Šta žene žele?

Možda bi se pankerke i ja sa njima u odgovoru uvek prvo pozvale na Vladimira Majakovskog, pošto svi dobro znamo ko je bio najveći frajer među ludacima. Valjda bi to bilo najplemenitije. Međutim, u životu svake ili nijedne žene koja miriše u ovim kasabalijskim rukavcima, u određenom trenutku, obično besmisla, naprosto se dogodi taj Ivo Andrić, čak i kada se ne čita. A kada se Andrić dogodi, svako prethodno iskustvo briše se podmuklom brzinom u kojoj se mora izgubiti sve, pa konačno sa svime i osmesi. Onda se skupimo tako na gomili, zalepimo jedni za druge, izniknemo novi, negde iz trave, kao džinovski ludi Osman i buljeći u bagru, po sopstvenoj izbalavljenoj bradi šapućemo – vratite nam naš osmeh, vratite nam naš osmeh.

Uvek mi je bilo previše bedno kada čujem ili pročitam da je Alija Đerzelez odraz nekakve deheroizacije. Poredeći ga često sa Odisejem, tumači kao da zaboravljaju da u Đerzelezu ima nečega više menelajskog, a još više ahilejskog od Odisejeva kompleksa za daljinom. Onog Menelaja koji Helenu nikada neće zaista imati, te za njim Ahileja što formingom zvonkom i lepom, umetnom, srce svoje veseli. Konačno, čak i kada sve ode dođavola, Penelopa će negde čekati. Dužina putovanja, bilo da je u pitanju jedna odiseja, ili jedna đerlezijada, u takvom imanju postaje potpuno irelevantna. A sa njom i Kalipso, usputni haremi i sve ostale kurve.

ivo_andric.jpg

Potom, za Đerzeleza pišu da ne ume da priča priče, te da ne ume svoje herojstvo odbraniti pripovedanjem. Je l, eto, on muca, govori nedostojno, sakate su mu reči. Izlazeći iz pesme o sebi, Đerzelez upada u društvo i najednom to društvo postaje merilo herojstva, pošto heroju nedostaje visprenog jezika da odbrani sve što pesma tvrdi. Prema mom, uglavnom neispravnom, osećaju stvari, Alija Đerzelez nikada nije upao u neko drugačije prisustvo, osim svog iskonskog, u biti herojskog. To što ga okružuju maloumni humanoidi, nikako ne sme uticati na našu percepciju njegovog herojstva, već nas samo zavarava iluzijom lažnog prisustvovanja. I heroji su znali za fatum i ono što se mora. Iluzorna prisutnost – jer kako običan čovek, pogotovo onaj maloumni, može postati mera stvari ili premisa tamo gde je prisutan jedan heroj, pa čak i kada je ovaj mrtav pijan? Kako osetiti, kako dosegnuti njegov pogled na reku, na drvo, na zemlju, na bocu vina i konačno na ženu? Možda bismo lakše odvratili, ako bismo konačno prestali da mislimo o Đerzelezu kao mi sami i počeli da ga gledamo onako kako bi ga videli Stari. Pogotovo kad mu namećemo Odiseja za duhovnog brata.

_veb_novinarstvo.gif

Nije ni važno da ispitujemo koliko je Đerzelez prisutan u pričanju o sebi, pošto znamo da potpuno jeste, već da li smo svi mi, koji priču čitamo i živimo, prisutni zajedno sa njim. Kao dete sam mucala i na sopstvenoj koži osetila šta znači kada te drugi zafrkavaju što ne možeš da izgovaraš gotove reči. Onaj gurmanin koji ume da oseti koliko je strastveni šapat Alije Đerzeleza na uho olešenog Arapina svojom sadržinom masan kao i najukusniji heksametri brbljivoga Odiseja, taj se nikada neće dvoumiti da li je Đerzelez umeo da iskaže kao čovek svoju najveću žudnju. Žene vole kad im se najlepše šapuće, a ostale reči uvek mogu negde pročitati. I takva žudnja je najherojskija od svega herojskog.

Aliju Đerzeleza čini herojem ne samo konstatna udaljenost u smislu od ostalih aktera priče, nego i bespogovorna udaljenost od onih koji znaju odgovor na pitanje šta žene traže. Njemu se smejemo ili ga žalimo, ako ne proživljavamo prirodu njegovog zanosa. Stoga iz čitanja treba izbaciti i udaljenost drugog tipa, onu interpretativnu, kako bismo mu bili blizu kada mu konačno spadnu gaće.

andric_u_mladim_danima.jpg

Pružene ruke ka nebu, ka Zemki Ciganki ili bilo kojoj drugoj, neugašena su vatra, postulat sa kojim se u život ide sa večnom voljom za više. Sa dubokom voljom za ženom koje nema, a ona se toliko voli i grabi ka sebi kao da je oduvek tu. Ne osvaja se nikada ta žena, ali se muškarac na polju iznova odlikuje lovorovim venčićima teškim kao brda od svih posečenih trojanskih glava. I može mu se da se večno nada njoj, čak i kada mirno leškari nad debelim kolenima svih ostalih do kojih se pravo stiže. Ili kako bi to loši pankeri aminovali Kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala.

Mi smo sebi dozvolili da raskrinkavamo heroje samo zato što ne znamo za bolje. Ali u onim trenucima kada osetimo da nam od svega najviše treba zgarište ugašenog plasta sena da se opružimo preko njega i svojim trbuhom upijemo toplotu koja je prošla, pomislićemo na Đerzeleza čak iako ga nikada nismo upoznali. Potražićemo Andrića tamo gde je on najprisutniji, a mi ga uporno ne vidimo. I koliko god gradova da mu podignu, koliko god lažnih poštovalaca da mu dovedu pred kapije, nijedan kamen neće pasti preko zaludnog Osmanovog osmeha ili otvorenog zagrljaja Alije Đerzeleza. I sve to zbog iskrene nade da tamo negde čeka jedna nasmejana žena koja ni sama ne zna šta hoće. Na svog uniženog heroja i njegova mucanja sa konačnim smislom.