Priča o životu Jajoi Kusame
Pixabay

Liči na najpopularniji događaj godine: nasmejana, mlada Japanka, duge crne kose, zaustavlja se na jednom od najpoznatijih mesta u gradu, u sred jedne rulje i nakašljava se. Odmotava papir koji ima u ruci i u trenutku kada deluje da će progovoriti, ne miče se.


Ljudi je gledaju u tišini, očekujući šta će uslediti. Ceo park je posmatra i jedino što očevici mogu da vide jesu raznobojne tufne. Tufne. Tufne koje su joj dale ime, po kojima se razlikovala, zbog kojih je bila buntovnica koja je pobegla od kuće. Tufne koje se šire u beskonačnost, savršene, u različitim nijansama, tufne. 


Zatim se Jajoi Kusama (Yayoi Kusama) priseća svojih prvih godina opsesije u rodnom gradu i deluje da su piskavi krici njene majke ponovo prisutni, iako je pre toliko godina pobegla od porodice.

Flickr
Flickr

Jajoi Kusama je nagovestila prve znake opsesivno-kompulsivnog poremećaja u ranoj mladosti. Kao ćerka trgovaca, mogla je da pohađa najbolje umetničke škole koje je Japan imao. Završila je master prema tradicionalnim i strogim kanonima vezanim za umetnost koje je diktirala njena zemlja, sa blagom otpornošću onih koji traže nešto više od pukog, vekovnog ponavljanja. 


Uprkos velikom talentu koji je pokazivala tokom estetskih konvencija u Nihongi, Kusama je stalno patila zbog neslaganja svojih roditelja, ljubavnih afera, svađa, praćenja. Od malena je bila opterećena problemima koji nisu bili njeni.


Zbog toga se seća da je još u ranoj mladosti iskusila halucinacije koje su tokom života bivale i suicidne. Njena majka nikada nije ispunila svoju zaštitničku ulogu, niti joj je pokazivala ljubav, a otac je bežao od kuće da bi vodio neprimeren život. Skoro neizbežna strogoća na Akademiji, pomešana sa konstantnim pritiskom od strane porodice, stvorili su joj velike poteškoće koje nije umela da prevaziđe i taj skriveni fitilj se pripremao da plane.

Commons Wikimedia
Commons Wikimedia

Uprkos burnoj mladosti i emocionalnoj nestabilnosti, Kusama je uspela da napusti svoju zemlju kada je mogla da se osamostali. Želela je da proširi svoje horizonte, daleko od tadašnje, ograničene japanske kulture. Čim je napunila 31 godinu, preselila se u Njujork i u metropoli je pronašla utočište kakvo su zahtevali njeni umetnički i intelektualni nemiri. Šezdesetih godina tufnama je prekrivala unutrašnje zidove galerija u beskrajnim redovima, kako je volela da ih zove, i već je postala poznata u najuticajnijim boemskim krugovima Njujorka.


Baš u umetničkom centru SAD-a proširila je svoja znanja o najnovijim, avangardnim pravcima. Upoznala je Endija Vorhola, Džordžiju O’Kif i druge značajne osobe iz sveta umetnosti. Podlegla je njihovim uticajima i oni su dozvolili da njen umetnički izraz poprimi buntovne elemente, koji su isijavali iz nje.


Nakon ovoga je mogla da izlaže u najčuvenijim galerijama i njeno ime se pretvorilo u zavidni simbol u tim krugovima. Svi su želeli da imaju beskrajne mreže: tufne suprotnih boja u kojima se moglo izgubiti, stopiti, mešati u toj opsesiji iz prošlosti koja nije nestajala.

Flickr
Flickr

Zahvaljujući snazi slave, Kusama je odlučila da proširi svoje kreativne horizonte. Uprkos svojoj izraženoj averziji prema seksu i svemu povezanim sa tim činom, odlučila je da proširi svoj spektar radova na nešto više od istačkanih soba. 


Počela je da se igra sa idejom o falusnim figurama, koje su mogle biti pipci ili štapovi. Svakako se radilo o implicitnim, seksualnim nagoveštajima koji su se ponavljali kroz njena dela. Ti opsesivni nagoveštaji koji su se probudili u njenom životu u Japanu, održali su se na jednom višem, suštinskom nivou, večno prisutnom u njenom umetničkom izrazu. Nije je interesovalo šta je kritika imala da izjavi. Eksperimentalni izraz je bio na vrhuncu dok je živela u SAD-u i inspirativna snaga boema ju je motivisala ide dalje.


Uprkos skandalima koji su izazvani njenim delima u tom trenutku, Kusama je bila među prvim izlagačima svojih projekata. Ovaj korak je već načinjen ranije, ali ona je napravila preokret: njeno delo je postalo primenljivo, potpuno osetljivo, sa inovativnom namerom da se posmatrač toliko uživi u delo, da ga doživi kao nešto neposredno i realno, kao svoj lični produžetak. 


Postojalo je nešto u njenim izložbama što je izluđivalo ljude, što je činilo da traže još. Možda je to zbunjenost što se nalaze u sred crvenih tufni ili ludost suprotstavljenih ogledala koja kao da vode u beskraj. Neosporno je da je Kusama mogla da razume publiku kojoj se obraćala i na taj način je postala jedna od najistaknutijih umetnica XX veka.

Flickr
Flickr

Slava i bogatstvo u SAD-u koje je stekla nisu joj bili dovoljni. Izraz njenog buntovničkog duha nije se ograničio na njenu umetničku sposobnost, već se uvrežio i u društvenu i političku sredinu. 


U to vreme su bili u ekspanziji protesti za prava crnaca i umetnici su odlučili da započnu miran protest protiv rata u Vijetnamu. Bili su nezadovoljni apsurdnim protivrečnostima koje su prenosili mediji i bili su spremni da pokažu to nezadovoljstvo. Kusama nije bila izuzetak. Različiti javni nastupi koje je izvela tih godina direktno su napadali nesposobnost američke vlasti, tako da se pažljivo pratilo sve što je radila.


Tačno 1967. godine okupila je svoje pratioce i prijatelje umetnike kako bi ih oslikala fluorescentnim, savršenim krugovima, sa namerom da napravi veliki protest da bi se povukla vojska iz Vijetnama. Dogovorenog dana, svi su izašli polugoli, sa natpisima i povicima. Stigli su u Central park koji se pretvorio u more tufnastih ljudi. Zatim se, usred meteža, ali u tišini, mlada, crnokosa Japanka nakašljala. Svi su je posmatrali i delovalo je da ju je more tufnastih ljudi zaslepelo na trenutak.

Flickr
Flickr

Odmotala je papir koji je držala i nakon skoro neprimetne tišine, obratila se predsedniku Niksonu. Ponudila mu je telo zauzvrat da povuče vojsku iz Vijetnama, da prekine ekološko i socijalno uništenje i da zaustavi besmisleni rat. 


Ovo pismo je otišlo u istoriju kao simbol jedne od najhrabrijih i najreprezentativnijih generacija koja se istinski zalagala za promenu. Uprkos nepobitnoj fobiji koju je osećala prema seksu, dala je moćnu političku izjavu, iskoristila je kao izgovor slabost sa kojom se rodila i od koje se nikada nije oslobodila. 


Godinama kasnije, preplavljena sličnim događajima, Jajoi Kusama vratila se u Japan i otvorila je studio. Godine 1973. počela je sa pisanjem romana u slobodno vreme, ali iz zdravstvenih razloga nije ih napisala mnogo. 


Danas, sa 88 godina, i dalje izlaže u najboljim muzejima sveta i radi iz svog studija u Japanu. Odlučila je da boravi u psihijatrijskoj ustanovi, a svakog dana dolazi u svoj studio da slika i na kraju se vraća. Tako se njena opsesija vratila na mesto postanka, ostavljajući legendarno nasleđe svetu, uvek raznobojne tufne.


Izvor: Cultura colectiva