Da li je stvaran svet oko nas?

FOTO: Gettyimages

Međutim, razmislite na trenutak o značajnom napretku u kompjuterizaciji i informatičkim tehnologijama u poslednjih nekoliko decenija. Kompjuteri su stvorili neverovatno realistične igrice tako da su simulacije stvarnosti veoma ubedljive. To je više nego dovoljno da se postane paranoičan. Ipak, kako napraviti razliku između realnosti i simulacije? Da li je zaista bitno u kojoj od ove dve živimo?

Univerzum je eksperiment

Ideja da smo deo simulacije ima svoje pristalice u visokim društvenim krugovima. U junu 2016. biznismen u oblasti tehnologije, Ilon Mask, istakao je da je verovatnoća da živimo u objektivnoj realnosti jedan prema milijardu. Alan Gut, sa Masačusetskog tehnološkoh instituta (Massachusetts Institute of Technology), i guru za pametne mašine, Rej Kurzvel, sugerišu da je „možda ceo naš univerzum naučni eksperiment nekog srednjoškolca iz drugog univerzuma“. Iako niko od njih ne veruje da smo fizička bića zarobljena u lažnoj stvarnosti kao u Matriksu, ipak postoje bar dva razloga zbog kojih univerzum koji nas okružuje možda nije stvaran.

Kosmolog Alan Gut kaže da univerzum može da bude jedna vrsta laboratorijskog eksperimenta koji je osmišljen od strane nekih natprirodno inteligentnih bića kao veštački veliki prasak. Kad je jednom nastao, kreirao je svoj prostorno-vremenski mehur. Ali ako verujemo u ovu teoriju, konačan univerzum bio bi savršeno realan iako je nastao veštačkim putem.

05ec4cde3a8165ba74c62e8c75c545441.jpg

FOTO: Redorbit

Drugi scenario, za razliku od onog kog se pridržavaju ličnosti kao Mask, sugeriše da smo mi nova bića koja u potpunosti predstavljaju deo simulacije: malo više od informacije koju kontroliše veliki kompjuter, kao junaci iz video igrice. Iz ovog univerzuma se ne može pobeći kao u filmu Matriks: ovo je mesto gde živimo i to je jedina mogućnost za život.

Zašto bismo ovu mogućnost smatrali toliko neprirodnom? Odgovor je jednostavan: mi već ponovo kreiramo svet kroz virtuelnu stvarnost. Ne samo da realizujemo simulacije za video igrice, već i za potrebe naučnih istraživanja. Ko kaže da uskoro nećemo moći da kreiramo virtuelna bića koja pokazuju znake svesti? Ako nekada dostignemo taj nivo, razvijaćemo veliku količinu simulacija mnogo dalje od našeg realnog sveta. Međutim, nije li moguće da je inteligentno biće u nekom drugom delu univerzuma već došlo do te tačke?

Virtuelni svet

Filozof Nik Bostrom sa Oksfordskog univerziteta definisao je 3 mogućnosti ovakvog scenarija:

1) inteligentne civilizacije nikada neće moći da se razviju do tako visokog nivoa da proizvode ovakve simulacije jer mogu da unište same sebe i nestanu sa lica zemlje;
2) neka civilizacija je dostigla sposobnost da vrši ovakve simulacije, ali je iz nekog razloga odlučila da ih ne realizuje;
3) postoji ogromna verovatnoća da živimo u jednoj simulaciji.

Koja od ove tri opcije je najverovatnija?
Astrofizičar i dobitnik Nobelove nagrade, Džordž Smut, kaže da nema čvrstih razloga da se veruje u opcije 1 i 2. Istina je da je čovečanstvo prouzrokovalo veliki broj problema kao npr. klimatske promene, nuklearno oružje i mogućnost masovnog izumiranja. Ali ništa od toga ne mora nužno da bude konačno. Osim toga, ne postoji ništa što sugeriše da su na početku bile nemoguće veoma detaljne simulacije u kojima agenti eksperimentišu na sebi kao na realnim i slobodnim bićima. Smut dodaje da bi, s obzirom na dosadašnje znanje o postojanju drugih planeta, vrhunac arogancije bio da mislimo da smo najnaprednija inteligentna bića u kosmosu.

A šta je sa opcijom broj 2? Smut smatra da je takođe nerealna. Posle svega, jedan od razloga zbog kojih danas radimo simulacije jeste da bolje upoznamo realni svet, da ga učinimo boljim i spasimo živote. To su neosporni etički motivi da bi se nastavilo sa rekreiranjem života. Sa ovim argumentima ostaje nam još samo 3. opcija: verovatno smo deo jedne simulacije.

Kako dokazati ovu tvrdnju?

Jedan od načina da saznamo da li živimo u simulaciji je da otkrijemo grešku u programu koji je stvara. Na primer, da pronađemo nedoslednosti u zakonima fizike. Greške takođe mogu nastati zbog zaokruživanja cifara u kompjuteru, kao što je naveo ekspert za veštačku inteligenciju Marvin Minski. Na primer, svaki put kada neki događaj ima više mogućih rezultata, suma njegovih verovatnoća treba da bude jednaka 1. Ako primetimo da nije tako, onda nešto nije u redu.

Za druge naučnike, mogućnost da živimo u virtuelnoj stvarnosti leži u samom univerzumu: sve je dizajnirano tako da se savršeno uklopi. Čak i najmanja promena prirodnih sila stvorila bi od atoma nestabilnu česticu ili bi učinila život na Zemlji nemogućim. Kvantna mehanika je iznedrila dosta neobičnih stvari. Na primer, materija i energija izgledaju zrnasto, kao pikseli na ekranu kada ih gledamo izbliza.

2ce5be01b2d456c668738e741daed87a.jpg

FOTO: Pinterest

Još jedan argument je da univerzum funkcioniše kroz matematičke linije, kao da se radi o kompjuterskom programu. Međutim, izgleda da ovaj argument nije dovoljno pouzdan: ako su neka natprirodno inteligentna bića upravljala simulacijama u svom „realnom“ svetu, pretpostavlja se da su one bazirane na zakonima fizike koji regulišu njihov svemir, isto kao što mi sada radimo u svom. U tom slučaju, razlog zbog kog je naš svet matematički ne bi bio realan ne zato što njime upravlja kompjuter, već zato što je „realan“ svet takođe takav. U svakom slučaju, veoma je teško, možda čak i nemoguće, naći čvrst dokaz da je svet u kome živimo simulacija. Prema rečima Smuta, možda nikada nećemo ni saznati, jer naš um nije spreman da se suoči sa ovim zadatkom. Na kraju krajeva, stvaramo agente u nekoj simulaciji da bi funkcionisali u okviru nekih pravila, a ne da bi ih rušili.

Kvantna realnost

U pozadini ove debate leži ideja koja možda smanjuje zabrinutost za postavku da smo samo informacija kojom manipuliše ogromni kompjuter. Za neke fizičare, ovo je ono kakav jeste realan svet u bilo kom slučaju. Kvantna teorija se sve više definiše putem informatičkih i kompjuterskih termina. Neki eksperti veruju u mogućnost da priroda u osnovi nije čista matematika, već čista informacija, kao nule i jedninice računara.

U vezi sa tim, poznati fizičar Džon Viler smatra da sve što se dešava, od gornje interakcije čestica pa naviše, predstavlja kompjuterizaciju na neki način. „Ako se pogleda unutrašnjost univrezuma, struktura materije u njenom najmanjem obliku, primećuje se da ona nije ništa više od bita koji realizuju lokalne digitalne operacije“, kaže Set Lojd sa Masačusetskog tehnološkog instituta. Ovo nas dovodi do suštine stvari. Ako je stvarnost samo informacija, onda mi nismo manje ili više „stvarni“ već smo u simulaciji ili ne. U bilo kom od slučajeva, informacija je sve što možemo da budemo.

Sigurno je da Ilon Mask ne ide unaokolo govoreći da su sve osobe koje vidi konstrukcije koje su stvorili kompjuteri koji obrađuju kodirane podatke po svom nahođenju. Delom zato što je nemoguće dugo održati tu sliku u našim glavama i zato što, takođe, u dubini znamo da je jedini pojam stvarnosti koji vredi imati onaj koji možemo da iskusimo, a ne neki hipotetički svet iza svega toga.

Koncept „svet kao simulacija“ predstavlja drevnu filozofiju obavijenu velom tehnologije. To nikome ne pričinjava bol: jednostavno nas podstiče da istražujemo naše pretpostavke i uverenja. Ali sve dok se može dokazati razlikovanje između našeg iskustva i onog što je „stvarno“ i tumačiti razlika između onog što opažamo i što radimo, naš pojam stvarnosti se neće mnogo izmeniti.

Na početku XVIII veka filozof Džordž Berkli argumentovao je da je svet puka iluzija. Da dovede u pitanje ovu ideju, živahan engleski pisac Semjuel Džonson rekao je „ja ovo poričem“ i udario je o kamen. U stvari, Džonson nije ništa porekao. Međutim, moguće je da se došlo do pravog odgovora.


Izvor: BBC