Prava i uloga žena u SSSR
commons.wikimedia

Feministički pokret u Ruskom carstvu počeo je da se razvija oko 1890. godine. Cilj pokreta bio je da se izbori za mogućnost obrazovanja žena. Međutim, treba imati u vidu da je pokret tada zastupao prava žena koje su većinski bile pripadnice visoke i srednje klase i koje su činile samo mali deo ženske populacije. Ovo se promenilo nakon Rusko-japanskog rata, tokom kog su organizovani građanski i ženski pokreti sa drugačijim i proširenim zahtevima. Kralj Nikolaj II Aleksandrovič morao je da formira novo legislativno telo koje se, između ostalog, bavilo pitanjima naroda i žena. Državni autokratski sistem pod Romanovima biće srušen i nakon toga, dolaskom boljševika na vlast, značajno se menja i uloga žena.


Komunistička ideologija boljševika bila je radikalno otvorena za emancipaciju žena i njihovu integraciju u politički život. Boljševizam je predstavio nove zakone i programe namenjene integraciji i resocijalzaciji žena, čineći ih politički, socijalno, ekonomski i legalistički jednakim muškarcima u društvu.


Pre dolaska boljševika na vlast vladalo je verovanje ,,nezhenat, ne chelovek’’, što je značilo da ko nije u braku, nije čovek. Ovo se promenilo sa boljševicima koji su, makar ideološki, brak i porodicu videli kao entitete povezane sa eksploatacijom žena. Lenjin je govorio: ,,Pobeda socijalizma, nemoguća je, dok polovina radnog naroda, žene, ne budu uživale jednaka prava kao i muškarci, i dok konačno žena ne prestane da bude rob porodice i domaćinstva. Svaka inteligentna žena mora znati i da kuva, isto kao što mora znati kako da vodi državu.’’


Boljševici su prepoznali da koren ženske nejednakosti leži u tradicionalnom načinu života Rusa i da su fundamentalne promene u privatnoj sferi neophodne. Bračni zakoni promenjeni su 1917. godine, unoseći najsavremenije promene koje je svet video do tada. Sada, pri sklapanju braka moglo se izabrati prezime bilo kog od supružnika, priznavan je isključivo građanski brak, muškarac i žena imali su jednake obaveze prema detetu. Zahtev za razvod mogao je podneti bilo koji supružnik, i podrška je bila neophodna ukoliko neki od supružnika ne može da radi. Do 1930. godine sovjetski sudski sistem dodatno je ustanovio pravilo da zajedničko mesto stanovanja nije neophodno za bračni par. Žene su imale potpunu kontrolu nad svojom zaradom, i oba pola su zadržavala svoje vlasništvo.


Ženama je omogućeno pravo glasa 1927. godine. Do tada su već imale pravo na obrazovanje, zaposlenje, pravo da vode imanje u istoj meri kao i muškarci, i bile podržavane da budu građanski aktivne.

Ekonomska nezavisnost bila je centralna za emancipaciju sovjetske žene. Stoga su žene u Sovjetskom društvu ohrabrivane da rade u fabrikama, van doma. Boljševici su prepoznavali da žena ima da ispuni dve uloge, u privatnoj i javnoj sferi.


youtube
youtube

Njihova namera bila je da prebace posao iz private sfere u javnu, osnivajući zajedničke obedne sale i javne perionice veša. Pored toga, obezbeđena je državna zaštita interesa majki i deteta, trudničko i porodiljsko bolovanje, i široko razvijena mreža državnih jaslica, vrtića i dnevnih boravaka za decu. Zakon je nalagao da muškarci i žene moraju imati jednaku platu, trudne žene i žene na porodiljskom odsustvu ne smeju biti otpuštene, žene sa decom koja su stara manje od godinu dana imaju prvenstvo plate, i žene koje su izgubile svoj posao i dalje mogu dovoditi decu u vrtiće u okviru fabrike.


Koncept ,,nelegalnog potomstva’’ postao je arhaičan. Sva deca, rođena u okviru bračne zajednice, ili van nje, imaju ista prava. Zbog ratovanja tokom ovog perioda, samohrane majke nisu bile retka pojava. Sovjetska vlada želela je da prirodni priraštaj poraste, i nije dozvoljavala odbacivanje žena sa decom nepriznatom od strane očeva; ovo je postepeno pomoglo normalizaciji samohranog majčinstva.


Rusko carstvo abortus je ustanovilo kao nezakonit, međutim, grupa kriminologa iz Sankt Peterburga1914. godine zatražila je njegovu dekriminalizaciju. Sovjetsko zdravstvo i Sud pravde potpuno su legalizovali abortus 1920. godine, uz opravdanje da se žene ne bi više povređivale i gubile živote pokušavajući same da izvedu proceduru. Ovo pitanje, međutim, uvek je nailazilo na osude zbog glavnog cilja Sovjetskog saveza da poveća prirodni priraštaj.


Jednakost je u SSSR značila jednake obaveze, što objašnjava veliki broj žena koje su se dobrovoljno prijavljivale za ratovanje. Do 1943. godine, osam procenata Crvene armije sačinjavale su žene. To je značilo da je jedan od deset vojnika bila žena.


Dve i po decenije nakon boljševičke revolucije, sovjetske žene ponovo počinju da nose teret uloge domaćice. Uzroci ovome su siromaštvo, Staljinova vladavina, Drugi svetski rat i posledice koje je izazvao. Plate su smanjene i opšti uslovi na radnim mestima su pogoršani. Žene su primorane da prihvate bilo kakav dodatni posao da bi mogle da izdržavaju porodicu i dom. Pritom, za vreme Staljinove vladavine, građanstvo kao identitet i socijalno određenje, uzimalo je primat nad svim ulogama – nad rodnim ulogama i bilo kojim drugim socijalnim statusima.


Sa padom populacije tokom Drugog svetskog rata, dolazi i do nedostatka muške radne snage. Raste potreba fabrika za osobljem, što otvara ženama mogućnost da budu više uključene u poslove koje su tradicionalno obavljali muškarci. Ipak, opadanje populacije bio je mač sa dve oštrice. Sa završetkom rata, žena je u Sovjetskom savezu bilo dvadeset i šest miliona više nego muškaraca. Uloge žena promenile su se i one se sve više posmatraju kao oruđe za repopulizaciju države. Ponovo je veličana uloga žene kao majke i supruge.


Taj reproduktivni kapacitet žene omogućio je sovjetskom društvu da zadrži svoju patrijarhalnu bazu. To je koren paradoksa odnosa u SSSR-u: reprodukcija je postala glavno pitanje u društvu koje je navodno verovalo u državno planiranje i naučni socijalizam. Drugim rečima, planiranje populacije i demografska politika bile su najveće antiteze progresivnim sovjetskim idejama za jednakost polova. Taj trend podizanja stanovništva nastaviće se tokom raspada Sovjetskog saveza, i nakon raspada. Ne mogu se poreći brojna prava koja su obezbeđena ženama tokom boljševizma, ali ni činjenica da su ta prava i slobode gotovo stalno bila u sukobu tradicionalnog shvatanja žena i uloge koju one moraju da ostvare kao majke i supruge.