Ana Krstić: Čovek koliko zna – toliko i vredi

Kada si počela da pišeš i kako si znala da je književnost nešto čime želiš da se baviš?


Počela sam da pišem relativno rano. Već sa 11 godina sam ispisala prva poglavlja jednog romana, sasvim slobodna, bez ikakve svesti o tome koliko je kompleksna sama književnost, koliko je posao autora, zapravo, odgovoran posao. On je taj koji svojim delom treba da utiče na čitaoce, da im svoje misli I ideje pretoči u priču iz koje će oni sami izvući poruke, saosećati se sa tim likovima koje je on stvorio ili neće. To su samo neki od zadataka koji se postavljaju pred jednog autora, na koje bi, razume se, trebalo dostojno da odgovori.


Upravo su to neki od razloga zbog kojih sam želela, a i danas želim, da se bavim ovom umetnošću. Dopušta mi slobodu, igru i beskrajno ispitivanje mašte. I njenih granica. Ako one (uopšte) i postoje.


Kakva je tvoja edukacija što se tiče pisanja i gde si stekla i usavršila svoje veštine?


Za produbljivanje mog znanja o pisanju, “krivac” je Regionalni centar za talente Beograd II. Naime, 2013. godine sam postala polaznica ovog centra. I od tog trena počinje moja velika avantura i spoznaja da je to nešto što iz dubine duše volim da radim.


Za RCZT me vežu najlepša sećanja I danas neretko odem na neki čas, iako je on prevashodno namenjen polaznicima srednjoškolskog uzrasta. Tamo sam imala prilike da učim o stvaranju priče, motivisanju I građenju likova, učestvujem na Regionalnim i Republičkim smotrama radova. Upoznala sam mnoge divne ljude sa kojima sam I danas u kontaktu. To doživljavam kao kada dete učite prvim koracima, a onda čim ono postane odvažno, pusti roditeljsku ruku i otisne se samo u život. Mene su tamo naučili prvim “književnim” koracima, a na meni je da nastavim dalje i krčim sebi put. Beskrajno ću im biti zahvalna na tome.


Koje osobe u tvom životu su ti najviše pomogle da se opredeliš za književnost i ko ti je bio prvi mentor?


Naravno da ne bih uspela u ovome da nema mnogih ljudi oko mene koji me hrabre I daju mi vetar u leđa kada zastanem. Ponajviše moj brat blizanac – Vojislav, prijatelji koji prate moj rad i pružaju mi značajnu podršku.

Biljana Knežević je moja prva mentorka u Regionalnom centru. Njoj dugujem ogromnu zahvalnost. Da nije bilo nje i njenih saveta, nisam sigurna da li bih ikada skupila snage da privedem kraju svoj prvi, kasnije objavljeni, roman. Mnogo sam naučila i zavolela pisanje upravo zbog njenih izuzetno kreativnih časova. Pomogla mi je da postanem sigurnija u sebe i dobijem na samopouzdanju, a opet ostanem sa obe noge na zemlji. To ne samo da je važno za pisca, nego I za svakog normalnog čoveka.

Moja porodica je, naravno, nešto bez čega bih teško mogla da funkcionišem. Slobodno mogu reći da i njih možete da „krivite” što danas čitate moja dela.


Tvoje prvo delo, „Režiser“ si napisala već početkom srednje. Šta nam možes reći o tom delu?


Odrasla sam na prevodima tinejdžerskih romana sa Zapada I poželela sam da moji vršnjaci pročitaju nešto što je namenjeno upravo njima, sa ovog podneblja. Da dobiju junake sa kojima možda pobliže mogu da se identifikuju. Glavna junakinja, Iva Turšija, susreće se sa mnogim nedaćama i problemima odrastanja, preko ismevanja vršnjaka, mrzovolje i prezira prema školi, društvu i svojoj strogoj majci, ujedno I poznatom TV licu, bolne potrage za svojim ocem koji je umro kada je ona još bila dete. Iva je jedan neobičan, iskren i radoznao lik, koji se kao i svaki tinejdžer duri na ceo svet. A zapravo ga u tom svom „durenju” negde I jako zavoli.

Za mene će „Režiser” uvek imati jedno posebno mesto u srcu.


Kako sada gledaš na svoje prvobitne radove? Da li imaš utisak da si sazrela i kao osoba i kao pisac?


S vremena na vreme pročitam svoje prve priče i roman koji neću objavljivati. Slatko se nasmejem. Smatram ih neprocenjivim i čuvam ih, jer tek sa ove tačke gledišta mogu objektivnije govorim I sudim o njima. Da vidim koliko sam napredovala. Gde sam grešila. Tako ću, verujem, i za ove sadašnje radove kroz nekoliko godina. To tako mora.


Sigurno da jesam sazrela kao osoba, bilo bi čudno da sam ostala ista kao ona jedanaestogodišnja devojčica. Šalu na stranu, naravno. Dosta toga što se dešava oko tebe utiče na tvoje formiranje kao osobe i kao pisca. Prevashodno mislim na to da celoga života stičeš nova iskustva, upoznaješ ljude i njihove sudbine koji su velika inspiracija. Samim tim i pisanje se uči celoga života. U tome je njegova lepota. Svesna sam toga da imam još mnogo da učim. Ta činjenica me ne plaši, već suprotno, radujem joj se.


Tvoj drugi roman, „Haralampijev šešir” je skoro objavljen. Da li si u njemu predstavila mlade koje srećeš oko sebe, s obzirom da se radi o današnjoj omladini u Srbiji?


Upravo tako. To su mladi koje svakodnevno svi srećemo, na ulici, u prevozu, školi/fakultetu, bukvalno bilo gde. Želela sam da stvorim neobičan i autentičan roman. Urban, savremen, dinamičan koji se lako čita, ali lako ne zaboravlja.


Da kroz njega postavim mnoga pitanja kako tinejdžerima, tako I roditeljima, razbijem svojevrsne „tabue” o svojoj generaciji I onim budućim. Da uđem u kožu nepostojećeg lika Nikoline Marić, iz njenog ugla čitaocima približim i ispričam istinu o nama. Koja se isprva čini atraktivnom i za poželeti, ali ako zagrebete ispod vidite veliku prazninu, bol i čežnju.


Pored pisanja, studiraš ekonomiju, baviš se fotografijom, snimanjem i režiranjem kratkih filmova. Kakve uspehe imaš na tim poljima i kako sve to postižes u životu?


Trenutno sam student druge godine Ekonomskog fakulteta u Beogradu, na smeru „Economics and Finance” koji je oformljen prvi put ove godine u saradnji sa Londonskom školom ekonomije (LSE). Za mene je najveći uspeh na polju studija što sam primljena na taj prestižan međunarodni program.

Fotografija i film su mi velike ljubavi. Kao hobi su užasno zanimljive, jer ti kao i pisanje, daju ogromnu slobodu. Stečeno znanje o snimanju i stvaranju kratkih filmova uglavnom koristim za potrebe promocija svojih romana, kada uz pomoć svojih drugara dešavanja iz poglavlja pretočim u film. Uvek uživamo I radujemo se tom procesu stvaranja. Ludo se provedemo i smejemo iza kamere!


Ključ je, kao I u svemu, u dobroj organizaciji vremena I svih obaveza. Tačnije, u poštovanju te organizacije koju si napravio. Onda sve može da se postigne.


Kako vidiš obrazovanje i kulturu u našem društvu?


Ova zemlja ima puno obrazovanih ljudi kojima treba da se ponosi, ali uviđam da je većina njih izuzetno demotivisana. Ima i razloga za tako nešto, jer su trenutno na ceni neke druge vrednosti, potpuno suprotne od onih kojima bi jedan obrazovan čovek težio. Plasiraju se na sve moguće načine i teško je u svemu tome ostati dosledan svojim principima.

Lično smatram da bi trebalo više da se ulaže kako u obrazovanje i trud da se kvalitetan kadar zadrži u zemlji, tako i u kulturu koja je, nažalost, „na tankom ledu”. Većina mladih bi danas radije provelo vreme zureći u ekran mobilnog telefona, nego odgledalo pozorišnu predstavu, pročitalo neku knjigu ili posetilo izložbu koja je, čak, besplatna.


Da nije tolike podrške od strane moje porodice i nama bliskih ljudi, pitanje je da li bih ja uopšte dobila priliku da objavljujem svoje romane i imam motiv da se i dalje bavim pisanjem, jer sredstava za talentovane I poletne mlade gotovo da nema.


O tome se, između ostalog, i bavim u svojim romanima. Inspirišu me te teme. Bunt prema tome što su kultura i obrazovanje očigledno „izašli iz mode”, a bez njih teško da se može dalje. Jer, kako kažu: „Čovek koliko zna – toliko i vredi”. Zar ne?


Anine kratke filmove možete pogledati na njenom Youtube kanalu ovde.