Mjuzomenalno!

Foto: tumblr.muse.mu

Ne, idemo u nešto novo, nešto divlje. Milano. Malo predaleko, malo preskupo. Beč. Na Dan pobede. Prodato. Istresaj štek. Vredi. Do poslednje pare. Ionako ćeš ih istresti na svakodnevni život. Ovako češ barem imati jednu vrhunsku uspomenu. Jedno veliko punjenje mozga. A mozak je prepunjen tom istom svakodnevicom. Ne prepunjen, preliva. Treba mu restart. Treba mu energija. Nova, sveža. Da razbiješ začarani krug slušanja bendova starijih od tebe samog. Vreme je da daš šansu nečemu novom, konzervo! I to veliku šansu. Odlazak u inostranstvo zbog nekog benda koji nije „Depeche”. Mišo, strah me je. Ali se i radujem, Mišo. Mete. Belamiju. Ružnjikavi britančiću. Genijalni ružnjikavi Britančiću.

Naravno da su iz Britanije. Sve progresivno u muzici ikada je iz Britanije. Ako je rokenrol, onda je to Engleska. Ako je uvrnuto, onda je to Engleska. Uvrnuti rokenrol. „Mjuz”. I ti ćeš ih gledati i slušati uživo. Najzad.

_veb_novinarstvo.gif

„Štathale”. Gradska hala. Manja od „Arene”, ali kul. Neki modernizam. Renovirani modernizam. Batali sad arhitekturu, treba stići i otići tamo. Prejahati šatro otvorene granice. Smestiti se u Beč. Malo razgledati. Mnogo razgledati. Skrenuti misli sa setliste koja se vrtela na repeat u kolima. Sa sjajne setliste. Sve sami hitovi. Među njima i 4-5 tvojih pesama. Njihovih tvojih pesama. Na koje se ložiš. Izeš muziku na koju se ne ložiš. Koju ne učiš napamet, ne prevodiš tekstove. Kao tinejdžer. To i jesi i bićeš dokle god budeš pohodio koncerte. Koncerte kao ovaj. Mada ovaj možda i nije kao ostali koncerti. Bespilotne letelice, kružna bina. Neko ludilo.

Mjuzomenalno_2.jpg
Foto: tumblr.muse.mu

Ne. Nečeš gledati slike sa turneje. Setlistu možeš da pogledaš. Bina mora da te iznenadi. Prijatno. Mada je prvo iznenađenje neprijatno. Nema aparata u hali. Ne popuštaju na ulazu. Ne verujem! 50 i kusur koncerata, tri puta Budimpešta i već izanđali Canon S5 što je uvek bio uz tebe. U Gradskoj bečkoj hali neće biti. Vratiće ti ga, organizovana je ovo zemlja. Tebi i Japancima, koji izgleda jedini uz tebe ne znaju da nema apartata u EU. Izem ti EU. Mobilni neće ništa uslikati. Mada, verovatno to ne bi uradio ni aparat.

ONO je nemoguće uslikati. To postaje jasno čim si kročio u halu i ugledao je. U2 i Metalik su imali kružnu binu. Mnogi drugi ispuste u publiku. „Mjuz” ima oboje. Parter je podeljen po dužini. Nema fanpita. Ceo parter je fanpit. Trebao si da uzmeš parter. Ali onda ne bi video ostatak. Kružni video bim. Čitavu rešetkastu konstrukciju nad binom. I njih. Ušuškane. Usnule. Šesnaest komada.

Dronovi.

Jer, oni su suština svega. Turneje. Albuma. Čitavog ovog cirkusa. Belami voli bespilotne letelice. Ti voliš letelice. Belami ne voli politiku upotrebe bespilotnih letelica zarad ubijanja civila diljem sveta. Ti ne voliš spoljnu politiku. Obojica volite muziku. I „Mjuz”.

Dovoljno za početak jednog lepog drugarstva!

A to drugarstvo će biti izdignuto na nivo prijateljstva negde oko devetke. Kad mu je i vreme. Hvata te nervoza. Ne baš ona histerija kao pred Ušće, ali si uznemiren. Iščekuješ. Ne znaš čemu da se nadaš. Znaš da će krenuti izopačenim a capella refrenima svih pesama sa poslednjeg albuma. Operski. Kulturno. Umetnički. Baš kao što je to i elegancija belih svetala drnova koji se pale i poleću. Velike prozračne kugle, opšivene svetlima. Morale su da budu takve, zbog bezbednosti. Bezbednosti zbog koje ti nisu dali da uneseš aparat.

Batali to!

Amin završava uvodnu operetu. Dronovi su poslagani u liniju. Liniju svetla. Gitarsku liniju. Vojnički rif.

„Psycho”.

Idemooooo!

Prvi singl sa novog albuma. Oranje po šestožičanom vratu. Razarajući tekst. O psihopatama. Psihopati. Onom psihopati. Ili si samo ti to tako shvatio. Opusti se. Van si svog zatvora na par dana, a ovo je jedan od onih univerzalnih tekstova koje svako tumači kako hoće. Jedan od onih velikih tekstova. Velikog tekstopisca. I velikog gitariste.

„Reapers” . Za razliku od ostalih znas sta su „riperi”, „helfajeri” i „predatori”. Ali ne znas kako neko može tako da svira gitaru. „Guitar hero” pesma. Metju obrnuo igricu. Izobrtao i tebi glavu onim neverovatnim elektro-metal rifom kojim ti mobilni zvoni još od kako si prvi put čuo najnadrkaniju pesmu ikada.

Mjuzomenalno_3.jpg
Foto: 65.media.tumblr.com

„Good evening Vienna!”

Nego šta da je dobro. I postaće još bolje.

A kako da ne postane kada kreće onaj prvi, ultimativni hit. Još jedan zarazni rif, slepljen sa elektrificiranom bas linijom. Hit kome Belami neće morati ni da peva refren. Zna on to. Zna to i petnaestak hiljada ljudi u bečkoj gradskoj hali. Zna to i bubanj, koji napumpava tenziju pred svima znane stihove.

„... my Plug-in baby crucifies my enemies...”

Ruke su u vazduhu. Osvetljenom vazduhu. U osvetljenoj hali.

„...I'm tired of living...”

Jesam, umoran sam. Ali se ne osećam umoran. Ne sada. Sada se osećam živim. Nasmejanim. Kao i još petnaestak hiljada ljudi. Petnaest hiljada osmeha. Prouzorokovanih samo trojicom ljudi. Dobro, četvoricom, tu je u kružnu binu poluutopljeni klavijaturista.

Kružnu rotirajuću binu. Sa rasvetom kao iz „Trona”. Nalik svemirskom brodu. Iz kog su izašli nadrkani vanzemaljci, obučeni u crne skafandere i koji pevaju nadrkane pesme. Predrkane pesme.

„Dead inside”. Pesma za pasivnu agresiju. Sudaranje neurona u glavi. Domovih palica, Krisovog svetleceg basa. Metovih samo naizgled depresivnih lirika. Jer ne može nešto tako pune pritajene i beskonačne energije biti depresivno. Može samo biti brže ili sporije. U ovom slučaju, ovo drugo.

Mjuzomenalno_4.jpg
Foto: digitalavmagazine.com

Red je da se ritam još obori. Nije ovo samo rokanje. Ovo je i performans. Kulturno uzdizanje. Van granica ove planete. Ovo sunčanog sistema. Izolovanog sunčevog sistema. Eto i platana koja se spuštaju duž mostova ka ispustima. Ispustima ispod kojih se nalaze svlačionice iz kojih izranjaju članovi benda, menjajući instrumente sa lakoćom promene slika koje se projektuju na platnima i kružnom bimu. Slika sunčevih sistema i svetala rasutih zvezda.

Svetlo. Scenografija. Spektakl. „Handler”.

Zato su koncerti blago, jer izbace u prvi plan neku pesmu koju uopšte nisi zagotivio slušajući CD. A kako ne zagotiviti tekst o operaterima bespilotnih letelica koji poput lutkara upravljaju ljudskim životima. Lutkara koje vidimo i na platnima kako „sviraju” Volstenholma i Belamija.

Svirači svirača.

Majstori.

Kao što je to neprežaljeni Džimi i njegov uvod u nešto garantovano sjajno i razbijački. U još jedan let 16 bespilotnih letelica. Još jedan antologijski rif u kojem žice gitare lete uvis. Tvoje prethodno zvono mobilnog. Bas linija za mlevenje mesa.

„Ooh, baby, don't you know I suffer?”

Da, bre, to se traži. Ta gitara. Taj bas. Taj falset. Taj procesirani prateći vokal koji topi glečere u noći. I mozak u lobanji koja gleda animacije crnih rupa. Supermasivnih crnih rupa. Koje, za razliku od svojih kosmičkih sestara, energiju izbacuju spolja. Ka publici.

Ka nama.

A mi hoćemo još. Nestrpljivi smo. Ne volimo prelaze. Hoćemo podizanje ritma. Hoćemo hitove. I oni stižu. U drugom delu bloga...


Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.