Pijaže i njegova teorija učenja
Pixabay

Pijaže je otkrio da principi naše logike počinju da se implementiraju pre usvajanja samog jezika, nastalih kroz senzornu i motoričku aktivnost u interakciji sa okolinom, posebno sa socio-kulturnim okruženjem.


Psihički razvoj, koji počinje rođenjem i završava se u odraslom dobu, može da se poredi sa fizičkim rastom, jer kao i fizički prvenstveno teži balansu. Na istini način kao što telo evoluira na relativno stabilan nivo, koji karakteriše kraj rasta i zrelosti organa, mentalni život se, takođe, može zamisliti kako se razvija u pravcu konačnog ravnotežnog oblika koje zastupa odrasla osoba.

Pijažeov uticaj na psihologiju učenja počinje od razmišljanja da se to ostvaruje kroz mentalni razvoj, kroz jezik, igru i razumevanje. Za njega, prvi zadatak pedagoga je da stvori interes kao instrument kojim će moći da razume i da radi sa učenikom. Ova istraživanja, koje se vode skoro više od četrdeset godina, ne samo da pokušavaju da bolje upoznaju dete i da usavrše pedagoške ili edukativne metode, već u to uključuju i osobu.

Pixabay
Pixabay

Glavna Pijažeova ideja je da je neophodno razumeti formiranje mentalnih mehanizama deteta kako bi se zabeležila njegova priroda i njegovo funkcionisanje kao odraslog. Njegova pedagoška teorija zasnovana je na psihološkoj, logičkoj i biološkoj osnovi. Ona se ogleda u njegovoj definiciji delanja razmišljanja koja počinje od stubova uslovljenih genetikom i gradi se kroz socio-kulturne podsticaje.


Tako se konfigurišu informacije koje osoba prima. Ove informacije uvek učimo aktivno, iako se čini da je ta obrada informacija nesvesna i pasivna.

Učimo kako bismo se prilagodili


Prema Pijažeovoj teoriji učenja, učenje je proces koji ima smisla samo u situacijama promene. Stoga, učenje je jednim delom znati kako se prilagoditi tim novitetima. Ova teorija objašnjava dinamiku adaptacije kroz proces asimilacije i akomodacije.


Asimilacija se odnosi na način na koji se neki organizam suočava sa stimulacijom sredine u smislu aktuelne organizacije, dok akomodacija uključuje modifikaciju aktuelne organizacije kao odgovor na zahteve sredine. Kroz asimilaciju i akomodaciju smo kognitivno rekonstruisali naše učenje kroz razvoj (kognitivna rekonstrukcija).


Akomodacija ili prilagođavanje je proces kojim subjekt modifikuje svoje šeme kognitivne strukture, kako bi mogao da uklopi nove objekte u istu. Ovo može da se postigne stvaranjem nove šeme ili izmenom postojeće šeme tako da se novi stimulus i njeno prirodno ponašanje integrišu kao deo nje.

Asimilacija i akomodacija su dva invarijantna procesa za kognitivni razvoj i prema Pijažeu, međusobno stupaju u proces ravnoteže. Ovo može da se smatra regulatornim procesom na višem nivou koji usmerava odnos između asimilacije i akomodacije.

Pixabay
Pixabay

Džon Lenon je govorio da je život ono što nam se dešava dok pravimo druge planove i često se čini da je zaista tako. Ljudima je neophodna određena sigurnost kako bi živeli mirno, i zato se stvara iluzija trajnosti, da je sve statično i da se ništa ne menja. Ali, zapravo, nije tako. Sve se stalno menja, uključujući i nas same. Mada, mi nismo svesni toga sve dok ta promena nije toliko očigledna da nemamo drugog izbora osim da se suočimo sa njom.

Kroz jezik se družimo


Tokom ranog detinjstva svedoci smo transformacije inteligencije. Od čiste senzorne motorike ili prakse, pretvara se u pravilno razmišljanje pod dvostrukim uticajem jezika i socijalizacije.


Jezik, na prvom mestu, omogućujući subjektu da objasni svoje postupke, olakšava rekonstrukciju prošlosti, te dovodi do toga da u njegovom odsustvu evocira predmete na koje su prethodna ponašanja usmerena.


Sam jezik, zapravo, okuplja koncepte i pojmove koji pripadaju svima i koji pojačavaju individualnu misao kroz široki sistem kolektivnog razmišljanja. U ovoj poslednjoj misli, dete je virtuelno ubačeno kada može da savlada reč.


U tom smislu, sa mislima se dešava isto što i sa ponašanjem koje se smatra globalnim. Umesto da se u potpunosti prilagodi novim stvarima koje otkriva i gradi postepeno, subjekt mora da započne sa laboratornim uključivanjem podataka svom JA i njegovoj delatnosti. Ova egocentrična asimilacija karakteriše i početke razmišljanja deteta i njegove socijalizacije.


Pixabay
Pixabay

Ponašanje kao pokretač evolucije


Godine 1976. Pijaže je objavio knjižicu pod nazivom „Ponašanje, pokretač evolucije“. U njoj izlaže perspektivu o funkciji ponašanja kao determinantu evolucionih promena, a ne kao njegovog pukog proizvoda, što bi bio rezultat mehanizama nezavisnih od delovanja organizama.


Pijaže uglavnom govori o neodarvinističkim stavovima, jer smatra da biološka evolucija nije proizvedena samo prirodnom selekcijom shvaćenom isključivo kao proizvod slučajne genetičke varijabilnosti i difernicijalnih stopa preživljavanja i reprodukcije prema adaptivnim prednostima verifikovanim a posteriori.


Iz ove perspektive, to bi bio proces nezavisno od ponašanja organizma i mogao bi se objasniti samo posledicama, povoljnim ili nepovoljnim, fenotipskih promena uzrokovanih slučajnim mutacijama i njihovim prenošenjem kroz generacije.


Ponašanje za Pijažea predstavlja manifestaciju globalne dinamike organizma kao otvorenog sistema u stalnoj interakciji s okolinom. To bi, takođe, bio faktor evolucionih promena kada bi pokušao da objasni mehanizme zbog kojih je ponašanje ispunilo ovu funkciju, pribegavši konceptu epigeneze i sopstvenom objašnjavajućem modelu prilagođavanja u smislu asimilacije i akomodacije. Epigenezom se podrazumeva interakcija između genotipa i okruženja za izgradnju fenotipa u funkciji iskustva.

Pijažeov doprinos aktuelnoj edukaciji


Pijažeovi doprinosi edukaciji su od velike važnosti za teoriju obrazovanja. Pijaže je osnivač genetičke psihologije koja je značajno uticala na teorijsku i obrazovnu praksu koja je na osnovu nje nastala, osim što se tokom vremena promenila i dovela do različitih formulacija. Vredi napomenuti da su mnogi radovi razvijeni zahvaljujući Pijažeovom doprinosu.


Rad Žana Pijažea se sastoji od njegovih otkrića ljudskog mišljenja iz biološke, psihološke i logičke perspektive. Neophodno je razjasniti da se pojam „genetske psihologije“ ne primenjuje u čisto biloškom ili fiziološkom kontekstu. Naime, on se ne odnosi i ne temelji na genomima, već je označen kao „genetika“,  jer je njihov rad razvijen u odnosu na genezu, poreklo ili princip ljudske misli.

Trinet plants
Trinet plants

Jedan od velikih Pijažeovih doprinosa sadašnjem obrazovanju bio je cilj da se postigne kognitivni razvoj u ranim godinama obrazovanja deteta. Zbog toga je neophodno i komplementarno ono što je porodica naučila dete i kako ga je stimulisala, dajući mu da uči pravila i norme koje mu omogućavaju da se prilagodi u školskom okruženju.


Još jedan Pijažeov doprinos koji danas možemo videti u nekim školama je da teorija koja se predaje na jednom času nije dovoljna da bi se reklo da je ta tema asimilirana i naučena. U tom smislu, učenje uključuje više metoda pedagogije, kao što je primena znanja, eksperimentisanja i demonstracija.

Glavni cilj edukacije je stvaranje ljudi koji su sposobni za inovacije, a ne za puko ponavljanje onoga što su druge generacije učinile. Ljudi koji su kreativni, inventivni i pronalazači. Drugi cilj edukacije je formiranje umova koji su kritički, koji mogu da potvrde i ne prihvate sve što im se prenosi kao ispravno ili istinito.


Vođenje Pijažeovom teorijom bi omogućilo svakom učitelju da zna kako se umovi učenika razvijaju. Glavna ideja Pijažeove teorije je da znanje nije kopija realnosti, već proizvod povezanosti osobe sa njegovim okruženjem. Zbog toga, uvek bi bilo individualno, posebno i neobično.



IZVOR: La mente es maravillosa