Osuđene na patnju: Sakaćenje u ime tradicije
commons.wikimedia

Sakaćenje ženskih genitalija (FGM) je prema definiciji Svetske zdrastvene organizacije (SZO) tradicionalna praksa delimičnog ili potpunog odstranjivanja spoljašnjih ženskih polnih organa iz raznih nemedicinskih razloga. Za razliku od dečaka kojima se ne uklanja deo organa, devojčice preživljavaju pravu torturu dok ih seku brijačima, makazama, kuhinjskim noževima, komadima stakla, žiletima ili naoštrenim kamenjem.


pixabay
pixabay

Operacije se izvode u nesterilnim uslovima, bez anestezije i sa neočišćenim priborom koji se upotrebljava na više pacijentkinja, što uzrokuje prenošenje velikog broja virusa, uključujući i HIV. Proceduru FGM izvode uglavnom nestručne osobe, tačnije starije žene iz lokalne zajednice ili berberi, a zapanjujuće je da su u nekim državama uključeni i lekari.


Neverovatna je patnja i bol kroz koje prolaze ove devojčice. Posledice su strašne. Tokom zahvata dolazi do obimnog krvarenja, nekad i smrti. Kasnije, posle završene operacije javljaju se problemi sa mokrenjem, neplodnost, infekcije, komplikacije na porođaju (suženi i deformisani porođajni kanali) i poveći rizik od smrti novorođenčeda, ekstremno bolna menstruacija, brojne psihološke posledice i slično. Jasno je - ovim okrutnim i nasilnim činom žene su osuđene na patnju za ceo život.


Postoji četiri tipa sakaćenja: 1. suna – sastoji se u uklanjanju tkiva koje okružuje klitoris; 2. klitoridektomija – uključuje delimično ili kompletno uklanjanje klitorisa, kao i struganje velikih i malih usmina; 3. infibulacija (faraonsko obrezivanje) – uključuje uklanjanje klitorisa, malih i velikih usmina i ušivanje preostalih delova organa. Ostavlja se samo mali otvor za mokraću i menstrualnu krv, a pre seksualnog odnosa prve bračne noći mora da se iseče, i posle opet da se zatvori; 4. neklasifikovani oblici sakaćenja – bockanje, bušenje, rastezanje, spaljivanje, turpijanje i slično.

Obrezivanje se najčešće izvodi na devojčicama starosti od četiri do dvanaest godina, dok se u nekim sredinama vrši i na bebama, u braku ili pre prve trudnoće. Pritom, ne postoji dokumentovani dokaz koji bi nam ukazao na to kada i zašto se počelo sa ovim ritualom. Zna se samo da datira još iz vremena pre pojave monoteističkih religija i da se ne pominje ni u jednoj svetoj knjizi, iako pristalice obrezivanja opravdanost ovog postupka traže upravo u religiji.


Zaglavljeni u vremenu: zbog čega se obrezuju


U društvenom kontekstu, FGM predstavlja inicijaciju, prelazak devojčica u svet odraslih žena i njime se obezbeđuje priznanje i poštovanje. Ako ne prođu kroz ovu proceduru, usledile bi ozbiljne posledice. Pre svega, gube status u društvu, a u isto vreme su tim činom ukaljale i čast svoje porodice. Osim toga, neobrezane žene su nerotkninje, neodgovorne, gubitnice, nečiste (nije im dozvoljeno da poslužuju hranu i vodu), teže lezbejskim odnosima i mastrubaciji.


Pored inicijacije, postoje razna druga opravdanja za ovu praksu. U nekim kulturama sakaćenje polnih organa predstavlja zaštitu od promiskuitetnog ponašanja žene – smanjuje im se seksualno zadovoljstvo i samim tim želja za polnim odnosom. Neki veruju da je klitoris muški organ, pa tek njegovim uklanjanjem postaju zaista žene, dok su drugi ubeđeni da može da izazove smrt muškarca ili da ubije bebu ako je dodirne prilikom porođaja. Ali, iza ove prakse zapravo se krije očuvanje patrijarhalnih odnosa, moć i kontrola - životi žena su oduvek bili u muškim rukama, uključujući tu i njihovu seksualnost i devičanstvo.


Afrika vreba, ali nije jedina


Teško je reći koliko je žena do sada prošlo kroz ovu proceduru. Ipak, podaci kojima raspolaže Svetska zdrastvena organizacija kažu da je do danas više od 200 miliona žena podvrgnuto FGM - u, dok je svake godine čak dva miliona devojčica u opasnosti da budu žrtve genitalnog sakaćenja. Praktikuje se u 28 afričkih zemalja, ali i u nekim zemljama Bliskog istoka (Jemen, Egipat, Oman, Saudijska Arabija, Izrael), u Indoneziji, Maleziji, Pakistanu, Indiji, pa čak i u zemljama Evropske Unije, SAD-u, Kanadi.


commons.wikimedia
commons.wikimedia

U Africi je najgore. U Egiptu, Gvineji, Sudanu i Somaliji više od 90 odsto žena je podvrgnuto sakaćenju polnih organa. U Sijera Leoneu je FGM bio zabranjen 2014. godine zbog vandrednih mera nakon epidemije ebole. Praksa je, uprskos zabrani, nastavljena zahvaljujući ženskom tajnom društvu, dok je osuda vlasti izostala. Naime, ukidanje ovog društva je tabu tema u celoj državi, jer su njihove veze sa tamošnjim političarima jake. Svaki pokušaj zabrane načelnice društva smatraju napadom na svoju kulturu i tradiciju. A koliko su moćne demonstrirale su pre nekoliko godina kada su četiri novinarke bile primorane da gole prošetaju gradom. Razlog je bio banalan – loše su pisale o njihovim aktivnostima.


commons.wikimedia
commons.wikimedia

Na drugoj strani sveta, u Indoneziji bolnice budućim roditeljima ženske dece nude po povoljnoj ceni „paket usluga“ koji uključuje porođaj, vakcinisanje, bušenje ušiju i obrezivanje. Pre deset godina Ministarstvo zdravlja je zabranilo doktorima da se bave obrezivanjem, ali zahvati nisu prekinuti već su prepušteni seoskim babicama i ilegalnoj lekarskoj praksi. Nakon nekoliko smrtnih slučajeva, doktorima je ponovo odobreno obavljanje zahvata, s uputstvom da se „ne reže previše“.


Situacija nije bolja ni u Evropi zbog velikog priliva imigranata. Tačne brojke se ne znaju, ali mnogi pokreti za ljudska prava procenjuju da postoji oko 700.000 žrtava genitalnog sakaćenja, uprkos činjenici da je ono zabranjeno u mnogim zemljama. U Velikoj Britaniji 140.000, u Francuskoj 100.000, u Italiji 35.000, u Nemačkoj 20.000 itd. Kada je reč o Srbiji, 2007. godine su se pojavile informacije o ženama koje su obrezane u Sandžaku i sve one su bile u braku sa pripadnicima vehabijskog pokreta. Ali bez zvaničnih potvrda, ovo su sve samo spekulacije i nagađanja.


Kako protiv tradicije?


U mnogim afričkim zemljama donešeni su zakoni protiv obrezivanja, a 2003. godine usvojen je protokol Maputi. To je afrička povelja o pravima žena koja poziva na otklanjanje štetnih praksi, ali vrlo mali broj zemalja je ratifikovao ovaj protokol. Ispostavilo se da su se svi pokušaji zabrane pokazali kao neuspešni i samo su prouzrokovale porast ilegalnog obrezivanja.


Takođe, ne treba zaboraviti da je FGM veoma unosan posao. Osobe zadužene za sakaćenje ženskih tela ovu proceduru ne izvode besplatno, već im se plaća životinjama, tkaninama, žitaricama ili zlatom. A to znači da je ova procedura bitan izvor prihoda izvršiteljima i njihovim porodicama. Zato i ne čudi što se tako čvrsto drže tradicije.


Suzbijanje FGM-a je dugotrajan i mučan proces, i svi treba da se uključe (države, međunarodne organizacije i pokreti za ljudska prava, prava žena i dece). Takođe, mora se napustiti stav da se u druge kulture ne treba mešati, jer sakaćenje žena nije kultura, već nasilje! Sve u svemu, ovom problemu treba pristupiti umereno i potrebno je raditi sa verskim liderima, doktorima i nastavnicima da bi ih ubedili da konačno napuste ovaj običaj.