Sodžerner Trut: Nisam li ja žena?
commons.wikimedia

 Sodžerner Trut rođena je u Americi, u državi Njujork, 1797. godine, u ropstvu, iz kog je pobegla u Kanadu. Odrasla je bez formalnog obrazovanja, te nije znala ni da čita ni da piše. Rodila je trinaestoro dece, od kojih je većina prodata u roblje.


Ono što je o njoj malo poznato, to je da je ona prva Afroamerikanka u istoriji koja je na sudu ,,dobila’’ slučaj protiv belca i to za starateljstvo nad sinom, što je, u to vreme bilo nezamislivo. Pogotovo ako ste bili Afroamerikanac. Pogotovo ako ste bili žena.

commons.wikimedia.org
commons.wikimedia.org

Zanimljivo je da je ime Sodžerner Trut ona sama sebi dala, nakon što joj se, kako je verovala ,,Bog javio da joj kaže da napusti grad i ode na selo, zbog nade koju je ona u sebi nosila’’. Zapravo, koja god pozadina ovog pseudonima bila, jedno je sigurno - ovoj ženi je apsolutno pristajao. U Ameriku se vratila 1829. godine, kada je u državi Njujork ukinuto ropstvo.


Svojom pojavom (bila je visoka preko 180cm), kao i harizmom, privlačila je pažnju gde god se pojavljivala, a pojavljivala se na mnoga mesta, budući da je putovala zemljom propovedajući. Njen govor ,,Duh me zove’’, jedan je od najznačajnijih govora iz tog vremena, u okviru abolicionističkog pokreta. Podsećanja radi, abolicionizam u svom najranijem značenju, koje je ovde bitno, predstavlja pokret za ukidanje trgovine robljem, kao i emancipaciju robova u Evropi i Americi. Kasnije se ovaj termin usvojio i za pokret ukidanja smrtne kazne. 

commons.wikimedia.org
commons.wikimedia.org

Ali, ono po čemu je ona najpoznatija i što i dan-danas služi kao inspiracija mnogim pokretima za ljudska i prava žena, je njen govor ,,Nisam li ja žena?’’. Govor, koji je označio početak borbe za prava afroameričkih žena i žena uopšte. Govor, koji je svoju najveću popularnost stekao za vreme Američkog građanskog rata, neposredno pre kog je nastao, na Ženskoj skupštini u Akronu (Ohajo), 1851. godine i koji je glasio ovako:


,,E pa, deco, gde ima dima ima i vatre. Mislim da će se zbog ove priče o pravima između crnaca sa Juga i žena sa Severa beli muškarci uskoro naći u nevolji. Ali, kakva se to rasprava ovde vodi? Onaj čovek tamo kaže kako ženama treba pomoći kada ulaze u kočije, kako ih treba preneti preko jaraka i ustupati im svugde najbolje mesto. Meni niko ne pomaže da uđem u kočiju, da pređem baru ili mi ustupa najbolje mesto! A zar nisam i ja žena? Pogledajte me! Pogledajte moju ruku! Orala sam i sadila, mogu raditi koliko... Ma, nijedan muškarac mi nije ravan. Skupljala sam i nosila berbu u ambare. A zar nisam i ja žena? Mogu da radim koliko i muškarac i jedem koliko i muškarac, kada mi daju, i jednako trpeti bičevanje. A zar nisam i ja žena? Rodila sam trinaestoro dece i videla kako ih većinu prodaju u ropstvo, a kada sam vrištala od majčinskog bola, niko osim Isusa me nije čuo! A zar nisam i ja žena? A kad pričaju o onom u glavi... kako se ono zvaše? Intelekt? Tako je! Kakve to veze ima s pravima žena i crnaca? Ako moja mala šolja sadrži pola litra, a tvoja litar, zar ne bi bio zao da mi ne daš mojih pola litra? Zatim, onaj čovek tamo, onaj mali čovek u crnom, kaže kako žene ne mogu imati ista prava kao i muškarci jer Isus nije bio žena. Odakle je tvoj Isus došao?! ODAKLE, ODAKLE JE DOŠAO?! Od Boga. I žene! Muškarac s tim nije imao veze. Ako je prva žena koju je Bog stvorio bila toliko snažna da sama okrene svet naopačke, onda bi trebalo da ove žene zajedno mogu da ga vrate na pravo mesto! I sada, kada traže to, muškarcima bi bilo bolje da ih puste!’’


commons.wikimedia.org
commons.wikimedia.org

Kada su Afroamerikanci dobili pravo glasa Četrnaestim amandmanom 1866. godine, Sodžerner je bila jedna od Afroamerikanki koje su zauzele čvrst stav protiv ovakve uredbe, jer i dalje nije uključivala žene. Godinu dana kasnije je na tu temu održala još jedan čuveni govor, ,,Zadržati stvar dok se stvari mešaju’’, u kojem je napomenula da muškarci imaju osećaj da poseduju žene, baš kao i robovlasnici, baš zato što su toliko dugo zadržavali njihova prava. Sodžerner Trut je umrla u svom domu u Betl Kriku, 26. novembra 1883. godine. Tačno sto godina kasnije, 1983, uvrštena je u Kuću slavnih žena Mičigena (Michigan Women’s Hall of Fame). 


Ova žena sa, u svoje vreme, revolucionarnim idejama i velikom hrabrošću nastavlja da inspiriše mnoge, ne samo aktivističke pokrete za ljuska prava, već i individue širom sveta na zauzimanje svog stava i borbu za svoju egzistenciju i mesto pod suncem.