Aleksa Jovanović: Potreba za pisanjem je uvek postojala!

Foto: Radek Kosiada

Kroz svoje odgovore Aleksa se potrudio da vam prikaže način na koji on stvara, kako u pisanju, tako i u novinarskom poslu. Pored toga, saznajte nešto više o njegovom turističkom iskustvu i o tome koje destinacije vam preporučuje Aleksa kao obavezne za posetiti.

Najpoznatiji si autor reportaža na iSerbia portalu. One su te i dovele do nagrade Novinar meseca. Zašto si izabrao putopise kao primarne u pisanju?

Spontano se desilo. Kao pasionirani obožavalac knjiga “Pisma iz Norveške” Isidore Sekulić i “Gradovi i Himere” Jovana Dučića, uvek kada sam ih čitao pomišljao sam kako bih voleo da i ja prenesem svoje utiske i događaje iz raznih daljina koje nosim u svom iskustvu. Naravno, dugo se nisam usuđivao ni da pokušam, misleći da nisam dovoljno talentovan, a i znajući sebe – znao sam i da u putopisima neću uspeti da izbegnem lične momente, koje nisam bio siguran da li želim da delim. Uvek je ta potreba za pisanjem postojala, ali praćena stidom koji ju je dugo i uspešno inhibirao.

Primarno sam bio isprovociran da napokon počnem da pišem dok sam putovao Litvanijom. U toj zemlji je trebalo da studiram postdiplomske, ali u poslednjem momentu ipak nisam dobio stipendiju. Kada sam se nekoliko godina kasnije, vođen radoznalošću, kao putnik napokon dokotrljao do njene prestonice Viljnusa, desio se okidač. Bio je radni dan, sedeo sam u prizemlju jednog oblakodera, kroz stakleni izlog posmatrao ljude i grad … i iznenada počeo da proživljavam dosta neobične refleksije. Ne znam kako, ali ispostavilo se da sam u torbi imao potpuno prazan notes i hemijsku. Počeo sam da pišem bez ikakve zadrške o svemu što se akumulirao u meni i doživeo katarzu.

Tada napisani redovi, poslužili su mi kao građa za prvi putopis koji sam nešto kasnije objavio na iSerbia portalu.

Pored toga što si autor novinarskih tekstova, autor si i emisije “Diskurs”. Reci nam nešto više o emisiji.

Diskurs se snima u produkciji jednog specifičnog medija koji se zove RTV Studentski grad. Tu emisju sam počeo da radim još kao student kada sam živeo u Studentskom gradu, sa idejom da neke ljude koje gledamo na televiziji ili smo upoznati sa njihovim likom i delom posredstvom nekih drugih medija, pa možda zbog toga deluju nedostižno i superiorno, dovedem baš u Studentski grad i popričam sa njima o njihovim studentskim danima, ambicijama, vizijama, životnim odlukama, sistemu vrednosti i ostalim temama koje mogu biti poučne, pre svega studentima koji se još uvek profilišu, grade i traže svoje mesto pod suncem u ovoj zemlji i na ovom tržištu rada.

Ana_S.jpg
Foto: Privatna arhiva

Kako su godine prolazile i kako sam se ja menjao, tako je i Diskurs žanrovski menjao sagovornike. Nekada sam najviše voleo da razgovaram sa muzičarima, glumcima i tv licima, a u poslednje vreme mahom dovodim pisce i svetske putnike. Desi se i da neko ko nema jasnu profesiju i prati ga vrlo kontroverzan imidž, a opet dobija medijski prostor - dakle tipičan produkt ovog istorijskog trenutka i ove države - koliko god se to ne očekuje, ipak sedi preko puta mene i govori za Studentsku televiziju. Što sam stariji to sam slobodniji u odabiru sagovornika. Volim da se igram, povremeno razbijem monotoniju i izađem iz predvidivih okvira.

Pristup je uvek isti: Dok traje razgovor, svakoga ko se odazvao pozivu i izdvojio vreme za jednu malu televiziju, maksimalno poštujem.

Kako izgleda priprema autora za jednu emisiju?

Sve zavisi od sagovornika. Kod mene je gostovala lepeza ljudi od univerzitetskih profesora i naučnika, preko umetnika iz različitih branši, do medijskih senzacija. Nisam neko ko se bavi faktografijom života svojih sagovornika. Svima pristupam fenomenološki i dosta improvizujem. Mislim da sam najbolje intervjue uradio onda kada sam se najmanje pripremao, u smislu bubanja podataka iz nečijeg života, ali sam u sebi osećao radoznalost prema toj osobi i radovao se susretu.

Jednom se desilo da sam zbog primarnih obaveza bio u takvom haosu, da ceo dan nisam stigao ni da izguglujem sagovornicu ni da razmišljam o pitanjima. Uveče sam se pojavio na snimanju mrtav umoran i nespreman, a preko puta mene je sedela istaknuta beogradska umetnica. Kada su se kamere upalile, oboje smo se spontano raspričali i na kraju mi je rekla da je to najbolji intervju koji je iko uradio sa njom. Zapravo, ja i biram samo sagovornike koji me intrigiraju, tako da i ne moram dodatno da se pripremam pred sam intervju. Pisce zovem nakon što pročitam njihove knjige, ostale umetnike nakon sto mi se neki njihov projekat dopadne, iznervira me ili izazove bilo kakvu emociju. Ne dovodim ljude prema kojima sam ravnodušan.

Uz sav stres i otežavajuće okolnosti novinarske profesije, ipak smatram da je privilegija što ja kao novinar imam osnova da pozovem ljude čija sam publika ili me na bilo koji način inspirišu i zavređuju moju pažnju, predstavim se i predložim im da se sretnemo i popričamo o njihovom životu i radu. Mislim da sam to tek nedavno osvestio. Napokon sam prestao da Diskurs asociram na lično nezadovojstvo svojom dikcijom, nefotogeničnošću i skromnim tehničkim uslovima u kojima se snima. Postao sam zahvalan što sam dobio priliku da toliko ljudi upoznam i napravim video zapis našeg susreta.

Pored novinarskih tekstova i knjigu ćeš posvetiti putovanjima. Koliko vremena ti oduzima pisanje knjige i koliko te ispunjava?

Ovim pitanjem ste mi dotakli bolnu tačku. Tačno je da pišem knjigu, zato sam privremeno i prestao da objavljujem putopise. Ne znam koliko mi vremena oduzima, jer vreme za nju u mojoj svakodnevici jedva da postoji. Postoji strast i potreba. Stalno sam zaposlen u sektoru koji nema veze sa novinarstvom niti pisanjem. Emisija i putopisi su moj hobi i njima se bavim van radnog vremena. Često nakon posla odlazim u redakciju da snimam i montiram Diskurs, trudim se da se bavim sportom, mnogo volim da skitam i uživam blagodeti života u Beogradu, nisam imun ni na lenčarenje uz knjige i filmove … a dan brzo prođe. Tako da je pisanje moje knjige za sada muka. Muka, ali i opsesija. Kradem slobodno vreme i hvatam momente inspiracije koji su tako podmukli i nepredvidivi.

Tel_Aviv.jpg
Foto: Privatna arhiva

Dešava se, tačnije jednom se desilo, da otkažem trening i druženje tokom vikenda i ostanem kod kuće da pišem. Sednem za tastaturu i ništa neće da izađe iz mene. Vreme prolazi, probam na silu, na kraju nešto otkucam, vratim se da pročitam, shvatim da je mlako i da ne želim tako da zvučim. Pomislim Pa ja nikada ovo neću uspeti da napišem … rasplačem se i sve izbrišem. Desilo se i da se ujutru probudim sa takvim nabojem da ne mogu da sačekam ni lap top da upalim, već odmah dohvatim svesku i onako bunovan ispišem nekoliko stranica u cugu. Ipak, prati me veliki osećaj nesigurnosti, jer pisci koje ja čitam to rade mnogo moćnije i uverljivije. Ne želim da kada neko bude čitao moju knjigu pomisli da baca svoje vreme i odustane već na početku. Nesigurnost me ne prati samo po pitanju kvaliteta svog pisanja, već i toga hoću li sve one peripetije koje nemaju veze sa kreativnim delom posla, uspeti da isteram do kraja. Trudim se da ne razmišljam o izdavaču i promociji koja bi trebalo da usledi, jer to su već sfere za koje sam talentovano netalentovan i svaka pomisao na njih dodatno me onespokojava.

Ja tu priču nosim u sebi i naći ću način da je napišem. Ne znam kako će ceo taj proces izgledati, niti kako će se do samog kraja na mene odraziti, ali negde duboko u sebi siguran sam da ću ga završiti. Nedavno sam dobio savet, da je najgora stvar koju mogu da uradim – da odustanem. Možda će knjiga biti predmet sprdnje, možda je niko sem tvoje mame neće čitati, ali ti to moraš da završiš, pre svega, zbog sebe. U suprotnom, stalno će te pratiti osećaj nerealizacije, tereta, zaglavljenosti u prošlosti i nećeš moći da nastaviš dalje.

Snimajući Diskurs, upoznao sam dosta pisaca i razgovarao sam sa njima o svojim krizama. Slušam njihove savete, a i trudim se da sebi nametnem strožiju životnu discilinu, kako bih se primirio i skoncentrisao, jer jedino tako mogu da stanem na crtu pandorinoj kutiji koju sam otvorio počeći da pišem knjigu. Zbog nje, prvi put nakon mnogo godina nemam u planu sledeće putovanje. Tu sam, sa svojim mislima, promišljam o svemu što se dogodilo na dosadašnjim putovanjima … a pišući o njima kao da sam sve vreme na putu. Izmestim se i oživim sve te metafizičke uspomene koje mi žive pod kožom. Jasno mogu da ih čujem, vidim i osetim. To je ono što me ispunjava.

Ko zna, možda se od silne želje na kraju sve kockice slože i možda ću već ove godine svoju knjigu držati u ruci. Inšalah!

Kako se diploma sociologa poklapa sa ljubavlju prema pisanju?

Nikako. Od dugogodišnjeg bavljenja naukom, moj literarni talenat koji je nekada davno nailazio na prepoznavanje, samo je degradirao. Postdiplomske koje nisam uspeo da upišem u Litvaniji, na kraju sam završio na Filozofskom fakultetu u Beogradu iz oblasti urbane sociologije. Urbanizam i gradovi, iskristalisali su se kao fokus mog akademskog interesovanja. Zanimalo me je kako se gradovi razvijaju, brendiraju, bore za svoju poziciju u globalnoj mreži gradova; zatim relacije centar – periferija – poluperiferija, Amerika – Evropa, zapad- istok, kapitalizam – (post)socijalizam; regionalni razvoj, urbani duh kao entitet izvan fizičkih karakterstika prostora, izazovi pred kojima su gradovi u kontekstu globalizacije i postmodernizma… Iskreno, nisam mogao da se smirim dok nešto sa čime sam se susretao u naučnoj literaturi nisam video svojim očima i doživeo u praksi. Međutim, sve to što sam pročitao, naučio i o čemu sam pisao dok sam studirao, i te kako je osakatilo moj književni izraz. Od ljudi koji me čitaju, a razumeju se u pisanje, dobio sam upravo kritike na račun terminologije, rogobatnosti i načina na koji sklapam rečenice.

Proputovao si mnogo, možeš li da nam izdvojiš neke destinacije koje su na tebe ostavile najlepši utisak i koje bi i nama preporučio?

Iako nisam proputovao ceo svet, van Evrope imao sam tek nekoliko izleta do pogranične Azije, za mene je najbolje mesto na celom svetu Berlin. Kada sam prvi put, pre skoro deset godina, neplanirano završio u tom gradu, potpuno sam se stopio sa njegovom atmosferom i do danas ne prestajem da mu se vraćam. Taj nivo rasterećenosti, raznolikosti, alternativnosti, odsustva snobizma, standarda, vidljivog kapitala i preterane uređenosti, a ujedno savršene funkcionalnosti - prepoznao sam jedino na tom nemačkom ostrvu. Kažem ostrvu, jer ostatak zemlje ne izgleda tako.

Island.jpg
Foto: Privata arhiva

Omiljene zemlje su mi Izrael i Island, jer osim što su prelepe, pružile su mi takvu dozu hedonizma i osećaja da sam u harmoniji sa samim sobom, da uvek kada ih se setim naježim se… Čak se i zapitam da li je sve što sam tamo doživeo bilo realno. Onda pogledam slike i pečate u pasošu, razmenim nekoliko poruka sa poznanstvima koje sam tamo stekao, i uverim se da ništa nisam izmaštao već zaista proživeo. Izrael i Island volim da zovem i drugim planetama.

U smislu estetike, najlepši grad je prestonica Estonije - Talin. Po slatkoći, kompaktnosti i bajkovitoj ušuškanosti, može da mu parira Lund - univerzitetski centar u južnoj Švedskoj. Ipak, takav obrazac blistavosti, bezbednosti i urbane lepote, nije nešto što zadovoljava moj senzibilitet. Više sam za haos, nesputanost, nedokučivost i šizofreniju prostora, a to su karakteristike Bukurešta i gruzijske prestonice Tbilisija. Moram da spomenem Tbilisi, jer o njemu sam najviše pisao i kako sam saznao od uredništva portala, baš ti putopisi bili su najčitaniji i doneli mi titulu Novinara meseca.

Čudno, ta Gruzija me je baš namučila dok sam kroz nju putovao, ali ponekad mi nedostaje, pa skoro kao Berlin.

Marija je samo mali čovek sa velikim idejama.

Pročitajte i neke od Aleksinih kolumni ako do sada niste:

TBILISI - PRIZORI BOJE PROŠLOSTI
TRENUCI RADOSTI U PUŠKIN HOSTELU
SMRT U TBILISIJU - Povratak u Gruziju