Karadžić: Tri jezika starosti

Ognjen je za iSerbia govorio o svojoj poeziji, najavio prvi roman „Oskarova audicija", dotakao se stanja u savremenom društu i tema koje se tiču mladih umetnika u Srbiji.

ognjen.jpg

Kada si i kako otkrio svoj talenat i počeo da se baviš pisanjem?

Još kao osnovac sam pohađao Dečiji Kulturni Centar, gde sam bio član literarne sekcije, i gde se postepeno razvijala ljubav prema pisanoj reči. Tu su mi i prvi put objavljene pesme u zborniku „Pesnik i besednik” – i tada sam znao da želim da nekad i ja objavim knjigu. To je onaj trenutak kad misliš da pesnika čine knjige, pa žuriš da objaviš. Recimo da se od tada „bavim” pisanjem, mada to „baviti se” ukazuje i na one aspekte koji meni u pisanju nisu blizu prioriteta. Od tada pišem.

Tvoja prva zbirka pesama nosi naziv „Prljave ljudske šake“. Čime su u savremenom društvu ljudske šake uprljane?

U pitanju je sebičnost na prvom mestu, ali odmah iza nje su sujeta i osuđivanje. Odnos između ljudi na svakodnevnom nivou je postao rivalski. Jasno mi je to na sportskim terenima, ali mi smo došli do te faze nemoći i nezadovoljstva sobom da smo u stanju da se raspravljamo ko lepše hoda i čiji je kućni ljubimac lepši. Kada takve stvari postanu vesti, i takve teme glavne teme razgovora, ako se uhvatite da u tome srdačno učestvujete vreme je da se povučete i stavite prst na čelo. Ključ pranja ruku, u tom slučaju, barem prema mom mišljenju, je razumevanje drugoga.

Da li i na koji način mladi mogu vratiti prave vrednosti na mesto koje im pripada?

Treba imati u vidu da ni „prave vrednosti” nisu bile uvek iste i da su najvažnija pitanja to ko određuje „prave vrednosti” i za koju svrhu. Zatim se na individualnom nivou taj set mora preispitivati. Ako shvatimo da se on ne poklapa sa onim kako mi razmišljamo, nema ništa loše u tome ne prihvatiti set „pravih vrednosti”. Ono što je nama danas nenormalno i nemoralno, nekada je bilo poželjno, štaviše zakoniski regulisano kao normalno.

Pa ipak, čini mi se, kad god se traži taj „pravi sistem vrednosti” da se prevashodno misli na poštenje, na iskrenost, na empatiju i slično. Ako biste u televizijskim programima ostavili ljude koji su današnji „role-modeli” mladima, a koji su usput gradeći svoju karijeru bili iskreni, pošteni i empatični – dobili biste emisije bez gostiju. Tu je problem.

Kakav je odnos medija prema mladim stvaraocima, da li dobijaju dovoljno medijskog prostora?

U odnosu na mlade naučnike – da. Mladi stvaraoci dobijaju dovoljno medijskog prostora. Međutim, i kada spojimo sve te mlade to je sve ukupno jako malo prostora, i to na odabranim mestima. To je sa jedne strane dobro – to što postoje takva mesta uopšte, ali sa druge strane to ima jednu veliku manu – takav odnos pravi od umetnika jedan zatvoren krug koji je „spoljnom” svetu na granici sa mističnim.

Sa druge strane, ako bismo se na kratko vratili na priču o televiziji, jasno je ko i šta donosi gledanost, a samim tim i novac – sigurno ne Ognjen Karadžić koji govori stvari koje ja mogu da kažem. Za mlade je ovde neophodno da ostvare neki uspeh u inostranstvu i da se vrate ovde da bi bili primećeni, a često je podrška koju ne dobijaju ni od koga ono što im treba da bi uspeli.

Pre nekoliko meseci postao si član Udruženja književnika Srbije, kakav je položaj mladih pisaca na našoj književnoj sceni?

Da, postao sam član UKS-a dan pre svog 23. rođendana, i to je stvarno neverovatno iskustvo i velika čast. Pre godinu dana, upravo uz podršku UKS-a, Grozdana Lučić Lalić i Branislav Veljković, oboje naši književnici, a potonji i generalni sekretar UKS-a, pokrenuli su projekat „Mladi dolaze” sa namerom da se okupi omladina koja piše, i da se mladim piscima da ta podrška koja očigledno fali. Član sam tog projekta od samog početka, i do sada nam se priključilo više od 100 pesnika i pesnikinja (i prozaista) iz cele Srbije. Meni je taj projekat dokazao da scena mladih uopšte nije tako siromašna kako mi se prethodno činila, i ponudio da budem primećen – a umetnicima hom za to rade, da ih neko primeti.

Daću sebi za pravo da kažem da je naš mladi pesnik, koji je objavio svoju prvu zbirku pesama „O Stalaktitu i Stalagmitu” – Nikola Đurić, upravo dete tog projekta. Nedavno smo imali i prvo gostovanje kao grupa u Velikoj Plani.

Postoji li književni pravac koji utiče na tvoje stvaralaštvo, koje pisce rado čitaš?

Moram da priznam da, kada je do čitanja, da postajem jako zahtevan čitalac. Gotovo malo šta mogu da pročitam, onako, sa uživanjem, pogotovo kada je reč o proznim piscma. Recimo, čitao sam nedavno Uelbekovo „Pokoravanje” i nije mi prijalo, iako je tema romana aktuelna. Recimo da je Kamijev „Stranac” roman po mom ukusu, da su Čehovljeve drame dela koja najradije gledam u pozorištu, te da su mi kratke priče Dina Bucatija omiljene. Sa poezijom je dosta lakše, i tu se nije mnogo promenilo od kad se trudim da čitam što više pesnika. Posebno volim Dušana Vasiljeva, Miodraga Pavlovića, Ivana V. Lalića. Oni svi pripadaju različitim pravcima, i premda volim da ih čitam trudim se da izgradim svoj stil.

Aktuelna je tvoja zbirka „Tri jezika starosti“, kojim to jezicima govori starost i da li mi možemo da ih razumemo?

Nažalost mi smo te jezike i stvorili. Ovde je bitno koliko godina ima onaj koji nešto priča, a ne ono što priča. Ti jezici treba da predstavljaju tri životna doba – mladost, zrelo doba i starost – i moja ideja je bila da okarakterišem mladost kao „jezik starosti” da bi i mladi mogli da budu pitani. Naravno, tu poentu je dosta teško ispratiti kroz zbirku pesama, tako da je ovog puta glavna tema zbirke vreme, koje drugačije teče u nama, drugačije u satu, a drugačije samo za sebe. Na tom tragu je i zaključak da starost ne čine godine, već odustajanje od svojih ideja, želje da se uče nove stvari i slično.

_event_management.gif

Nedavno si završio svoj prvi roman „Oskarova audicija“. Možeš li nam reći nešto o njegovom nastajanju?

Roman je nastao sasvim slučajno. Zapravo, ja stalno imam ideju za neke romane, ali nikada ih ne napišem. Pre nego što ću početi da pišem „Oskarovu audiciju” proveo sam čitavo jedno prepodne razmišljajući o tome kako bi bilo zanimljivo napisati jednu pesmu o čoveku koji je organizovao audiciju za svog dvojnika na kojoj se niko ne pojavi i on se pita šta je to sa njim toliko loše, da niko ne želi da bude on ni na dan.

Međutim, kako pesme ne volim da pišem na silu, a prozu mogu da pišem gotovo bilo kada, odlučio sam se za svoju drugu omiljenu formu – kratku priču. Moje kratke priče uglavnom imaju do 500 reči (ako se raspišem), a ovde su se rečenice ređale jedna za drugom. Posle tri sata sam shvatio da pišem roman. Pisao sam ga u prevozu, u pauzi od učenja, pred spavanje, svaki dan. Završio sam pisanje prvog rukopisa za mesec i po dana (u pitanju je kratak roman, radnja se događa u jednom danu).

Od te početne ideje da čovek organizuje audiciju za svog dvojnika na kojoj se niko ne pojavljuje, ostalo je samo da čovek organizuje audiciju za svog dvojnika. Rasplet radnje nudi jednu porodičnu priču, ali i pokazuje ličnu borbu glavnog lika – Oskara – iz čije perspektive je i napisan roman. Roman, međutim, nije još objavljen, ali biće sigurno ove godine, ako ništa – onda elektronski.

Šta bi poručio mladim umetnicima i onima koji žele da se u budućnosti bave pisanjem?

Mladim umetnicima savetujem da sve komentare, i pozitivne i negativne, uzimaju sa rezervom. Da prihvate da je konstruktivna kritika po njih bolja od kurtoaznih komplimenata, i da se pri stvaranju drže unutrašnjih kriterijuma. Sve mlade pisce bih pozvao da se priključe projektu „Mladi dolaze”, a svim mladim umetnicima da stvaraju i kad prestanu da budu tako mladi.

tri.jpg

VRATIĆE MI ZMIJU

Jutros sam, berući cveće,
tananu zmiju greškom ubrao.

Sad iz ljupkog pupoljka ljiljana
jezik
otrovni
palaca.

Kome buket da poklonim?
Ljiljani divno mirišu,
ali jezik tuđ’ vrednost
im smanjuje.
Ipak, ljudske su reči
otrovnije.

Starosti! Starosti! – Ta, eto, kome!
Jeziku se u poklon zagledati neće.
Kada dođe vreme - vratiće mi zmiju;
a mudro će da zadre cveće.

Foto: Privatna arhiva Ognjena Karadžića

Jovana živi kroz svoje stihove dok stvarni život samo sanja

Pročitajte i:

Tinka: Često zaboravljamo biti ljudi!
Usudite se da sanjate svoje snove!
Aleksandra P: Dopisnica sa sunčane strane ulice