Buran život Marija Vargasa Ljose

FOTO: Republica

„Njihova strast je valjanje po blatu i barama i razmenjivanje ljubavi sa drugim nilskim konjem. Zar to nije za divljenje? Obožavam ih“, navodi Mario Vargas Ljosa. Peruanski pisac, koji je 2010. dobio Nobelovu nagradu za književnost, nikada nije skrivao svoju ljubav prema nilskim konjima.

„To je jedna divna, nežna zivotinja. Treba da služi kao primer ljudima. Nikome ne čini zlo. Ima mekanu kožu, malo grlo i hrani se samo vilinim konjicima i sitnim insektima“, objašnjava autor dela „Razgovori u katedrali“ (1969) u jednom intervjuu za španske dnevne novine La Razon. U muzeju Marija Vargasa Ljose u Arekipi, u jednoj od mnogobrojnih prostorija mogu se videti nilski konji različitih boja i veličina. „Naravno da ima nilskih konja. Isto tako verujem da Mario Vargas Ljosa ima nilske konje tamo gde sada živi“, kaže Mario Romel Arse, direktor ovog muzeja.

Ali, kakve se još tajne skrivaju u kući-muzeju u kojoj se autor dela „Grad i psi“ rodio 1936. godine? Otkrićemo vam neke manje poznate činjenice o životu ovog kontroverznog pisca i političara.

92633000_img_20161122_120444652.jpg

FOTO: BBC

Vuklan Ubinas i engleska babica

Na dan rođenja nobelovca, 18. marta 1936. godine, radio Arekipa izveštavao je o tome kako su stanovnici bili preplašeni aktivnošću vulkana Ubinas. Međutim, u staroj kući u Bulevaru Para, gde je danas kuća-muzej, imali su druge brige. Dora Ljosa Ureta je već imala pretporođajne bolove, a babice nigde nije bilo. Gospođica Pričard, babica koja je sada već deo mitologije ovog mesta, u tim trenucima porađala je drugu ženu, nedaleko od njihove kuće.

U jednoj od svojih kolumni, objavljenoj 2001. u dnevnim novinama El País , Vargas Ljosa oživeo je to jutro kada se njegova majka neopisivo patila tokom šest sati. „Ja sam očigledno bio neverovatno tvrdoglav i odbijao sam da dođem na ovaj svet“, kaže autor dela „Rat za smak sveta“. Ipak, engleska babica Suzan Mej Pričard porodila je njegovu majku i obradovala sve prisutne uzviknuvši: „Dečak je!“. Ova hrabra žena je provela 48 godina porađajući žene širom Arekipe i za svoj rad je dobila Orden Britanske imperije od kraljice Elizabete II, 1956. godine.

Cz_LKc_Bh_Uk_AADh_Qp.jpg

FOTO: BBC

Zbogom Arekipo, zdravo Kočabambo!

Prva godina Ljosinog života bila je noćna mora za njegovu majku. Ernesto Vargas je Doru napustio u Limi, nekoliko meseci pre rođenja njihovog sina, i ona se stoga vratila sama i trudna u Arekipu. „Priče koje su kružile u ono vreme su predstavljale veliku osudu društva. Prouzrokovale su dosta kritikovanja i odbacivanja i stoga su odlučili da odu u Boliviju, u pravcu Kočabambe“, objašnjava Mario Romel Arse, koji je, osim toga, autor knjige o Belisariju Ljosi i Riveri, prvom piscu iz porodice Ljosa iz Arekipe.

U knjizi „Kao riba u vodi“ (1993), koja predstavlja Ljosine memoare, autor nam otkriva da njegova mama skoro nije ni izlazila iz njihove kuće u Bulevaru Para tokom te prve godine zbog društva koje je kritikovalo samohrane majke u to vreme. Tako su se Dora i njen tek rođeni sin uputili u dolinu Kočabambe u centralnoj Boliviji.

junto_a_Dora_su_madre_en_una_fotograf_a_tomada.jpg

FOTO: Heduardo

Tamo su želeli da se nađu sa Pedrom Ljosom, Dorinim ocem i Mariovim dedom, koji se preselio i ovu zemlju ne bi li učestvovao u projektu proizvodnje pamuka. Bolivija je dvadesetih godina prošlog veka činila velike napore ne bi li što bolje iskoristila svoje doline i planine za poljoprivredu. Tako su u Boliviju došle japanske, menonitske i palestinske porodice, poput porodice Ise Saida, koje su imale više iskustva u obrađivanju zemlje nego što su imali bolivijski seljaci.

Porodica Said se udružila sa peruanskim investitorima ne bi li podigla fabriku prediva i tkanine u Boliviji i tako je, zapravo, Pedro Ljosa došao u Kočabambu. Tako je deda Marija Vargasa Ljose, ne nadajući se tome, učestvovao u osnivanju moćne fabrike Said, fabrike tekstila koja nije imala konkurenciju na bolivijskom tržistu sve do 80-ih godina.

Prvi susreti sa književnošću

Budući autor dela „Jarceva fešta“ (2000) ostaće u Kočabambi sve do 1945. Tu će započeti svoje studije i naučiće da čita u školi La Salje. Karlos Karasko, bolivijski diplomata, družio se sa Ljosom tih godina. „Sećam ga se kao uzdržanog dečaka. Malo je pričao, ali je stekao mnogo prijatelja tokom školovanja. Nama je privlačio pažnju njegov peruanski akcenat koji se dosta razlikovao od našeg“, priseća se akademik koji sada živi u La Pasu.

Karasko se seća da su prve knjige koje je Mario pročitao bile knjige iz kojih su katalonski i galisijski sveštenici predavali na času. Među njima je bila jedna knjiga kratkih priča iz koje je profesorka, koja se zvala Dora Salinas, predavala. Sa njom je Vargas Ljosa počeo da unapređuje svoje umeće čitanja i tumačenja književnih dela. „Mario nije bio najbolji u razredu, ali se jeste isticao u pisanju i čitanju. Mislim da je to zato što smo imali odličnog profesora gramatike, oca Hulijana“, dodaje Karasko.

Vargas Ljosa i Karasko srešće se nekoliko decenija kasnije u Parizu, godine 1996. Peruanski pisac se u svojim knjigama i kolumnama priseća boravka u učionicama škole La Salje u Kočabambi, ali to nije jedino što pamti iz ovog grada. Tamo je, sa svojih devet godina, upoznao i Huliju Urkidi, svoju buduću suprugu koja je bila deset godina starija od njega.

Povratak oca

Kada je imao deset godina, Mario Vargas Ljosa je saznao da njegov otac nije mrtav kako mu je prethodno majka rekla i upoznao ga je kada se vratio u Peru. Dok su njegovi roditelji pokušavali da obnove svoj odnos, budući novinar će proći kroz još nekoliko škola sve dok sa 14 godina ne bude poslat u vojnu školu.

grad_i_psi_mario_vargas_ljosa_v.jpg

FOTO: Laguna , u romanu „Grad i psi“ Vargas Ljosa je pisao o životu u vojnoj školi

„Otac Marija Vagras Ljose je bio jako posesivan čovek i nije se trudio da podstiče sinovljevu sklonost ka čitanju. Mislio je da će ga načiniti čovekom ako ga pošalje u vojnu školu“, kaže Mario Romel Arse. Međutim, sve je ispalo naopako i upravo je u toj školi Mario Vargas Ljosa učvrstio svoj književnički poziv. Godinama kasnije, otkriće se kako se nobelovac osećao povodom autoritativnog i nasilnog stava svog oca.

Tetka Hulija

Kada je imao 19 godina, 1955. godine, Mario Vargas Ljosa se oženio Hulijom Urkidi, „tetkom“ koja je bila 10 godina starija od njega. Urkidi je, zapravo, bila sestra Ljosine ujne koja se razvela od njegovog ujaka. Oni ipak nisu bili rođaci, ali će se sam Vargas Ljosa potruditi da učini besmrtnim taj mit preko priče „Tetka Hulija i piskaralo“ (1977).

Uprkos tome što je izvrgnuo skandalu porodične odnose, ovaj brak će potrajati sve do 1964. godine. Par će doći na nekoliko godina u Pariz, početkom 60-ih godina, gde će se plodni pisac sve više okruživati ljudima sličnih uverenje, evropskog i latinoameričkog porekla. U Parizu će se Vargas Ljosa takođe zainteresovati za ideju o Kubanskoj revoluciji koja se tada rađala, iako će taj entuzijazam kratko trajati.

Julia_urquidi.jpg

FOTO: Libertad digital

Pisac će se ponovo oženiti 1965. godine, ovog puta svojom rođakom, Patrisijom Ljosom, od koje se razveo 2016. godine. Hulija Urkidi je, skoro dve decenije nakon razvoda, na svoju inicijativu objavila u Boliviji i Peruu knjigu „Ono što Vargitas nije rekao“ (1983). Knjga je autobiografskog karaktera i smatra se oštrim odgovorom na njegvu knjigu „Tetka Hulija i piskaralo“. Kopija iste, posvećena „mom sestriću Vargasu“, čuva se u bibliotici koju je pisac poklonio svom rodnom gradu. Ali to je već druga priča.


IZVOR: BBC