BERLIN - Trainspotting

Kada živite u gradu koji nema metro i koji vas je očeličio po pitanju truckanja drumskim linijama na svim relacijama, snalaženje u kompleksnom metro sistemu može biti izazov. Kada bih gledao skicu linija gde se ukrštaju U i S banovi sa običnim autobusima, osećao bih se kao kod učiteljice kada sam rešavao zadatak u iščekivanju cvetića ako to uradim prvi u razredu. Zadatak je glasio – Pronađi najbrži put od Šoneberga do Vedinga, koristeći samo podzemni U-ban. Atraktivnom mi se učinila narandžasta linija čija je poslednja stanica, još atraktivnijeg imena, Oslo štrase, baš u Vedingu gde ću provesti naredna 2 dana. Nebo se upalilo iznad tog emigrantskog kvarta. Sijalo je kao da se sunce rastopilo u akvarelu oblaka, nestalo izbrisavši sve linije razdvajanja, i svojim tonovima obojilo prostranstvo iznad severozapadnog Berlina, ujednačenom upaljenom nijansom. Vrata su otvorili Španjolka i Jevrejin čiji je stan bio ispunjen posterima sa agažovanim porukama, knjigama, muzičkim CD-ovima, biljkama, akvarijumima, mačkom veličine vepra i pacovima koji su obitavali u dva kaveza. Film o Berlinu, sa mnom u glavnoj ulozi, promenio je žanr približavajući se kemp avanturi. Obožavali su pacove jer su, kako oni kažu, slični ljudima. Pametni su i vole društvo, pedantni, empatični i solidarni. U kom svetu njih dvoje žive kada ljude tako utopistički doživljavaju?!

p><p><p style=Iskreno, i meni su pacovi bili slatki. Nisu imali onu odvratnu sivu nijansu, bili su posebna rasa sa gustom crnom dlakom, bistrim i radoznalim okicama, što me je ohrabrivalo da im budem blagonaklon ... ali samo do trenutka kada sam ugledao onaj sablasan rep koji vucaraju za sobom. Tada bih okrenuo glavu i odvratio temu, šatro spontano. Sreća pa su moji novi domaćini bili svestrani i u svakom trenutku raspoloženi za dijalog na bilo koju temu. Bili su opušteni, rasterećeni, čistog srca, vegani zaljubljeni u umetnost, književnost i životinje. Spremali su mi vegansku hranu, učili hebrejski jezik i kulturu, i bolje približili istorijat nastanka nekih fenomena, od društvenih pokreta, pa do pesama muzičkih bendova koje slušam, ali bez znanja o takvim detaljima. U sudaru sa novim ljudima specifičnog životnog stila u drugačijem susedstvu svog omiljenog grada, svest me je podsećala da sam dobio šta sam tražio, a podsvest mi je uporno slala poruku – Napustio si zonu udobnosti i sada si bogatiji!

p><p><p style=Tamnoputi čikica pušio je lulu na prozoru susedne zgrade koji je gledao direktno ka nama. U prizemlju dvorišta vodio se dijalog na nemuštom jeziku od strane ljudi sličnog habitusa kao pomenutog mi novog suseda. Kada je pala noć, krenuli smo u šetnju Vedingom uz napomenu da su tople noći retkost u Berlinu i da sam privilegovan što nakon zalaska sunca iz stana izlazim u letnjoj odeći. Nekoliko ulica delilo nas je od parka koji leži na bunkeru i na čijem vrhu se stepenicama stiže do vidikovca ograđenog metalnim šipkama. Podzemni bunker noću je zatvoren, a brdoviti park koji ga kamuflira, potpuno je neosvetljen i ispresecan stepenicama i drvenim ogradama koje streme ka vrhu. Gledano sa visine, Berlin je zelen, pedantan i strukturisan, a kada se krećete njegovim ulicama često je nedokučiv u svom sudaru alternativnosti, aristokrarije, čistoće, sjaja i neurednosti. U tom gradu i naizgled monotoni pejzaži i susedstva, zrače duhom i odaju atmosferu atraktivnosti, koja zavređuje pažnju na svakom koraku i putniku pruža osećaj da se nalazi na pravom mestu. Počeo sam da shvatam šta zapravo znači ono - Berlin is a place to be.

p><p><p style=Za izraz Trainspotting znam zbog kultnog filma, ali o značenju nisam nikada mislio. Onda smo se našli na sredini mosta koji bunker spaja sa urbanijim delom Vedinga, a ispod umesto reke, pružalo se nekoliko redova šina kojima prolaze vozovi. Ispostavilo se da je to jedna od prometnijih saobraćajnih traka Berlina. Trainspotting podrazumeva posmatranje vozova i oni koji to praktikuju ne stavljaju znak jednakosti između lenčarenja ili jednostavnog „blejanja“ i te radnje, već je karakterišu kao opuštajuću i poučnu aktivnost koja smiruje misli i čisti stanje duha od negativnosti i tenzija. Isto kao gledanje filma ili čitanje knjige, samo sa manjim angažmanom uma. Naizgled statična radnja čija se dinamika krije u metafizičkoj interakciji sa simbolikom vozova u pokretu. I zaista, dok sam po mesečini posmatrao šine po kojima bi mestimično projurio voz, po nekom slepom pravilu okretao sam vrat dok ne ispratim kako nestaje u zelenilo dalje ka nekoj novoj tački gradskog prostranstva. Ti vozovi su gradski karakter, isto kao i ljudi. Njihovo kretanje boji grad linijama kao nestajućim fleševima, dok pred njihovim stanicama i prugama u simbiozi sa grafitima, svi ostali objekti gube na konkurentnosti u oslikavanju gradskog imidža.

Onlajn_kurs_PPS_manji.gif

Mračni parkovi pod vedrim nebom imaju šmek specifične oaze kojom žubore kanali. Sedeli smo na travi i sricao sam hebrejske reči kada sam se refleksno okrenuo uplašen iznenadnim zvukom. Nešto je istrčalo iz žbuna i blago skačući nestalo. Pas nije bio, a i na mačku se zbog pokreta ne bih kladio. Ispostvailo se da je lisica. Izgleda da svaka teritorija obiluje nekom životinjskom vrstom. Bugarsko primorje galebovima, Istanbul mačkama, Bukurešt psima, Varšava vevericama ... ali Berlin je otišao korak daljke sa lisicama koje se šunjaju po parkovima.

p><p><p style=Ujutru je mačka-vepar grizla kesu u kojoj su bile moje stvari. Ne shvatam zašto joj je to bilo interesantno ili ukusno. Očigledno je proždrljiva čim ima trup veličine bureta. Pozvao sam je da se mazi, ali samo je frknula i nastavila da glođe. Pojeo sam veganski doručak sa gomilom povrća i meni nepoznatih začina, plus intergalni hleb, a osnova je bila takozvani tofu za koji ne znam šta je, ali sprema se kao kajgana. Jevrejin je pokušao da bude uverljiv u tezi kako nije komplikovano biti vegan. Možda ako živiš u Berlinu, jer tamo je sve nekomplikovano. Imati kućnog ljubimca, biti biciklista, perverznjak, vegan, darker, ulični umetnik... postoje uslovi da svako iskanališe svoju volju bez prepreka, osuda i komplikacija usled nedostataka gradskih servisa. Naprotiv, izvoli i osmisli svoj život i živi ga kako hoćeš i u kući i čim izađeš na ulicu. Skini se u toples po sunčanom danu i čitaj knjigu u parku, uvedi u metro psa veličine nosoroga i pored parkiraj bicikl, obrij glavu, istetoviraj se i izbuši lobanju pirsinzima. Nikome nećeš biti ekscentričan jer svi gledaju u knjige ispred sebe. Čak i ja sam čitao Huseinijevih Hiljade čudesnih sunaca, ali ipak sam i posmatrao sa strane i beležio utiske, jer želeo sam da napišem još jedan putopis. Na jednoj od stanica ulazi dugokosi momak i počinje da svira gitaru i peva u stilu Kurta Kobejna. Niko ne cokće kao kada kod nas Romčići krenu da zapevaju Ja tebe volim, volim ko Boga, a sreće nemam, nemam zbog toga, jer ti mene, ti mene ne voliš ... Ovde su svi sa blagim osmehom gledali u njega, kada je završio aplauridali su i većina ga je nagradila po kojim novčićem. Ja sam bio dosledan svom nadrndano rezervisanom nasleđu koje se ispoljavalo kroz ignorisanje, pogled u drugu stranu i mislima u stilu - Šta ovaj drnda po ovoj gitari i skreće pažnju na sebe! I ja sam sirotinja pa ne zlostavljam druge zbog toga. Zar nisam bio u pravu? Od sebe se pobeći ne može.

Nastavak sledi ...

Prvi deo pročitajte ovde , a drugi ovde