TRENUCI RADOSTI U PUŠKIN HOSTELU

Kako vreme odmiče, a iskustva se gomilaju, nekada omiljena institucija modernog doba – hostel, menja svoju poziciju u mom sistemu vrednosti. Volim ih jer su svima dostupni, ali iz istog razloga su počeli da me smaraju. Pali me njihova nepredvidivost, ali često me i iznervira. Hostel bi trebalo da bude institucija mladosti, ali kako se danas, u skladu sa postmodernim diskursom, mladost ne definiše samo kroz godine - već i kao odraz i stanje duha, tako su neki hosteli izbrisali iz svoje agende age limit policy i pretvorili se u staračke domove.

Svet se menja i ljudi sve agresivnije grabe za svojim željama, rušeći konvencionalne okvire i verujući da nikada nije kasno da urade nešto za sebe. Napuštaju zonu udobnosti, više se kreću i dalje stižu. Neki se odlično snađu u ulozi digitalnog nomada i svoj posao nastave da rade preko lap topa koji putuje sa njima; a neki manje snalažljivi, konkurentni i informaciono pismeni, a opet dovoljno hrabri da prekinu učmalost sigurne svakodnevice vezane za jedno mesto - traže sponzore, krckaju ušteđevinu ili na usputnim stanicama svog putešestvija rade svakakve posliće kako bi preživeli. Svako nosi svoj krst.

Da bih opisao svoje prvo jutro - nakon rodjendanske žurke - u Puškin hostelu, moraću da zaboravim na političku korektnost, a vi koji ovo čitate mi ne zamerite. U kuhinji sam naleteo na matoru spodobu iz Amerike u šorcu, raskopčanoj košulji, sa ribarskim šeširom i golim stopalima. Služio se palačinkama uključenim u cenu prenoćišta, ali nije ih filovao ponuđenim prilozima u vidu desetine tegli sa stola, već svojim javorovim sirupom i slatkim od dunja koje je kupio u, njemu posebno, jeftinoj Gruziji. Izneo je iz frižidera i činiju sa grožđem i ponudio me. Uzeo sam jedan manji komad i prineo sudoperi da operem, na šta je usledio njegov komentar. Pereš moje grožđe? Misliš da sam te ponudio prljavim grožđem? Ne gledajući me u oči, već masakrirajući nekoliko palačinki prelivenih slatkim prelivima tako da su zaličile na splačine, izgovorio je to jezivo maznim tonom, ne zlonamerno, više kao šalu, ali opet tako nedefinisano da je uz njegovu pojavu zvučalo čak i perverzno.

Ne mislim, perem ga po navici. Uostalom šta te briga, tornjaj se od mene, nerviraš me! I ne jede mi se tvoje grožđe, ne znam ni zašto sam ga uzeo. Izgovorio sam samo prvu rečenicu

Napustio sam kuhinju i osamio se u dnevnoj sobi gde sam grickao grožđe i razmišljao šta mi je činiti u danu koji se tek nazirao u meni još uvek nepoznatom gradu. Nekada sam voleo taj izazov, taj neizdrž da se započne pohod na novu teritoriju i raskrinka misterija urbanog duha specifičnog samo za te ulice, ali tog jutra u Tbilisiju – za takvu situaciju očekivana stimulišuća radoznalost, probudila se možda u nekom drugom. Moje jutro bilo je bolno i gorko, zamračeno mučnim osećajem samoneudobnosti. Nisam bio kod svoje kuće, a nisam se osećao dobro. U takvu zamku nije poželjno upasti češće od jednom u životu, a i taj jedini put je previše. Pio sam sladak, kiseo i bljutav lek u prahu i slao u svemir misao o ozdravljenju. Pitao sam se samo kada će napokon uslediti, jer za tri dana ću se vratiti u Beograd, a već peti dan sam bio bolestan.

Sablasna boja glasa, od koje sam prethodno pobegao, odjednom je bivala sve glasnija i kroz koju sekundu ugledao sam ona zastrašujuća bosa stopala na parketu u svojoj blizini. Amerikanac je ubrzo za mnom došao u dnevnu sobu noseći sa sobom tablet preko koga je na Skype-u razgovarao sa nekim od svojih praunučadi. Your granny is in Georgia, country somewhere between Europe and Asia with amazing sights. Granny will bring you a lot of nice presents ...

Mislim se Skloni se! Malo mi je što sam bolestan, samo mi još fali tebe da gledam. Povraćalo mi se od njegove bose i raskopčane, a matore pojave. Bol u grlu i blaga groznica od koje mi je istovremeno bilo i vruće i hladno, dodatno su me razdražili i ohrabrili da se zgrozim pred njegovim blasfemičnim nudizmom. Deda je, što je najgore, bio zdrav i vitalan, ali zbog uznemirujuće estetike i ispervertirano prenemagačke boja glas, delovao je kao vaskrsla lešina iz holivudske B produkcije. Inače, zaboravio sam da napomenem da putuje po svetu biciklom.

Kada sam intervjuisao domaću spisateljicu Snežanu Radojičić koja takođe svet obilazi biciklom i živi kao digitalni ciklonomad, pitao sam je i da li se nekada na putovanju razbolela i šta je onda radila ... sama na točkovima ili u šatoru pored nekog puta? Rekla mi je da od kada živi napolju i u pokretu je, što je godinama unazad, nikada nije imala nijedan ozbiljan zdravstveni problem. Jednom kada se otvoriš prema sveta, prestaneš o tome da misliš i više se ne plašiš. Zapamtio sam tu rečenicu.

Mene je moja otvorenost prema svetu dovela do zaključka da bi hostel za gerijatriju trebalo da postoji kao odvojena institucija. Strpati u istu sobu nekoga ko je na samrti i tek punoletnu devojčicu iz Južne Koreje koja izgleda kao da ima 12 godina je groteskno i nikako mi ne ide – ma koliko god svi svetski putnici ove planete bili kul, fleksibilni i, što bi rekla Sneška, otvoreni prema svetu. Neka se otvaraju prema svetu u odvojenim spavaonama. Već sada mi je neprijatno kada mi u višekrevetnu sobu na putovanju upadne deceniju mlađa ekipa backpack-era, pa se sklanjam kako „deci“ ne bih smetao, a zamislite tek za 60 godina kada budem bio kao ovaj gore spominjani Amerikanac?!

Nešto kasnije izlazim iz kupatila i sudaram se ponovo sa njim, koji sada kao u komediji prolazi hodnikom sa tabletom u ruci kako bi svom razmaženom američkom praunučetu pokazao sve prostorije hostela. Uzalud sam se igrao žmurke i bežao, jer ta njegova nesvesnost da mi smeta, kao da ga je uporno spajala sa mnom.

Vratio sam se u kuhinju da napokon doručkujem ne gledajući ga i za stolom zatekao dvojicu momaka mojih godina. Prvi je bio Englez koji je već završio doručak i sa spokojnim smeškom na licu se klatio na stolici čitajući Lonely planet o Gruziji, Jermeniji i Azerbejdžanu. Teško mi pada da priznam, ali ti anglosaksonci i zapadnjaci zaista ponekad zrače privilegovanošću i lišenošću životnih muka kao što su egzistencijalna ugroženost i profesionalna kriza identiteta koja prati nas decu tranzicije. Noć pre na žurci, čuo sam ga da je ispričao da radi u finansijama neke korporacije smeštene u City-u. Zapamtio sam ga po način na koji je komunicirao sa ljudima oko sebe. Koristio ih je kao ogledalo svoje prepotentnosti, ništa ih ne pitajući, ali sa velikim guštom i samopouzdanjem govoreći o sebi i svom proputovanju Kavkazom. Imao je čisto lice, sređenu smeđu bradu, sportsku košulju svetle nijanse, lančić oko vrata sa ekscentričnim priveskom i izbrendirani glomazni sat na ruci. Iako putuje sam, pokazivao je veliki nivo samostalnosti i nije inicirao zbližavanje ni sa kim iz hostela, što mi se donekle dopalo jer i sam tako funkcionišem, ali ipak to svođenje ostalih na svoju publiku i mamac za hranjenje ega – odbijalo me je pa sam se pravio da i ja njega ne primećujem.

Sada je samo ćutao, ali veče pre sa sjajem u očima je izgovorio Ok, Azerbejdžan jeste možda skuplji od Gruzije i Jermenije, ali u poređenju sa Londonom i dalje je jeftin. Otkrivao je toplu vodu ispraznim izjavama između čijih redova se provlačila poruka da je on superioran, toga svestan i da u tome uživa.

Drugi je bio Rus koji ne samo da me je primetio, već je to i verbalizovao. Pitao me je kakav je život u Srbiji i ispričao sam mu sve najgore. Kakav može biti život u korumpiranom i siromašnom sistemu gde je zaposlenje misaona imenica, gde ljudi u gradskom prevozu smrde, na televiziji se potagonisti satanističkih projekata polivaju govnima i najviše energije se troši na kritikovanje i parodiranje aktuelnog istorijskog trenutka. Dobio sam inspiraciju da rečima indirektno zaprljam blaženog Engleza koji nije učestvovao u razgovoru i sa identičnim smeškom nastavljao da lista priručnik, iako je sedeo između nas dvojice. Mislim da se ni princ Čarls tako ne bi ponašao. S druge strane, meka za turiste i trebalo bi da nas posetiš. Ponekad fantaziram da sam stranac koji otkriva Beograd. Sklon sam željama čija je realizacija u ovom životu i univerzumu nemoguća.

Meni najviše smeta što se u Rusiji ljudi ne smeju. Pobegao sam iz ledenog Sibira, gde sam rođen, u Moskvu misleći da ću se osećati bolje, ali i tamo je isto. Uđem u metro i svi su namršteni. Voleo bih da se preselim negde u Zapadnu Evropu da živim i radim.

Fin momak, iskren i čiste energije. Prvo sam hteo da ga pitam zašto bi pa bilo ko od korisnika javnog prevoza bio nasmejan, posebno u prenaseljenim gradovima gde se u podzemnim vagonima transportuju kao nekada Jevreji u logore, ali kako je zvučao kao neko ko tek uči da izgovara slova i delovao kao da ni mrava ne bi zgazio, iz solidarnosti sam bio sažet i prosuo kliše u stilu Ma svi mi od nečega bežimo i tražimo bolje sutra i bolji život negde na ovoj planeti ... The grass in always greener on the other side.

U međuvremenu nam se pridružio i vlasnik hostela, Gruzin Aleksandar kog sam prethodne večeri upoznao na žurci i koji mi se zbog svoje spontane ljubaznosti i iskrene brige za svoje goste i imidž hostela odmah dopao. Rus je otišao pa sam ostao samo sa nemim Englezom i sa njim. Moja priča o Srbiji inspirisala ga je da mi pristupi intimnijim tonom i ispriča kako je nastao hostel Puškin. Aleksa mislim da su Srbija i Gruzija u sličnim problemima. Ne znam da li možeš da zamisliš kako je strašno biti muškarac bez posla? Dve godine nisam uspevao da se zaposlim i to u najboljim godinama, sredinom dvadestih, kada sam bio prepun snage, ideja, želje za dokazivanjem ... jedina šansa koju sam dobio bila je da vozim kamion i još za to budem bedno plaćen. Imao sam diplomu geologa, devojku, dve mlađe sestre, roditelje kojima sam želeo da pomognem i pobegnem ... Dakle toliko motiva da se pokrenem i zaradim novac, ali način nije postojao, tržište je jednostavno mrtvo. Kada sam već skoro pa odlučio da se preselim u Rusiju i tamo zaposlim u svojoj profesiji, ukazala mi se i ovde šansa za posao. Takođe, sa dvojicom dobrih drugara, došao sam na ideju o otvaranju hostela. Nesigurno sam ušao u tu priču i bolje da ne znaš kroz šta smo sve pošli dok se nismo registrovali i privukli prve goste, ali danas smo najbolje ocenjeni hostel u Tbilisiju na Hostelworld-u.

Ne želeći da komentarišem prvi deo njegovog izlaganja koji me je bocnuo u možda najbolnije momente iz lične prošlosti, nadovezao sam se rečima. Ovaj hostel je besprekoran. Napokon se u Gruziji osećam bezbedno, udobno i kao da sam na pravom mestu. Posebno mi se dopadaju devojke koje rade. Kako ste ih izabrali svaka vam čast. Bio sam iskren.

Ja sam ih izabrao. Odgovorio je zadovoljno.

p><p><p style=Njegova dobrota i nenametljivost, a opet bratski pristup i slična profesionalna prošlost, ne i sadašnjost, navela me je da mu se obratim kao nekome sa kim sam na istoj talasnoj dužini i kažem sledeće. Trebalo bi da se trudimo da život bogatimo trenucima radosti, umesto naporima da ispunimo rodno dodeljena i sistemski nametnuta očekivanja. Zaista je tužno što najbolje godine provodimo ulažući vanserijski napor i disciplinu zarad rezultata koji se svode na faktografiju života, a ne ono što stvarno želimo. Mi smo danas zapravo sistemski predodređeni da se otuđimo od svog senzibiliteta. Čim malo odrastemo, blokira nam se komunikacija sa instinktivnim pokretačima i zapadnemo pod mantru poštovanja rigidnih pravila reprodukovane kulture straha koja poručuje da ako nisi konkurentan i ukalupljen - ne postojiš. Mrak će te pojesti. Ja sam se u jednom trenutku distancirao, da ne kažem posvađao, sa dominantnim poretkom koji podrazumeva površan životni stil i ulaganje u svoju prezentaciju a ne u svoju suštinu, i počeo da se trudim da ličnu sreću i unutrašnji mir izgradim mimo standardnih imperativa. Iskreno, na tom putu ponekad završim u slepoj ulici i nikada nikoga ne bih posavetovao da se ugleda na mene. Ali šta je poenta i šta želim da ti kažem – osluškujući sebe, putujući, družeći se, čitajući, pišući ... naučio sam da vešto, čak i podmuklo, ukradem po koji trenutak radosti od života. Oteo sam više nego što mi pripada i izborio se za iskustva, sa strane posmatrano, neprimerena resusrima koje posedujem. To nije ništa što možeš da držiš u rukama ili nekome da pokažeš ... to su samo sećanja. Nešto što te čini srećnim kada pomisliš gde si bio, šta su video, koga si upoznao, koga si zagrlio, ko ti je rekao da te voli, ko je i danas tu pored tebe. To te uteši kada se u sudaru sa spoljnim svetom zamisliš da li je taj mrak koji preti da će te pojesti - konstrukt globalne zavere kontrole uma ili možda ipak realna sila sa ozbiljnim apetitom usmerenim ka tebi. Dopustio sam da zbog velike duhovne gladi i želje da sebe što bolje upoznam - zalutam, čak i zapostavim očekivanja koja sam ranije posredstvom socijalizacije od sebe imao, ali sam u tom lavirintu između redova faktografije života nastavio da kradem najsuštinskije trenutke radosti. Volim da ih zovem i fleševi u očima. Želim da su mi stalno fleševi u očima.

Englez je u međuvremenu nestao. Neprimetno se povukao na polovini mog izlaganja tokom kog ga nijednom nisam pogledao, obraćajući se samo Aleksandru, ali želeo sam da me i on čuje. Ipak, svestan sam njegovog rezona da je bespotrebno slušati priče koje potiču sa neke druge planete i koje mu ne ulaze u interesnu sferu. Na sve to, Aleksandar i ja smo govorili njegov maternji jezik dijalektom niže klase. Naše saplitanje o gramatiku i vokabular u svakoj rečenici, verovatno je u Englezu izazvalo unutrašnji podsmeh. Povremeno bih ga pogledao dok sam govorio i tačno sam mogao da mu vidim iznad glave oblak sa natpisom kao iz Sajsine pesme Mama – Meni mesto nije ovde, ja sam za njih USA, a oni su ... oni su .... hm .... TADŽIKISTAN! To je to. On je Engleska, a nas dvojica smo Gruzija i Srbija.

Kada smo ostali sami, matori Amerikanac se ponovo ušunjao u kuhinju. Evo ga otvara frižider i tumba neke svoje namirnice, šuška i ispušta egzorcizam od zvukova sebi u bradu. Pišti bukvalno. Hoće li se skrasiti negde gde neću morati da ga gledam! Aleksandar mu se nasmejao i klimnuo glavom kako bi se matorac osetio ispoštovano i dobrodošlo.

Brate, kako me nervira, kroz prozor bih ga izbacio. Gurnuo bih ga kroz terasu i ne bih žalio. Prošaputao sam Aleksandru čim je Amerikanac sa nekom kesom u rukama koju je izvadio iz frižidera, odgmizao dalje ka hodniku.

Koga, ovog dekicu?

Da, tog nindža kornjaču ili ne znam više kako da ga nazovem.

Ma dobar je on, jel znaš da putuje biciklom?

Znam i ne zanima me. Patetično mi je. Putuje biciklom i u Gruziji troši američki dolar. Mislim da ću se rasplakati. Zašto niste stavili starosno ograničenje za goste?

Hteli smo, ali ipak mislim da to nije u redu. Kada se hostel tek otvorio, možda tokom prvog meseca našeg rada, bilo je praznjikavo i sećam se da sam tako stajao i gledao kroz prozor. Ispred zgrade sam video neku staru malenu Kineskinju sa backpack-om većim od nje, kako sa mapom u ruci kruži okolo. Pomislio sam - Samo da nije krenula kod nas, šta će mi ona ovde ... Međutim kroz koji minut je ipak pozvonila i popela se gore.

Jebote šta Kineskinja od 100 godina, 100 santimetara i sa rancem od 100 kila radi u Tbilisju? Prekinu sam ga revoltirano.

Ne znam, nije znala ni reč engleskog jezika. Ali ispostavilo se da je tako dobra i slatka. Veruj mi ne možeš ni da zamisliš kako je bila umiljata i pedantna, kao neka devojčica. Ma jedva da se čula dok je bila ovde. Posle mi je bilo žao što sam se smorio videvši je da ulazi kod nas. Nekako sam se sam pred sobom osetio sebično i ograničeno.

Kratko sam otćutao pre nego što sam izgovorio. Znam, tako i ja. Tripujem se da sam drkoš, a zapravo svašta može da me rastuži.

Teške priče od ranog jutra. Težak dan i težak početak aprila.


Posvećeno Ivani Rašić :)


Nastavak sledi ...


Prethodnu priče o Gruziji možete pročitati ovde.