Crni talas - umetnošću protiv režima

FOTO: Afirmator / Misterija orga(ni)zma

Komunizam je bio jedna od najvećih, ako ne i najveća takva ideologija. Zasnivao se na socijalističkoj i marksističkoj misli. Komunizam se ustoličio ne kao državno uređenje, već kao specifičan pogled na svet, kao jedina moguća paradigma mišljenja i kao takav, počeo je zahtevati svoju umetnost, svoje mitove, književnost, muziku, vajarstvo i slično.

Ideologija i umetnost

Pored književnosti, likovnih umetnosti i muzike i film je bio jedno od vrlo plodnih područja za razvoj socrealizma. Kao sinkretička umetnost, film je bio savršeno tlo za širenje propagande i građenje komunističke mitologije. Ako pogledamo jugoslavenski film u to doba, videćemo jednu prilično ujednačenu sliku izgrađenu uglavnom od partizanskih ratnih filmova.

Vremenom se prema ovakvom pristupu filmskom stvaralaštvu stvara određena odbojnost i javljaju se tendencije da se film otrgne iz ruku socrealizma i propagandne umetnosti i da se osamostali, da se filmsko stvaralaštvo individualizuje i počne da predstavlja kritiku drušva, što je dovelo do pojave crnog talasa u jugoslovenskom filmu.

Crni talas kao kritika društva

Koreni crnog talasa nalaze se u jugoslovenskom novom filmu, nastalom pod uticajem francuske filmske škole i francuskog Novog talasa. Osnivači novog jugoslovenskog filma su Aleksandar Petrović i Boštjan Hladnik sa svojim filmovima Dvoje i Ples v dežju. Obojica su kasniji režiseri crnog talasa, a moglo bi se reći da je Petrović, pored Makavejeva, predvodnik jugoslovenskog crnog talasa. On je započeo novi jugoslovenski film i zaključio jugoslovenski crni talas filmovima koje je ili sam režirao ili na kojima je radio kao mentor.

Naravno, crni talas je zaključen intervencijom vlasti i zvaničnog gonjenja stvaralaca i njihovih dela. Crni talas je kao poseban, buran pravac jugoslovenskog filma imao svoja posebna estetička načela, svoja pravila i zakone stvaranja, koji su značajno različiti od dela socrealizma, ali su s druge strane i nerazdvojni od njega budući da predstavljaju njegovu kritiku i suprotnost. Moglo bi se reći da je crni talas pravac nastao kao kritika društva, ne kao njegova destrukcija, iako su njegovi filmovi tako bili interpretirani i zato osuđivani.

kadbudemmrtavibeo_300x157.jpg

FOTO: Afirmator / Kad budem mrtav i beo

Sami počeci novog pokreta

Crni talas je bio relativno kratak period u istoriji jugoslovenskog filma, međutim, iako kratak uspeo je da iznedri dve generacije reditelja koji su ovom pokretu pripadali. Prva generacija počela je filmom da se bavi pedesetih godina dvadesetog veka, prevashodno kritikom, da bi šezdesetih godina počeli da prave filmove. Većina reditelja crnog talasa inače se formirala na filmskoj kritici pre nego što su počeli da se bave snimanjem i režijom.

Najvažniji predstavnici prve generacije filmskih stvaralaca su Živojin Pavlović, Aleksandar Petrović i Dušan Makavejev.


„Tri muskekara“ crnog talasa

Pavlović se u početku amaterski bavio filmom. U Pavlovićevom stvaralaštvu vidi se uticaj stranih filmova koje je kao student gledao u Jugoslovenskoj kinoteci gde su na prvom mestu Krstarica Potemkin i Andaluzijski pas.Njegovi prvi filmovi su Ljuba Popović, Triptih o materiji i smrti, nezavršeni Voz 4686, Labirint. Najpoznatija Pavlovićeva kasnija ostvarenja, po kojima ga i danas pamtimo su Neprijatelj, Buđenje pacova, Kad budem mrtav i beo, Zaseda.

Aleksandar Petrović takođe filmski entuzijasta,filmom je počeo da se bavi priključivši se filmskom studiju Zvezda. Bavi se filmskom kritikom i počinje da režira svoje prve kratke filmove Uz druga je drug, Petar Dobrović, Let nad močvarom (njegov prvi samostalni dokumentarac). Kada je počeo samostalno da režira, režira dokumentarac Putevi, Rat ratu, Dvoje (film koji je učestvovao na festivalu u Kanu 1962. godine i koji se smatra prvim filmom Novog filma Jugoslavije).

Dušan Makavejev je svakako najpoznatije ime jugoslovenskog crnog talasa.Film Antonijevo razbijeno ogledalo prvi je koji je bio žrtva komunističke cenzure. Njegovo prikazivanje bilo je zabranjeno pet godina zato što je u njemu postoji scena žene koja "pokušava vodi ljubav sa statuom" za koju je pogrešno protumačeno da predstavlja ranjenog partizana. Režirao je i filmove Čovek nije ptica, Nova domaća životinja kao i W.R: – Misterije organizma.
Najznačajniji iz druge generacije rezisera bili su Želimir Žilnik i Jovan Jovanović.

antonijevo_razbijeno_ogledalo_8.png

FOTO: Tumblr / Antonijevo razbijeno ogledalo


Antitradicionalizam i aktualizacija umetnosti

Filmovi crnog talasa aktualizovali su tadašnja moderna dešavanja i aktivne probleme društva predsavljali pred publiku. Takvi filmovi su bili prepuni nasilja, pogotovo nasilja nad ženama. Česte su scene brutalnog prebijanja žena, silovanja čak i ubistva na najbizarnije načine (odsecanje glave klizaljkom u filmu WR: Misterije organizma, gde se žene postavljaju u podređenu poziciju i ukazuje se na neravnopravnost u društvu, što je sasvim suprotno s partizanskom predstavom žene ratnika.

Jedna od najpoznatijih stilskih odlika filmova crnog talasa je ta da su se uglavnom završavali tragičnim krajem, nesrećnim, radikalnim završetkom. To je ono što je definisalo ceo pokret i dovelo do samog njegovog naziva. Srećan završetak je nemoguć za filmove ovog pravca, jedino što je moguće je ambivalentan završetak, ukoliko se ne završi smrću likova.

Crni talas kao pravac predstavlja kratak period u vremenu Novog jugoslovenskog filma, ali i uprkost tome, dela ovog pravca predstavljaju jedno od najvećih filmskih ostvarenja jugoslovenske kinematografije uopšte.