Zašto (te) volim?

Foto: Pinterest

Nećemo ni sada, jer da sam ja revolucionarni mislilac, moja profesija više ne bi postojala, što bi bila šteta za kognitivni razvoj nadolazećih generacija. Ono čime ćemo se u ovom tekstu baviti je pokušaj analize naših predstava o ljubavi.

Obično se kaže da ljubav nastaje u odnosu dvoje ljudi, odnosno da ljubav predstavlja odluku za prihvatanjem osobe kao totaliteta. Posmatrajući tako, moglo bi se reći da je ljubav bazirana na poštovanju druge individue, ukoliko pod poštovanjem podrazumevamo prihvatanje nečije ličnosti. Ličnost se sastoji iz gomile karakternih crta koje imaju svoju razvojnu istoriju, ali koje su, takođe, u konstantnom razvoju i sklone su promenama, zamenama ili još jačem uspostavljanju. Budući da je nastanak ličnosti različit s obzirom na različite razvojne istorije individua, to znači i prihvatanje nekih različitosti, činjenice da se ta osoba, ali i mi menjamo, pa čak i nečega sa čime se lično ne slažemo, što povlači i još jedan značajan pojam kao što je tolerancija. S druge strane, na početku smo izneli pretpostavku da je u pitanju odluka za prihvatanjem. Odluka podrazumeva slobodu, jer samo ukoliko smo slobodni u odlučivanju, možemo donositi odluke, a sve drugo je prisila. Na ljubav niko ne prisiljava, već nas naš racionalno-emotivni sklop vodi do slobodne odluke o prihvatanju druge osobe kao totaliteta.

Međutim, šta uslovljava našu odluku na voljenje nekoga?

Izgleda da u osnovi stoji naša predstava o ljubavi. Onda, kada vidimo da se naš odnos sa tom osobom razvija u okvirima naše predstave o ljubavi, odnosno kada pretpostavimo da ta osoba kao totalitet odgovara našem konstruktu ,,ovo se voli“, mi tu osobu prihvatamo u totalitetu, odnosno osvešćujemo u sebi to da je volimo. Ovakva pretpostavka kao da pomera pojam ljubavi sa druge osobe kao objekta ljubavi na nas kao subjekta ljubavi, jer predstava je moja i u vezi sa njom, odluka je moja.

Postavlja se pitanje, da li onda volimo tu osobu ili svoju predstavu o njoj?

16804163_1673766576257027_4895585177022894107_o.jpg
Foto: Hovercraftdoggy

Šopenhauer svoje delo ,,Svet kao volja i predstava“ započinje stavom ,,Svet je moja predstava“. Imanuel Kant je čitavu ,,Kritiku čistog uma“ ispisao objašnjavajući nam kako funkcionišu naše predstave, a počinje upravo time da svo naše saznanje počinje iskustvom. Hjum je svoju kauzalnu teoriju bazirao upravo na pretpostavci o subjektivnom iskustvu. Kao da su se neki filozofi udaljavali od platonističke ideje o stvari po sebi, premda je nisu svi, poput zagriženih idealista, odbacivali, ali su imali uzdržan stav – možda stvar po sebi postoji, ali mi ne možemo izaći iz okvira svojih predstava. Generalno, epistemološki je problem kako objasniti da li mi vidimo stvar po sebi ili svoju predstavu. Konkretno, u slučaju ljubavi, barem na početku, većina bi se složila da u fazi zaljubljenosti, kada je aktuelna idealizacija, reč je o našoj predstavi, jer je idealizacija naš subjektivni konstrukt.

Međutim, kada nastupi ljubav, šta je to što mi prihvatamo? Osobu ili to što mi mislimo da je ta osoba? Predstava može, a i ne mora da se poklapa sa realnošću. Mi možda imamo baš onakvu predstavu kakvo je i stanje stvari s one strane naše predstave, u realnosti, ali to ne možemo da potvrdimo. S druge strane, možda se naša predstava ne poklapa sa realnošću zato što mi, sve i da nam je pred očima kakva osoba zaista jeste, to što vidimo, s obzirom na svoj mentalni sklop i razvojnu istoriju, ubacujemo u određeni kalup koji nema veze sa realnošću. Ovaj drugi slučaj neretko rezultira ili da mi predugo ostajemo u lošim vezama zato što nešto što, po sebi, ne odgovara nama mi stavljamo u onaj kalup koji bi nam odgovarao ili, suprotno, da se mi ne borimo za potencijalno kvalitetnu vezu zato što ne uviđamo nešto što bi nam, po sebi, odgovaralo, zato što stavljamo u onaj kalup koji nama ne odgovara.

Pa, da li je onda slučaj ljubavi jedno kockanje u kome treba da pogodimo da se naše predstave poklapaju sa realnošću? Ne bih to tako strogo okarakterisala, ali činjenica je da često ne uzimamo u obzir svoje razloge zbog čega volimo, a izgleda da je to važno da bismo i samu ljubav mogli da prepoznamo i, samim tim, ukoliko je partner saradljiv, održavamo.

I, na kraju, pitate me, šta je to ljubav? Ne znam, ali lepo je imati je. Možda bi me Vitgenštajn izvukao i rekao vam: ,,deco, postoji nešto što se može reći, ali postoji i nešto što se samo može pokazati“.

Do sledećeg čitanja, neka ljubav bude s vama,

M.M.

Izvor: Praktična filozofija/Zašto (te) volim?

Marija je master filozof, koji se bavi praktičnom filozofijom pri Srpskom udruženju za filozofsku praksu (SPPA), gde obavlja funkciju glavnog koordinatora za organizaciju filokafea na teritoriji Srbije. Pojmove koje analizira na filokafeima, ali i one koje joj predlažu učesnici, čitaoci ili bilo ko koga zanima neka problematika, ona zapisuje na svom blogu ,,Praktična filozofija". Ukoliko vas zanima analiza nekog pojma ili problematike iz svakodnevnog života, možete joj predložiti temu na Fejsbuk stranici Blog Praktična filozofija.


Pročitajte i:


Katarina Velika: Između dela i intriga
U kom filmu je bilo najviše statista?
Ljuma Penov: Heroina andergraund filma