ISTANBUL - Neke džamije nikad ne polete, 1. deo

13. ratnik i kraj sveta

Mrav je stigao u džunglu! – bio je prvi zaključak koji mi je dopro do svesti, čim smo trucnuli o pistu aerodrom Sabiha Gokcen u azijskom delu Istanbula. Pogled kroz prozor aviona neposredno pred sletanje u večernjim satima, ne sme se propustiti. To je mnoštvo isprepletanih linija boje svetlosti, raznih dužina i oblika, što se od tačke spajanja dva kontinenta pružaju u nedogled. Kraj se ne nazire čak ni iz ptičje perspektive. Kao u filmu 13. Ratnik, kada u suton neprijatelji izlaze iz pećine i obrazuju svojim bakljama kolonu koja se kao zlatna zmija sa vrha brda približava i uliva strah, tako i Istanbul prilikom prvog kontakta svojim prostranstvom prožima i pomalo plaši. Ostrva, mostovi i obale, a zatim kvartovi prošarani po kojim oblakoderom i koncentracijom saobraćaja u rangu apokalipse, bili su sve jasniji i bliži očima, svake naredne sekunde završnice leta. A onda smo dotakli tlo i perspektiva mi se potpuno promenila. Izgubio sam pogled sa visine i postao samo jedan od, ne znam tačno koliko, miliona korisnika grada. Breme ishitrenosti odluke da posetim Istanbul u startu mi je prodrmalo telo i um.

Oblik i gužva saobraćaja prenela se i na aerodrom gde sam stajao sa još hiljadu ljudi u izuvijanim redovima. Primenio sam nekoliko tipično balkanskih prljavih caka, i pasošku kontrolu prošao za samo sat vremena. Vožnja autobusom iz Azije ka Taksimu po prirodi svoje relacije nudi udobno upoznavanje sa velikim brojem gradskih pejzaža. U to sam se posebno uverio kada sam se, 6 dana kasnije, ujutru vraćao suprotnim smerom i po dnevnom svetlu zaokružio svoj utisak. Bez dosadne i neinovativne naracije turističkih vodiča, ko ima iole mašte i elementarnog obrazovanja, samo treba da se zavali i gleda kroz prozor. Neznanje nije greh kao što su inertnost, apatija i snobizam. Postoje priče koje istorija ne poznaje, a pričaju nam ih ulice, fasade, autoputevi, palate i slamovi kada se sretnemo. Pitanje je da li želimo da ih čujemo i doživimo. Tako nastaju putopisi.

p><p><p style=Prvo jutro u Istanbulu dočekao sam u Avđilaru – evropskom delu grada, udaljenom sat vremena vožnje od Taksima. Uživao sam u netipičnosti pozicije u potpuno drugačijem susedstvu jedne od najvećih svetskih metropola. Drug kod kog sam boravio stalno je ponavljao da je Avđilar „diskasting“ i jedan običan slam u kome nema šta da se vidi. Ipak, s moje tačke gledišta, u tom trenutko nije postojala egzotičnija tačka na planeti Zemlji. Više od Aja Sofije, sa kojom ću se neminovno susresti, radovala me je žena sa maramom na glavi koja je prostirala veš na susednoj terasi. Kada smo izašli iz stana i prolazili ulicom, kaldrmom sa sređenim dvorištima, starim ogradama i tonski skladnim fasadama dvospratnica ispred kojih su se po suncu izležavale mace, na njenom kraju bio je prizor koji me je iz dana u dan fascinirao sve više – udubljena panorama koja se pružala u beskraj. Zgrade, kuće, oblakoderi, brda i putevi delovali su kao da odatle idu do kraja sveta. Kao kada bi krater u Meksiku, zbog kog su, navodno, izumrli dinosaurusi, bio prenaseljena zona. Nepomično nebo svojim prigušenim narandžasto-ljubičastim nijansama opkoljavalo je u nedogled užurbano prostranstvo, držeći ga u statičnom okviru. Svaki put bi prizor bio isti, a oduševljenje veće. Specifičan smog izdizao se u nekoj neuhvatljivoj kategoriji na horizontu između neba i bezbroj krovova. Ne znam ni kako bih to opisao. Ni lokalci nisu znali dokle se pružaju ta predgrađa ni da li imaju kraj, ali složili su se sa mnom da pogled zastrašuje. Kao da se od tolike koncentracije živih i neživih entiteta, iznad učmale gradske vreve negde na udaljenom obodu, formirala magla koja leluja između realnog i halucinacije.

Veliki prasak

Saobraćaj funkcioniše na meni do tada nepoznat način. Postoji čip kojim se čekira na rampi, postavljenoj na nadvožnjaku iznad puta, i odatle se spušta na stanicu gde se čekaju autobusi. Tu sam doživeo otkrovenje i prosvetljenje. Žute trake označavaju gde će se tačno otvoriti vrata autobusa prilikom pristajanja, tako da se svi guraju da stanu baš tu. Ako kojim slučajem ne uspeju, guraju se što bliže kako bi bili prvi na crti kada naiđe sledeći autobus. Poenta je očigledna – nikome nije u interesu da stoji u gradskom prevozu na relaciji Avđilar–Taksim. Upozoren sam da je od suštinske važnosti ne samo da nađem mesto, već i da to bude sedište u prvom redu pored šipke, a za to ću morati da se borim strateški i proračunato. Prihvatio sam pravila igre i čekao da mi se izazov servira direktno u lice. Nailazi autobus i komešanje i tenzija rastu. Primetio sam da neki u startu igraju prljavo i prekoračuju stepenik koji trotoar deli od ulice, da bi nepropisno stali ispred žute linije i prvi uleteli u autobus. Shvatio sam da su me ugrozili i da moram u deliću sekunde da rešim nepravdu kako bih uspeo u misiji zauzimanja mesta u prvom redu pored vrata. Ispostavilo se da nisam jedini koji tako reaguje jer masa počinje da viče, gura se i gazi, da bi se u narednoj sekundi vrata otvorila. Nastao je stampedo i dogodio se prasak u trajanju od sekunde, možda i dve, ali tri sigurno ne. Ne znam šta se tačno desilo, ali znam da sam odjednom sedeo na mestu koje mi je bilo zacrtano kao cilj. Dobio sam pohvalu od domaćina, uz obrazloženje da je u borbi za mesto u autobusu sve dozvoljeno. Guranje, gaženje, dranje, nepoštovanje tuđih godina, pola, potencijalne trudnoće, invaliditeta, itd. Dakle, ne postoji dovoljno jak i opravdan razlog za prinošenje žrtve stajanja u gradskom prevozu u Istanbulu. Ok, prihvatam pravila igre, uz racionalizaciju da je na putu sve dozvoljeno! Na meni je da uživam, a ne da rasipam energiju na isterivanje pravde. Posebno me je impresionirala, mada ujedno i inhibirala, Turčinova izjava da ne zna da li je srećniji što mi sedimo ili što drugi stoje, ali da misli da je više ovo drugo.

p><p><p style=Ulica kojom se iz Avđilara stiže do centra izgleda kao autoput sa po dve trake u oba pravca. Postoje i posebne trake sa krajnje leve i desne strane, kojima prolaze takozvani metro busevi. Oni su sporiji, ali vode do delova grada do kojih se ne stiže direktno linijama koje voze glavnim putevima. Bio sam iznenađen koliko ta kilometrima duga ulica deluje sređeno i načičkano. Svega tu ima – od nezaobilaznih džamija, preko parkova i stambenih naselja, do restorana, tržnih centara i hotela. Sa svakim skretanjem, iza fasada objekata smeštenih uz sam saobraćaj, otvorio bi se pogled ka novim, nepreglednim panoramama. Sve su bile aljkave, haotične i odražavale su neplansko popunjavanje gradskog prostora, ali nijedna nije bila beskrajna i iluzorna u svojoj pojavi kao ona koju sam ugledao na kraju ulice u Avđilaru.

Lund u Istanbulu

Obilazak je zvanično započeo u neposrednoj blizini Univerziteta koji je poslednjih godina potpuno internacionalna stanica zahvaljujući Erasmus Mundus programu. Društvo mog turskog prijatelja bilo je sačinjeno od Nigerijaca, Italijana, Francuza i Tunižana. To me nije iznenadilo jer je i Studentski grad na Novom Beogradu obojen svim rasama već neko vreme. Ipak, u Turskoj mi se dopalo što, koliko god da je multikulturalna, internacionalna i zahvaćena globalizacijom, ona je i dalje autentična. Ulice su prepune hrane, suvenira, ćilima, marama i gužvi kakve do tada nikada i nigde nisam video. Univerzitet je prostrano zdanje opasano zidinama u koje se ulazi samo uz dokument koji je dokaz da ste student ili osoblje, ili, u mom slučaju, turista koji se prošvercovao sa drugom koji je diplomirao, ali poznaje obezbeđenje. Imao je poseban, nostalgičan odnos prema svom fakultetu i profesorima, pa se odlučio da to bude početna tačka mog upoznavanja sa njegovim gradom. U meni se pokrenuo miks utisaka, osećaja i raspoloženja koji se nisu dali inhibirati i, kako to obično biva, odjeknuli su snagom sete koja bi mogla ceo Istanbul da oboji melanholijom. Zašto mi se nikada nije ostvarila želja da budem internacionalni postdiplomac/doktorant? Zašto nikada više neću sedeti u studentskoj klupi i hvatati beleške? Zašto više nikada neću biti mlad? Zašto me prati isti osećaj nespokoja i rastrzanosti, čak i u godini u kojoj sam obišao jedanaest zemalja? Zašto sam i dalje isti? Utešna nagrada koju mi je život poslao u vidu mobilnosti i privremenog boravka u skoro svim zemljama Starog kontinenta, nije bila dovoljna da me umiri. Šetao sam po hodnicima i baštama, trudeći se da apstrahujem sve neuroze koje su me čapkale kao pirane. Pokušavao sam da primenim sve što sam do tada u životu naučio, kako bih našao unutrašnju oazu, ali nisam uspeo. Uz dužno poštovanje svoj toj psihoterapiji, knjigama, diplomama, jogi, ostalim sportovima i ljudima koje volim više od sebe, u meni i dalje nije bilo trunke harmonije niti suštinskog mira.

p><p><p style=Dok su, cirkulišuci od zgrade do zgrade, studenti iz celog sveta prolazili pored jednog domoroca i jednog turiste, više od bilo koje fizičke karakteristike, stvorili su atmosferu kosmopolitizma, što je moj prvi dan u Istanbulu podiglo na viši nivo iskustvenog bogatstva. Zaustavio sam se pored fontane sličnoj onoj oja krasi Univerzitet u švedskom gradu Lundu. Nikada neću zaboraviti začaranu atmosferu tih kaldrma i zidina obraslih bršljanom iznad kojih je tokom moje druge posete preletelo jato ptica. Tada sam doživeo nešto zbog čega sam zavoleo trenutak svog postojanja na tom mestu. Pamtim Moldavku koja je sedela pored mene na klupi, drvo i spomenik iznad kojih se jato pojavilo i zelenkastu fasadu iza koje je nestalo. Kasnije mi se iskristalisalo da je to bio jedan od prvih fleševa u očima. Kao da sam tu već bio, kao da tu treba da budem. Dopingovao sam se dovoljno da me nije poremetila čak ni bolest koja je nastupila 2 dana nakon i bila uporna skoro do poslednjeg dana. Ne bih menjao iskustvo iz Lunda ni za šta na svetu. Srce mi se cepa što tada nisam napisao putopis. Shvatio sam da u Istanbulu drugi put boravim na inostranom Univerzitetu koji ne pohađam i da mi se pred očima odvijaju slike jednog od priželjkivanih scenarija moje svakodnevice. Gledao sam one mlade ljude kako nose knjige, govore strane jezike, jure u menzu, čitaonicu, amfiteatar ..., a u drugoj polovini dana odlaze svako svojim putem kroz ulice megalomanskog grada ka svojoj trenutnoj bazi. Živeti i studirati daleko od kuće, sekundarno percipiram kao korak ka boljoj budućnost i odskočnu dasku ka lagodnom životu, a primarno kao vrednost samu po sebi. Iskustvo će ostati i ako karijera izostane. Pleonazam je reći da je novi početak u novom gradu izazov. Nikada me nije napustila radoznalost o tome kako bih se snašao u novim i neizvesnim okolnostima koje na test stavljaju spremnost, senzibilitet, snagu i istrajnost u egzotičnom kontekstu. Ostala je optimistična pretpostavka, nikada potvrđena u praksi. Istanbul nije bio grad koji me je oduševio, ali da sam dobio stipendiju ili bilo kakvu šansu za rad i život, mislim da bih bez mnogo premišljanja tu ostao i potražio svoje mesto pod suncem. Verujem u onu - Uspeh je van zone komfora. Ali kako mi uspeh odavno nije na vrhu hijerarhije težećih ideala, mnogo dragoceniji bio bi mi diskurs koji otkriva gde se krije lični mir. U kojoj zoni, na kom meridijanu, geografskoj dužini i širini, prostoru – kako fizičkom, tako i metafizičkom? Šta će mi uspeh ako ne mogu da spavam – bio je drugi zaključak do koga sam došao u Istanbulu.

Nastavak sledi...