I heroji umiru, i to na loš način!

FOTO: El Pais

Pustolova Jasona, vođu Argonauta koji su pronašli zlatno runo, ubio je njegov brod, stari Argo. Dok se jednog dana junak odmarao u senci nasukanog i istrošenog broda, na glavu mu je pao jarbol, što je zaista glupa smrt nakon što se izborio sa monstruoznom zmijom i Spartancima koji su se rodili iz zuba Aresovog zmaja.

Perseju, koji je pobedio Meduzu koja je pretvarala u kamen sve koji uhvate njen pogled, jedan izvor pripisuje još apsurdniju smrt: naljutivši se na svog tasta, Kefeja, izvadio je Meduzinu glavu i uperio njen pogled ka Andromedinom ocu kako bi ga okamenila, pritom zaboravivši da je ovaj slep. Iznenadivši se činjenicom da nije postigao željeni efekat, okrenuo ju je da vidi o čemu se radi i sam ostao skamenjen.

Ovo su samo neke od zanimljivih priča koje nam pripoveda Karlos Garsija Gual (Carlos García Gual) u svom delu „Smrti heroja“ (La muerte de los héroes). Ovo delo, od oko stotinu pedeset stranica, predstavlja potpuno neverovatan izbor grčkih mitova vezanih za oko 25 klasičnih likova koje je ovaj pisac, kritičar, prevodilac i profesor grčke filologije na Univerzitetu Komplutense objavio krajem prošle godine.

Perseus_Medusa_5x7_1024x682.jpg

FOTO: Lola Magazin

Knjiga se sastoji iz tri dela: u prvom delu se mogu pronaći smrti heroja mitova poput Edipa, Herkulesa, Tezeja, Belerofontea, u drugom smrti homerskih heroja poput Agamemnona, Ahila, Odiseja, dva Ajanta, a u trećem se nalaze tragične heroine poput Klitemnestre, Kasandre i Antigone.

„Ovi heroji su stari prijatelji čak i u poslednjim trenucima svojih života, kada se spušta zavesa. U mitovima i legendama, smrt je često skrajnuta i neispričana, na površinu izlaze samo podvizi. Ja sam pročešljao rane tekstove i autore u potrazi za informacijama vezanim za smrti heroja, koje veoma često nisu dovoljno poznate. U nekim slučajevima je smrt prepričana u primarnim izvorima kao Edipova smrt u delu „Edip na Kolonu“. U drugim slučajevima, poslužio sam se sekundarnim ili kasnijim izvorima“, objašnjava autor.

„Ono što je zanimljivo vezano za heroje je“, promišlja autor, „njihova ranjivost. On se na kraju slama, umire i pada“. Garsija Gual ističe da je mali broj „lepih smrti“ među grčkim herojima i naglašava da se u završnom trenutku više ističe páthos, patnja, nego kléos, slava.

Sa druge strane, loše smrti su brojne. „Da, najgora je možda smrt Heraklea, koji se baca na lomaču progonjen otrovanom tunikom koju mu poklanja njegova voljena Dejanira, ne znajući šta čini. Umreti zbog nekoga ko te voli... kako je to tragično. Ili smrt Odiseja, koja se ne pripoveda u „Odiseji“, koji je umro od ruke sina kog je dobio sa Kirkom, Telegona, koji ga ubija ne znajući da mu je to otac.“ Ubija ga kopljem koje na vrhu ima ražinu bodlju. „Ovim se ispunjava proročanstvo koje kaže da će smrt doći s mora. Zanimljivo, zar ne? Čitao sam da u nekim mestima u Okeaniji koriste ove bodlje ili strelice kao oružje“.

Jasonova i Persejeva smrt, pak, deluju pomalo ironično. Agamemnon, koji umire kao žrtveno jagnje, usmrćen sekirom kojom zamahuje njegova supruga Klitemnestra je takođe očajna. „Ali bila je opravdana, jer je žrtvovao sopstvenu kćerku Ifigeniju kako bi umilostivio Artemidu i kako bi grčka flota mogla da se otisne protiv Troje i vrati se nazad sa trojanskom princezom Kasandrom kao zatočenicom i njegovom ljubavnicom“. Nije li Klitemnestra, „psećih očiju“ (Homer), svojom krvavom odlukom bila preteča Lejdi Magbet? „Može biti, ali Lejdi Magbet ne ubija svog muža, ovo sa Klitemnestrom je ozbiljnije“.

1482084177_394838_1482161161_sumario_normal_recorte1.jpg

FOTO: El Pais

Pisac je slab na Hektorovu smrt. „To je najmoderniji i najljudskiji lik ,Ilijadeʻ, Homerov omiljeni lik. Ne bori se za slavu, već za svoje ljude i svoju otadžbinu: on je građanski heroj. Ahil je, međutim, iako je bez svake sumnje pravi pravcati epski heroj, primitivnijeg kova: sebičan je i osion.“ Hektor pobeđuje svoj strah suočivši se sa sigurnom smrću od Ahilove ruke. „Da, on ispunjava svoju dužnost. Ima nečeg veoma dirljivog u toj sceni, „Ilijada“ je ujedno tragedija o Hektoru kao i o Ahilovom besu.“ Smrti nekih od klasičnih heroja podsećaju na rečenicu Betmena iz Mračnog viteza: „Ili umreš kao heroj ili živiš dovoljno dugo da vidiš kako se pretvaraš u zlikovca“.

Da li u današnjim herojima postoji barem senka grčkih heroja? „Da, bez ikakve sumnje. Međutim, današnji heroji, koji su utočište našli u stripu ili bioskopu, na primer u Ratovima zvezda, su sića u poređenju sa grčkim. Ne vidim dovoljno posebnosti u njihovim ličnostima. Antički likovi su bili više nezavisni – Ahil, Hektor, Odisej, to su velika imena! Ovi današnji su mi donekle i dosadni, svi moraju da se izbore sa dilemama, izdajom pa čak i zlobom. Supermen? Tričarija, njegova devojka je pametnija.“ Za Vulverina nećemo ni da pitamo.

Garsija Gual smatra da „heroji nisu u modi“ i da živimo u „vremenu bez velikih heroja“, u vremenu „malih heroja“. Kao modernog heroja koji mu se dopada, naveo je, nakon mnogo razmišljanja, Lorensa od Arabije. Priznaje da je svoje delo napisao, osim da bi pokazao da „mnogi putevi vode u Had“, i da bi se prisetio i ponovo oživeo antičke heroje. On to čini sa „izvesnim žarom, sa onim osećajem koji čovek ima kada poseti stare prijatelje u trenutku opraštanja od njih“.


IZVOR: El Pais