Naučite decu kako, a ne šta da misle

FOTO: 54 Disney Reviews

Učenje dece ne omogućava njihovo oformljavanje, već je ono samo ispomoć da deca sâma sebe oforme.

Samoopredeljenje je garancija da ćemo, šta god da odaberemo, mi sami biti protagonisti naših života. Mogli bismo i da pogrešimo, zapravo, vrlo je verovatno da hoćemo, ali naučićemo iz te greške i nastavićemo dalje, obogaćujući našu „kutiju alata“ za život.

Sa kognitivne tačke gledišta, ne postoji veći izazov od problema i grešaka jer oni ne samo da zahtevaju trud, nego i proces promene ili prilagođavanja. Kada se suočavamo sa nekim problemom, pokreću se svi naši kognitivni resursi i, često, to rešenje podrazumeva reorganizaciju kognitivne sheme.

Kada bismo, umesto da dajemo apsolutne istine, deci smišljali izazove za razmišljanje, potencirali bismo na njihovoj sposobnosti da opažaju, razmišljaju i donose odluke. Ako naučimo decu da sve prihvataju bez razmišljanja, takve vrste informacija deci neće biti značajne i neće dovesti do bitnih promena u njihovom mozgu, već će se samo uskladištiti negde u njihovom pamćenju, gde će postepeno „izmagliti“.

Nasuprot tome, kada razmišljamo da bismo rešili neki problem ili da bismo pokušali da razumemo u čemu grešimo, dolazi do restrukturiranja koje vodi ka odrastanju. Kada se deca naviknu da misle, da preispituju stvarnost i sama traže rešenja, počinju da veruju u svoje sposobnosti i suočavaju se sa životom sa više sigurnosti i manje straha. Deca treba da pronađu sopstveni način na koji rade stvari, moraju da pridaju smisao svom svetu i polako formiraju svoj sistem vrednosti.

la_luna_04_2017.png

FOTO: 54 Disney Reviews

Kako to postići?

Niz eksperimenata razvijenih tokom sedamdesetih godina XX veka na Univerzitetu u Ročesteru daju nam neke smernice. U ovim eksperimentima, psiholozi su radili sa različitim grupama ljudi i otkrili su da takozvane nagrade mogu donekle da poboljšaju motivaciju i efikasnost kada se radi o zadacima koji se ponavjaju i koji su dosadni, ali mogu da postanu kontraproduktivne kada se radi o problemima koji zahtevaju razmišljanje i kreativnost.

Zanimljivo je da su osobe koje nisu primale nagrade postizale bolje rezultate u razrešavanju složenih problema. U stvari, u nekim slučajevima nagrade su činile da osobe traže prečice i pribegavaju neetičkom ponašanju, jer cilj više nije bio pronalaženje rešenja, već dobijanje nagrade.

Ovi rezultati naveli su psihologa Edvarda L. Disija (Edward L. Deci) da postavi svoju „teoriju o samoopredeljenju“, prema kojoj, kako bi se motivisali odrasli ili deca da daju sve od sebe, nije neophodno pribeći nagradama, već je dovoljno stvoriti adekvatnu sredinu koja ispunjava ova tri uslova:

1. Osećanje da imamo određeni stepen sposobnosti, tako da nam zadatak ne stvara preteranu frustraciju i nervozu.

2. Uživanje u određenom stepenu samostalnosti, tako da možemo da tražimo nova rešenja i da ih primenimo, osećajući da imamo kontrolu.

3. Održavanje interakcije sa ostalima kako bismo osećali podršku i povezanost.

Za kraj, pozivamo vas da uživate u kratkom filmu Piksara (Pixar), u kome se radi upravo o tome koliko je važno da se deci dozvoli da pronađu sopstveni put i da im se ne daju unapred odgovori i rešenja.


IZVOR: Cultura Inquieta