Vladimir B: Ovo nije sve što bih voleo da kažem

FOTO: Privatna kolekcija

Vladimir Barać za iSerbia govori o novoj aktivnosti pisanja dnevničkog zapisa koja mu omogućava potpunu slobodu i situaciju da je sam za sve kriv. Uvek se raduje sugestijama svojih raznovrsnih čitalaca, te poziva na druženje na izložbi 23. januara u maloj sali SKC-a.

Novo iskustvo stekli ste kada ste organizovali humanitarnu akciju „Čitaoci-spasioci“. Koliko je važna dobra volja kada se organizuje bilo kakva akcija koja bi doprinela ljudima kojima je pomoć zaista potrebna?

U vreme poplava, osetio sam potrebu da pomognem koliko mogu i to ne smatram nikakvim velikim činom požrtvovanja. Istu potrebu je tada osetilo mnogo ljudi i svedoci smo izuzetne masovne solidarnosti koja se retko događa. Posle svega, ostala su mi dva utiska. Prvo, zadovoljstvo usled potvrde da ljudi nisu zaboravili na čovečnost iako se ulažu ogromna materijalna sredstva na globalnom planu da se proizvede baš takav efekat i drugo, izvesna gorčina zbog toga što izgleda da mora da se dogodi velika nesreća da bi se izrazilo ono što je istinski važno – okrenutost čoveka ka čoveku.

Lično, zahvaljujući akciji, upoznao sam divne ljude, Suzanu Marjanović, Petra Slavkovića, Milenu Stevanović i mnoge druge koji su omogućili da se ova akcija ostvari. Ne želim da vezujem velike mislioce uz ovo svoje preduzeće, ali kada govorimo o volji da se nekome pomogne, onda mislim da bi trebalo da se setimo fenomena koji su uočili npr. Dostojevski i Tolstoj, a njegova suština je u sledećem – čovek može da oseća iskrenu ljubav prema čovečanstvu, ali da i pored toga, bude sasvim nesposoban za dobrodelatnost kada se susretne sa živim ljudima, pojedincima. Sanjalačka i delatna ljubav nisu iste kategorije. Uzvišena je ona koju teže ostvarujemo.

U svojim delima oslikavate današnjicu ne koristeći nikakve prideve koji bi mogli da je učine lepšom i boljom. Da li tu neku vrstu čežnje za idealnim životom planirate da opišete u nekoj novoj pesmi?

Pridev je opravdan samo ako je glagol „lepote“, tj. ako nas uverava da „lepota“ postoji i da se ostvaruje. Isto se odnosi i na estetiku ružnog, jer se svako umetničko uobličavanje, pa čak i najneprijatnijih pojava samo od sebe usredsređuje na dostizanje lepote. Srećom, to je jedina magistrala koju poznajemo. Rasipanje pridevima vodi u trivijalnost, neubedljivost. Što se tiče nove pesme, neće je biti ukoliko zaboravim na idealni život i ukoliko prestanem da volim ovaj koji živim sa svim njegovim nesavršenostima. I jedan i drugi život postoje. Između ostalih razloga, pišem i zbog toga što postojanje tih pararelnih svetova ne prestaje da me čudi. Da mi je sve jasno ne bih pisao.

_event_management.gif

Kakav je Vaš komentar na svu onu kvazi književnost koju nam poturaju govoreći nam da one zaista imaju svoju vrednost?

Govoreći o tome upotrebio bih previše prideva, a već sam napomenuo da to nije dobar manir. Čovek je inertno biće, potreban mu je podstrek čak i za one stvari koje mu čine dobro. Naravno, održavanje inertnosti je uvek bilo isplativo, jer je ugodno. Plašim se da nije stvar u tome da oni koji vedre i oblače neće da pruže taj podstrek, nego da oni nisu ni sposobni da uvide kakvim se zaludom bave. Srećom, ko je ikada rekao da nam je potreban njihov podstrek?

934066_10207421348566393_7359169157462629411_n.jpg?oh=a4afbae8c30aef014c975c1e8f3555c4&oe=571A2C15

FOTO: Privatna kolekcija

Od avgusta meseca aktivno pišete kao kolumnista na portalu Adria Daily. Kako ste se snašli u toj aktivnosti s obzirom na to da se sve što napišete odmah javno objavljuje?

Zaista, svaki put kada objavim tekst osetim neku krivicu i zabrinutost koje proističu iz toga što se sve odvija brzo i što je kratak put od poslednje tačke do objave. Međutim, budući da na portalu Adria Daily želim da objavljujem tekstove u nivou dnevničkih zapisa i poeziju, mislim da je ovaj „kratak put“ najbolji mogući, jer suština dnevničkog zapisa i jeste u tome da se on ne dorađuje, nego da bude takav kakav jeste u datom momentu. Poeziju ne objavljujem direktno, pesme moraju da „odleže“. Sama koncepcija portala koju je osmislilo uredništvo mi omogućava potpunu slobodu i situaciju da sam sam za sve kriv, i to je divno.

Podrazumeva se da Vam sugestije znače od dragih ljudi. Kako reagujete na komentare neobičnih čitalaca i koliki Vam podstrek daju u Vašem daljem stvaralaštvu?

Držim da svako piše zato što želi da to neko pročita i da su krajnje neistinite tvrdnje u maniru „pišem za sebe“. Ali, pokušajte da ugodite svima, pa ćete saznati kako je Bambiju na ledu. Drago mi je da su mnogi neobični ljudi, od univerzitetskih profesora do različitih iskusnih čitalaca želeli da mi kažu šta misle o mom pisanju. To mi je veoma važno. Međutim, kad pišem, pišem sam sa sobom, jer sam sebi najbolji pisac kojeg imam na raspolaganju. Uvek se radujem novim mišljenjima, pa pozivam vaše čitaoce da se družimo na vašoj izložbi 23. januara u maloj sali SKC-a.

Da se primetiti rečenica na kraju svake kolumne „Dosta za danas“, a opet sa druge strane na Vašem sajtu „To naravno nije sve što bi voleo da kaže, pa otuda, na ovom mestu, ništa više i ne kaže“. Da li ste ikada želeli nešto da kažete a niste imali kome? Postoji li neka pozitivna sugestija koju biste podelili sa našim dragim čitaocima koji su možda razmišljali da napišu neko književno delo?

„Dosta za danas“ je neka vrsta upozorenja koje upućujem samom sebi, da ne podlegnem skribomaniji, a i da se naglo oslobodim teme o kojoj pišem, jer preterano zadržavanje na uvidu može da se pretvori u tamnicu. Drugo pitanje je toliko teško da ne bih znao kome da kažem koliko je teško. Eto me u situaciji koju ste pretpostavili. Ako damo sebi slobodu da pomislimo da mogu nekoga da savetujem, onda bih rekao da je za ljubav potrebna hrabrost. Budite hrabri i ne koketirajte sa rečima, volite ih. Ne srljajte onda kada ne znate šta ćete sa njima, uzmite ih onda kada su vam toliko potrebne da vam se svaka druga aktivnost čini ispraznom. Eto, tako nešto.

Ana, druželjubiva i radoznala studentkinja; voli da piše, vodi intervjue, istražuje i pohađa razne edukativne kurseve.