Hazena: Počeci ženskog sporta na Balkanu II

FOTO: Koreni

Hazena prvi put u Kraljevini Jugoslaviji

Gotovo celokupna dnevna štampa širom cele države objavila je 12. avgusta 1920. godine kratku sportsku vest da je konačno i za devojke pronađena jedna sportska igra, slična fudbalu. To su bili prvi počeci osnivanja hazenaških klubova u Kraljevini Jugoslaviji. Vukovar i Osijek su bili među prvim gradovima u kojima je jevrejska omladina osnovala svoje hazenaške sekcije i već 10. avgusta 1920. godine, u okviru Prvog sleta jevrejske omladine Jugoslavije u Osijeku, organizovana je prva javna utakmica između klubova iz ova dva grada.

_event_management.gif

Utakmica je naišla na dobar prijem publike i u kratkom roku osnovane su i druge hazena-sekcije u okviru jevrejskih organizacija u Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Sarajevu, Sremskoj Mitrovici, Novom Sadu i Zemunu. Uočljivo je da se hazena na samom početku svog razvoja na ovim prostorima širila mnogo brže među jevrejskom omladinom. Jedan od razloga je bila sama sredina koja je smatrala da sport nije za žene, dok su očigledno po tom pitanju Jevrejske zajednice bile otvorenije.

Teško je utvrditi ko je prvi „pravi otac“ hazene budući da se pojavila gotovo istovremeno u nekoliko gradova i mesta sa vremenskom razlikom od mesec dana. Za sigurnošću možemo samo da kažemo da je prva javna utakmica bila već gore pomenuta između Osijeka i Vukovara, pošto samo za nju postoje podaci (hazena se pojavila još u proleće 1920. godine kao interna školska igra u prvom đačkom sportskom klubu u Olimpiji u Slavonskom Brodu), i da su hazenu u predratnu Jugoslaviju doneli studenti koji su u to vreme studirali u Češkoj.

800px-Razglednica_Rakeka_1926_%282%29.jpg
FOTO: Wikipedia Commons

Prvih godina uglavnom su se igrale prijateljske utakmice čiji je jedini doprinos bio u propagandi i razvoju hazene. Međutim, osnivanjem Jugoslovenskog saveza i podsaveza za hazenu 1924. godine (pre toga bila je pridružena Lakoatletskom savezu) sam sport postaje organizovaniji. Počela su da se održavaju takmičenja za prvenstvo Jugoslavije, koja su bila organizovana s prekidima od 1925. do 1938. godine. Jedini tim iz Srbije koji je bio prvak Jugoslavije je BSK 1925. godine, dok je najviše uspeha imala Konkordija iz Zagreba (prvaci su bili šest puta – 1927., 1931-1934., 1936.). Ostali osvajači su: SSSK Maribor (1928), SK Viktorija iz Slavonskog Broda (1935) i HAŠK iz Zagreba (1938).

HE4_0729.jpg
FOTO: Enciklopedija
Ekipa Konkordije, 1934.

Hazena u Srbiji: prvi klubovi i razvoj

U Beogradu se tek na proleće 1921. godine javio interes za ovu igru, kada je Čeh Karol Stanjek oko sebe okupio muškarce i devojke, svoje zemljake, i stvorio mešoviti tim hazene. Zbog nedostatka igrališta zamolio je upravu BSK-a da mu dozvoli igranje na njihovom terenu. Vrlo brzo uprava slavnog kluba se zainteresovala za ovu igru i već u proleće 1921. godine osnovali su svoju hazena sekciju. Prvi trener je bio poznati golman Svetozar Kika Popović, a prvu javnu utakmicu su odigrali u Beogradu 26. septembra 1921. godine protiv zemunskog SK H.A.K.O.A.H. -a.

hazena.jpg
FOTO: drazenprcic blog
Hazenašice Slobode, 1947.

Razume se da i drugi glavni lokalni rival SK Jugoslavija nije hteo zaostati u toj grani sporta, pa je ubrzo nakon BSK-a, takođe, osnovao hazena sekciju. Tako da ova dva kluba nisu više bili rivali samo u fudbalu. Iste godine održane su prijateljske, javne utakmice između ova dva tima - prva se završila nerešeno, a drugu su dobile hazenašice SK Jugoslavije. Vremenom njihovi mečevi su kao i u fudbalu postale prave derbi utakmice, privlačeći na stadione i po 2-3.000 navijača.

Pošto u to vreme nije bilo ženskih sportova, očigledno je da su hazenašice bile „bele vrane“ i pred sobom su imale težak zadatak - trebalo se izboriti sa svim tada vladajućim predrasudama da sport nije za žene.

Ubrzo posle Beograda, hazena se počela naglo širiti po celoj Srbiji. U Novom Sadu, Kraljevu, Pančevu, Užicu, Velikom Bečkereku (današnji Zrenjanin) i drugim velikim gradovima devojke su bile oduševljene ovim sportom, pa i u manjim mestima klubovi su počeli da osnivaju hazena sekcije.

hazena.jpg
FOTO: Cerknica

Međutim, većina klubova je bila bez pravog igrališta, te nije bilo uslova za pravu popularizaciju ovog novog sporta. Koliko je loša bila situacija u ženskom sportu tog vremena u Srbiji, a posebno u unutrašnjosti vidi se po broju odigranih mečeva – na primer, jagodinske hazenašice su u periodu od 1931. do 1939. godine odigrale svega trinaest mečeva. Jedino su dva vodeća kluba Beograda SK Jugoslavija i BSK, uprkos kriznih perioda najduže delovali u toj sportskoj disciplini – čak i u ono vreme kad su njihove sekcije jedine preostale (jedna od poslednjih hazenaških utakmica bio je susret između BSK-a i domaćih hazenašica iz Sremske Mitrovice 08. avgusta 1939. godine).

Jedan od problema sa kojima se hazena u Srbiji suočavala bile su sudije. Postojalo je svega nekoliko sudija, a većina je bila nedovoljno dobro upućena u pravila igre. Zbog toga, često se dešavalo da tokom utakmice izbije sukob između igračica, što je nekad dovodilo i do napuštanja terena. Nimalo olakšavajuća okolnost bila je i reakcija dela stanovnika koji su smatrali „degutantnim“ da se trči po terenu u suknjama iznad kolena.

Međutim, osnovni problem koji je prouzrokovao gašenje velikog broja hazenskih klubova bio je nedostatak mladih devojaka, odnosno podmlatka. Očigledno je da se o tome nije baš mnogo razmišljalo.

Zašto je hazena važna?

U prvoj polovini 20. veka pa do izbijanja Prvog svetskog rata žene su, iako malobrojne, uzimale učešća u Sokolstvu, ali je samo bavljenje sportom za njih bio tabu. I ne samo to – nisu bile prisutne ni na tribinama kao publika, ipak, u Beogradu je u to vreme počeo da se budi interes za sportske manifestacije kod devojaka. To su uglavnom bile sestre ili rođake aktivnih sportista, a one su to svoje interesovanje prenosile i širile na svoje drugarice.

Počele su kao „prve laste“ da prisustvuju fudbalskim utakmicama, a zatim su se i same počele baviti sportom. Iako nisu bile u velikom broju, bio je to prvi korak. Po završenom Prvom svetskom ratu situacija se menja – sve je više devojaka zainteresovano za sportske aktivnosti, a hazena se pokazala kao savršen sport za njih.

Posle Drugog svetskog rata hazena je u Srbiji „živela“ relativno kratko, uglavnom na teritoriji Vojvodine (Sloga iz Novog Sada, FD Spartak iz Debeljače, Sloboda iz Subotice itd). Ipak, uvođenjem velikog, a kasnije i modernog rukometa (1949/50) ekipe hazene su morale da se prilagode novim pravilima i hazenaški savezi su prestali sa radom.

Iako je trajala relativno kratko (dve decenije) hazena je uvela dame u sport na velika vrata i značajno je doprinela kasnijem, vrlo uspešnom, razvoju (pre svega ženskog) rukometa.

Maja je antropološkinja, knjiški moljac i fudbalski fanatik, u slobodno vreme crta, pije kafu, čita stripove i gleda filmove.