O emocionalnom radu žena malo se govori
youtube

Međutim, emocionalna očekivanja od žena su stvarna. Uzima se zdravo za gotovo da su žene pametne sa emocijama (empatične, uvek na raspolaganju i spremne da ponude utehu), dobre sa ljudima (brinu o tuđim emotivnim potrebama, održavaju kontakte sa prijateljima i rodbinom, pamte rođendane) i odlični organizatori (upravljaju domaćinstvom, brinu o deci, planiraju odmore i nedeljne obroke). Istovremeno, sve to rade „iz dobrote svog srca“ kako naglašava Džes Zimerman za „The Toast“ i konstatuje da ova kulturna konstrukcija samo daje „muškarcima izgovor da budu emotivno lenji“.

Ono što dodatno pogoršava situaciju jeste činjenica da se u društvu i danas žene okrivljuju za neuspehe u vezi ili braku, zbog čega one svakodnevno podnose dodatne napore. Ovde se ne radi samo o kućnim poslovima ili vaspitavanju dece. Dodatni problem je što mora da brine o nesigurnostima svog partnera, pa je prinuđena da ga iznova i iznova ubeđuje u svoju ljubav i privrženost.

Istovremeno, i u bračnom krevetu, zadužene su za pružanje prijatnog seksualnog iskustva svom partneru, i pritom moraju da uživaju u tome. Stoga glumljenje orgazma predstavlja dodatni rad za njih, budući da je briga za muški ego težak posao.

Na kraju krajeva, kad međusobni odnosi „zahladne“, u većini slučajeva žene su te koje se dodatno trude da spasu vezu ili brak. Jednostavno je - ne smeju da se opuste ni tren, već svog partnera moraju stalno zavoditi. Drugi problem je briga o kontracepciji i planiranju trudnoće. S obzirom da muškarci ne vole korišćenje kondoma, žene su prinuđene da koriste metode koje mogu biti rizične za njihovo zdravlje (upotreba hormona, pilula i slično).


commons.wikimedia
commons.wikimedia

Poslednjih godina koncept emocionalnog rada se sve češće javlja u savremenim tekstovima koje se bave ženskim pitanjima. No, ovaj termin je početkom osamdesetih godina prošlog veka prva uvela sociološkinja Arli Hoksčajld u svojoj knjizi „The Managed Heart“. U njoj piše o stjuardesama koje su istrenirane da kontrolišu osećanja putnika za vreme opasnih situacija, dok u isto vreme potiskuju sopstveni strah ili anksioznost. Posebnu pažnju poklanja i kelnericama, od kojih se očekuje da flertuju na poslu radi bakšiša, što ih dovodi u opasnost od seksualnog zlostavljanja.


Ukratko, od radnica se zahteva „usluga sa osmehom“, da budu ugodne, sređene, šarmantne i da zanemare svoja osećanja kako bi na pozitivan način uticale na klijenta ili pak kolegu. Moraju je doživljavati kao srdačnu da bi stekla poštovanje, a to je nešto s čim se većina muškaraca nije nikada zamarala. Štaviše, od njih se očekuje da „gaze sve pred sobom“ dok napreduju na poslu, a žene koje su „bolesno“ ambiciozne su sebične. Umesto toga, one trebaju da pokažu empatičnost, da preuzmu ulogu mirotvorca i da rade na povezanosti tima.


pixabay
pixabay

„Premda i članovi i članice poslovnih odbora moraju u istoj meri komunicirati sa klijentima, od žena se dodatno očekuje da doprinose skladu u kancelariji, da misle na rođendane kolega i koleginica, da ćaskaju s osobljem. Muški zaposlenici mogu to isto raditi, no kada oni to rade – to se dodatno ceni („Nije li divan i velikodušan?“)“, objašnjava za „Gardijan“ Džesika Kolet, profesorka sociologije na Univerzitetu Notr Dam.


Poruka da je dodatni posao i trud žena sam po sebi manje vredan od posla njihovih muških kolega je sistematsko. Istraživanje koje je 2005. godine sprovela Medlin Hajlmen, psiholog Univerziteta u Njujorku, pokazalo je da je žena koja je ostajala duže na poslu i nudila pomoć kolegi 14% slabije rangirana nego muškarac koji radi istu stvar. Ako je odbila da pomogne ocenjena je 12% niže nego muški saradnik koji je uradio isto. Kad se sve uzme u obzir, zaključuje da je ženska pomoć uglavnom nevidljiva, dok muška pomoć ima tendeciju da bude vidljiva i javna.


commons.wikipedia
commons.wikipedia

Ni žene u politici nisu pošteđene. Nije dovoljno samo da budu inteligentne i sposobne, već se od njih očekuje da su i simpatične i zabavne. Ne tako davno, stratezi kampanje Hilari Klinton zahtevali su od nje da pokaže više humora i topline. Od nje su tražili da uloži dodatni emocionalni napor da bude spontana, a manje „drvena“. Sama ideja da treba da pokaže da ima srce znači njenu humanizaciju.


Ovo nije takmičenje oko toga ko daje više. Ipak, činjenica je da se muški i ženski emocionalni rad različito vrednuje. Muški dodatni rad se doživljava kao nešto što nije u opisu njihovog posla pa se više ceni, dok se, sa druge strane, kod žena radi o njihovoj brižnoj prirodi. O ovom problemu svakako treba češće govoriti, i pritom je važno da se fokusiramo na promenu kulture – na državnom nivou, na poslu, i na kraju u našim domovima.