Nikola Pršendić: Radite iznad proseka!

FOTO: Nikola P/Facebook

Nikola je rođen u Požarevcu, 1979. godine. Na svom umetničkom putu, od stripova koji su mu bili motiv za slikanje kada je bio dete, preko završene Akademije u Novom Sadu, usavršavanja u Rimu, došao je do tog momenta kada su njegov stil slikanja definisali veliki ljudi, a njegove fotografije danas predstavljaju prestiž.

Nikola nije samo slikar - dugo konzumira i borilačke veštine, za koje kaže da su i te kako spojive sa onim čime se on danas bavi. U razgovoru za iSerbia , istakao je da u Srbiji mora da se formira brend i način življenja po kojem bi slike bile potrebne kako bi se kupovale, da sve što radite morate raditi iznad proseka, savetuje mlade da pronađu sebe i svoj pečat, ali kao i većina u svojoj priči kreće od početka.

Kada je počelo da Vas zanima slikanje i vajanje? Kako je tekao taj put od amatera do profesionalca?

Najmanje sam vajar. Bio sam asistent u Rimu Đovani Albanezeu umetniku koji radi skulpture, ali savrmen oblik, ne vaja klasično sa glinom. Inače, moj najraniji neki početak je bio sa, manje više, osam godina. Počeo sam stripove da crtam. Tada mi je crtež bio između dečjeg i nekog odraslog - dva nostata krompira koja nešto putuju po raznoraznim planetama. To je trajalo, recimo, četiri godine, što znači da nije bila dečija igra, čim me je toliko držalo.

Kasnije, sa nekih šesnaest, počeo sam da crtam ugljenom, olovka pa boje lagano. Upišem akademiju u Novom Sadu, kasnije post diplomske u Rimu. Onda se okrenem i vidim da je prošlo mnogo godina i da u celoj priči nisam sam - tu su već i klijenti, galeristi, pa i fanovi koji to prate po internetu, dolaze na izlozbe... Shvatim da ne smem da stajem zbog cele te grupe koja raste svakim danom. Onda sam imao momentat kada mi je kliknulo da sam profesionalac. Prosto, ne radim ništa drugo i imam publiku i to je sve odmaklo - nema sad stajanja.

11028050_10207290138431060_8335465629706542875_o.jpg
FOTO: Nikola P/Facebook

Školovali ste se u Novom Sadu, a kasnije i na Akademiji lepih umetnosti u Rimu.U Rim ste otišli ne znajući italijanski. Koliko je to otežalo/olakšalo dalje školovanje i kakve utiske nosite sa tog „putovanja“?

Zanimljiv momenat, mislim čak neponovljiv. Zamislite da ste u zemlji, recimo, godinu i šest, sedam meseci u vizuelnom svetu, bez toga da razumete jezik, a okruženi Mikelanđelom, Leonardom i kompletnim Rimom koji je prepun umetnosti. Kasnije, kada sam počeo da razumem i pričam, morao sam, hteo ili ne, da čujem problematike raznorazne vezane za politiku, ekonomiju i shvatim da sam opet na zemlji u sadašnjem vremenu.

U isto vreme profunkcionišem na polju umetnosti, kretanja po galerijama... Poznanstva su počela da se proširuju. Bez znanja jezika nema ni nekog druženja, tako da su mi sve faze drage, ali je prva bila najoriginalnija.

Kako biste opisali svoj stil slikanja? Koliko Vam je potrebno da završite sliku i šta Vas pokreće pri radu?

Najrealnije bi bilo da sada na sva tri pitanja odgovorim sa - ne znam.

Za početak, iskoristio bih naziv Isidore Vučić, reći ću samo istoričar umetnosti, nisam potpuno siguran ima li neko preciznije zvanje. Ona je to moje nazvala „linerana energija boja", što se meni svidelo kao naziv - dosta je široko uhvatljivo, neuhvatljivo... Dovoljno su široke margine da me ne vezuju. Inače, supruga mog velikog prijatelja Vuka Vučića, koji je hirurg sa umetničkom crtom. Tako da nisam usamljen po pitanju spajanja nekih, nazovi, krajnosti. Kada nešto radite iznad proseka, postajete umetnik. Da li je kuvanje kafe ili slikanje, totalno nebitno.

Jedan od mojih najboljih prijatelja, Uroš Lazarević, je preko odbojke završio medicinu i ulazi u ozbiljan svet psihijatrije, a pritom piše priče, pripovetke, roman, ne znam ni sam. Činjenica je da ima mnogo kvalitetnog sveta. Svi me oni pokreću da stvaram, daju mi ideje kroz razgovore. Nije slucajno da sam slikao tenziju, strah od nepoznatog i slične, a i dalje nemam odgovor koliko mi treba da zavrsim sliku, tj. da je potpišem. Završavanje je relativno.

Nikola, Vi ste osoba koja opovrgava postojeći stav da se u Srbiji od umetnosti ne živi. Kada Vas neko pita: Kako si to uspeo?! - šta mu odgovorite?

To je, pa, posebna sposobnost. Moj neki stav je: ako nema puta, sam ću da ga napravim. Ja ne ograničavam samo na Srbiju: živeo sam u Rimu šest godina, i i dalje idem redovno u Rim, Milano, a na vidiku su mi Moskva, Šangaj, Dubai, Berlin i da ne nabrajam dalje. Iskustvo mi govori da nikad ne znam ko će da se pojavi iznenada pa mi promeni smer, ali energiju može samo da mi poveća. Opet pričam iz iskustva.

10256756_10205995170137662_6810089470704191006_o.jpg
FOTO: Nikola P/Facebook

U Srbiji ima klijentele, ali mora da se formira brend, tačnije da proizvod, u mom slučaju slika, postane stvar koju ljudi hoće da imaju, (svako iz svog razloga), ali ona mora da kipi od energije i da je retkost, pa i da je ima opet dovoljno da bi mogla da se primeti kao proizvod. Evo, prost primer: jedno je napraviti jedan zalutali automobil, drugo je kada formirate fabriku automobila za svaki dan, a ja se bavim ručno napravljenim, da sad kažem, automobilom koji ima ograničene serije. To dođe kao proizvod stvar prestiža. Nema ga mnogo i zna se gde je šta, a to onda ima publiku. Na nivou planete, dvadesetak ljudi mi je dovoljno.

Pored toga što se bavite slikanjem i vajanjem, trenirate i borilačke veštine. Neko će reći spoj nespojivog, a Vi?

Ja bih rekao neraskidivo. Ne vidim razliku između ta dva, samo što je, eto, publici razlika neviđena. U oba sveta važe ista pravila, jedino što je u borbama direktan sudar sa drugim čovekom. U borbi kada spuštate gard, dobijete ruku, nogu u glavu, u slikanju ste sami sa sobom, pa može neko mnogo jak da bude pored, pa da vas niko ni ne pogleda, ili da druge ne vide zbog vas. E, to je onda noga u glavu od strane tržišta: sa jednima rade, a druge ni ne pogledaju.

Često se formira mnogo dosade bez života po galerijama. Doživim da samo idem i ne stajem skoro ni kod jedne slike, skulpture, šta god. Mnogo slikara se olenji, ne završavaju stvari koje su počeli, ostave platna kao počnu temelje neke, koje prvi lakši vetar raznese, i ne pojave se čak nikad nigde.

Koliko umetniku rad na sebi i na svojim veštinama uistinu pomaže? Da li je za umetnika ikad kasno?

Rad na sebi je ključna stvar kod svih nas. Vreme svakako prolazi. U određenim godinama trebaju da se dešavaju određene stvari, ali opet svako se formira na svoj način i može da zablista mnogo kasnije. Svako ima svoj karakter, trebalo bi da upozna sebe i da daje sve od sebe, pa onda vreme da pokaže šta se tu izdešavalo. Na stranu tržište koje je surovo.

Galeristima, naravno, više odgovara da rade sa mlađim autorima koji pokazuju da im ne pada na pamet da se zaustave, a u istoriju može da uđe i autor koji izbaci genijalnu seriju pred smrt, što je njemu napornije u zivotu, ako recimo pokušava samo od toga da živi, ali će publika moći da analizira, uživa, kritikuje zauvek sve to što je uradio.

Krajem avgusta ste u Beogradu imali izložbu kojom je obeležena godišnjica smrti kralja Petra, tačnije bila je Vaša izložba slika koja je sadržala alegoriju o životu Kralja Petra Prvog Karađorđevića, a nedavno ste kreirali statuu za deseti rođendan magazina Story. Koliko Vam ove dve, povodom nedodirljive, stvari znače u daljem afirmisanju?

11894669_10207555166056585_6824062326881930711_o.jpg
FOTO: Nikola P/Facebook

Svako pojavljivanje mi znači, ali nisam opterećen pojavljivanjem. Prosto radim to što radim, pa se pojave mediji koji to isprate. Ništa ja ne tvrdim, da sam dobar, loš, nego se prosto predstavim, pa vi izvolite. Posebno mi je drago sve to u vezi sa kraljem Petrom. Slikao sam je tamo dva meseca. Upoznao lik kralja, boravio u njegovoj kući na Senjaku noću, danju, sedeo na terasi na kojoj je on sedeo... Slika i ima ugao sa njegove terase, ali se preko vidi ono čega se on seća kroz sve ratove koje je prošao. Školovanje, Pariz, Švajcarska, pa smrzavanje, dimovi, plava grobnica... Sve na jednoj slici. Umro je u avgustu, pa je na terasi sunce, a iza terase smrzavanje. Dosta simbolike ima.

Deseti rođendan časopisa mi je isto tako bio zanimljiv. Iznenada u toj priči, gužva, dodeljuje se figura, opet pojavljivanje, ali specifično, na njihovoj žurci sam. Iznenadio sam, a i malo obradovao Gocu Tržan kad sam joj rekao da sam gledao neku njenu fotografiju koja je izasla u časopisu, kada sam pravio tu figuru. Malo su mi je u livnici smanjili, promenili za nijansu. Kosa na ženskom delu figure je bila malo mirnija, što i nije neka specijalna promena. Nije figura jedna jedina koju izlažem u galeriji, nego nagrada, pa sam opušteniji na temu prepravke. Sve u svemu zanimljiv događaj, dobra žurka.

Da li pomažete mladim umetnicima i umetnicama da pronađu svoj lični pečat? Kako ih savetujete?

Pojavljuje mi se sve više ljudi koji me pitaju za savet. Ne samo mladi. Trudim se da ih ne savetujem nešto direktno, osim što im dajem snage da rade još jače to što rade. Kod samog slikanja nije lako davati direktan savet zato što sam ja autor koji može da ih odvuče čak i u pogrešnu priču, a to je da postanu neki moj klon. Zario sam se u svoj svet, pa kada dajem savete gledam da nekako pronađem, osetim kako oni razmišljaju, pa da se razvijaju u svom pravcu, bez toga da se oseti da sam ja blizu.

_veb_novinarstvo.gif

Savetujem im da ne budu mnogo blizu mene, u mom studiju, da ne utičem estetski previše. Podsvesno bi ih možda moja energija grejala, reakcija ljudi bi bila pozitivna, ali bi postala negativna ako vide da im radovi, recimo, banalno liče na moje. Moraju suštinski da se pronađu.Tu je velika razlika između sporta i slikanja: ako ste prvak sveta po identičnom sistemu borenja kao vaš trener, to je dobro, ali u slikanju ako ste isti kao onaj što vas je učio, onda vas nije nista naučio. Kažem slikanje i sport, ne pominjem umetnost - oba mogu da budu umetnost.

I za kraj ću te pozdraviti kao slikar-borac OSU!!!


Milica je devojčurak, a voli da peva, piše, čita i ne zaboravlja da se smeje.