Strastvena minucioznost hroničara Gaba

Foto: Flickr

Dario Arismendi, koji je u to vreme bio direktor programa „6AM” na radiju „Caracol”, izveo je jednu dvadesetogodišnjakinju iz kabine i rekao joj: „Moj dobar prijatelj Gabo sprema nešto posebno, ne znam šta, ali mi je tražio odmerenu osobu, detaljistu, nekog posebnog. Mislio sam da bi ti odgovarala. Sutra ideš u Kartehenu”.

„Tako je, na prečac, maestro ušao u moj život.”, kaže novinarka.

Jednog jesenjeg popodneva u Bogoti, već kao pedesetogodišnjakinja, Arteagova se priseća kada je došla u grad u oblasti Kariba u Kolumbiji, okrenula broj telefona koji joj je dao Arismendi i u potpunom neznanju se uputila ka Markesovoj kući. Tog dana se sastala sa nekim jako ozbiljnim, temeljnim, potpuno drugačijim od onoga što je unapred očekivala.

Kolumbijski nobelovac ju je pozvao da ga prati i seli su direktno za radni sto. „Pogledaj, na ovome radim”, rekao joj je pre nego što joj je pročitao naslov prve glave njegovog budućeg dela pod nazivom „Vest o jednoj otmici” (šp. Noticia de un secuestro), od čijeg objavljivanja se ove godine navršava dvadeset godina. Naredne dve godine, Arteagova je bila senka reportaže kojom se Gabo vraćao novinarstvu.

Maruha Paćon i njen suprug Alberto Viljamisar su predložili Markesu da napiše knjigu o Maruhinom iskustvu za vreme otmice koja se dogodila dve godine ranije. Pisac je imao dobro razrađenu prvu verziju kada je postao svestan, kako kaže u uvodu hronike, da nema smisla odvojiti ovu otmicu od ostalih devet koje su se dogodile u periodu u kom je Kolumbija bila izrešetana trgovinom narkoticima i podređena zločinima Pabla Eskobara čiji lik se, implicitno, provlači kroz celo delo.

U tom trenutku, Arteagova dobija ključnu ulogu, vrlo obazriva u razgovorima o knjizi sa svojih dvadeset godina. Kako se novinarka priseća, „Tog dana mi je u svojoj kući rekao za bezbroj detalja koje je želeo da potvrdi. Za njega je bilo čudesno da mu svi protagonisti tih užasnih događaja otvore dušu i da mu je predaju”. Ali to nije bilo dovoljno, Gabo je želeo više.

„Događaje koje su mu opisivali je morao da postavi u realistični kontekst, da do poslednjeg detalja potvrdi svaki segment, da zna koliko je bilo hladno, koja svetla su bila upaljena na semaforu, koji meci su korišćeni – hteo je da zna apsolutno sve detalje, a moj zadatak tokom narednih nekoliko godina je bio da ih otkrijem“.

_veb_novinarstvo.gif

Nakon beskonačnih intervjua na koje je, prema prisećanju Maruhe Paćon, dolazio i odlazio ne bi li izmamio i najsitnije detalje, njegova sestra i lična sekretarica je na papir transkribovala sate snimljenih razgovora. Potom se sastajao sa novinarkom: „Svaki sastanak sa maestrom je značio zadatak od dva meseca“. Sastajali su se da pregledaju beleške transkripcije i da razgovaraju o scenariju, o detaljima. Uvek o detaljima. U njima je Arteagova videla dostojnost Nobelove nagrade. „Nije bilo mesta za sumnju, a ako je i postojala, istraživali smo dok je ne potvrdimo. Ako ne bismo uspeli, taj element ne bismo uključili u radnju“.

Gabova minucioznost nije imala granice. „Želeo je da poseti kuću gde su držali Maruhu i Beatris, da uđe u kupatilo ili da se smesti u kola kojima su ih prevezli do mesta na kome se nalazila Marina. Kako se može pročitati u knjizi, rekle su mu da su mogle da dišu i malo da vide. Ali on je hteo da zna koliko. „Godinama sam tražila auto, ali je bilo nemoguće naći ga“, priseća se Arteagova.

Iako se sada tome smeje, bilo je vrlo teško izvršiti ovaj zadatak i istrajati u njemu do kraja. „Brinula sam da nešto ne bude dovoljno precizno i pazila da sve što mu pokažem bude propraćeno nekim dokumentom“, priča dok pokazuje materijal koji i dalje čuva: isečke iz novina i intervjua, dokumenta, prava na peticiju... Nisu svi iskorišćeni, neki, kao što su rezimei romana koje je za vreme svog zarobljeništva čitao Paćo Santos, nekadašnji zamenik predsednika Kolumbije, prikupljeni su iz čiste radoznalosti.

Tokom ove dve godine, mlada novinarka nije smela o poslu da priča sa svojim kolegama koje je pažljivo ispitivala, kao da se radi o naivnim pitanjima jedne nestrpljive novinarke.

Uvek je znala kada počinje da radi sa Gabom, ali ne i kada će završiti. Kako je knjiga počinjala da dobija svoj oblik, a poverenje između saradnika raslo, nešto neočekivano je moglo da se pojavi u bilo kom trenutku. Arteaga bi u tom trenutku ostavila sve što je radila, kao jedne nedelje kada je, nakon što je svojim ćerkama poslužila ručak, ostala da „bdi“ pored telefona do kasno u noć. „Pozvao me je iz Meksika, razgovarao je sa Beatris koja mu je ispričala da joj je jedan od otmičara poklonio parfem i rekao ’ljubavi’“. Bio je razjaren. Tako intenzivno je preživljavao priču svojih protagonista, toliko duboko da je, kao i oni, osećao bes i frustraciju.

4385552226_4280351ed3_o.jpg
Foto: Flickr

Nakon dve decenije, Arteagova se vratila da „skine prašinu“ sa pozamašne dokumentacije iz tog vremena koju i dalje čuva. O njoj je govorila na svečanosti koju organizuje „Fondacija novog hispanoameričkog novinarstva“ u Medeljinu koju je osnovao upravo Markes. Na taj način je proslavljena dvadeseta godišnjica od nastanka hronike koju je autor prvi put pročitao grupi studenata škole „El Pais“ iz Madrida.

Dve godine rada sa maestrom su za novinarku Arteagovu bile lekcija iz novinarstva koju nikad neće zaboraviti. Kao što neće zaboraviti ni jedan od poslednjih susreta sa Gabom. Malo nakon što je objavljena hronika pod nazivom „Vest o jednoj otmici“, Dario Arismendi je znao da se pisac i novinar sprema da poleti. „Idi na aerodrom i intervjuiši ga“. Arteagova je stigla, ljubazno se pozdravila sa Gabom i iznela mu svoj zahtev, na šta joj je odgovorio:

- Uh, neću više da odgovaram na Vaša pitanja, rekao joj je osmehujući se.

- Maestro, ne možete me kriviti što sam pokušala.

- Ne, krivio bih Vas da niste pokušali.


Izvor: El Pais