Sa Pračetovim likovima na moru 1. deo

FOTO: Kofernjaca

I to je ok. Uključim klimu, napravim limunadu sa dosta leda, zavalim se u svoju omiljenu fotelju i počinjem da razmišljam kako bi to izgledalo biti sa njima. Kako bi izgledalo otići na odmor sa nekim od Pračetovih likova.

Dogovorila sam se da krenem na odmor sa Nanom Og, Smrti i arhirektorom Ridkalijem. Ipak, mislim da je najbolje da idu parovi, jer tako se niko neće osećati ugroženo i zapostavljeno. Plan je da Smrt dođe po mene, pokupimo Nanu i Ridkalija i uputimo se ka toplijim od toplijih krajeva.

-preduzetnistvo.gif

Smrt stiže u dogovoreno vreme. On nikada ne kasni i veoma ga volim zbog toga. Poštujem ljude koji poštuju tuđe vreme i obaveze. Dolazi u belom BMW-u serije 7. Nije da se hvali, ali s obzirom na njegov posao, gde je brzina kao i ugled ono što iznenađuje mušteriju, mora da ostavlja utisak ozbiljne i poslovne osobe. U automobilu je sve uredno. Kao da ga je sada izveo iz autoperionice gde se još oseti miris osveživača i opranih kožnih sedišta.

Otvara mi vrata, ni sama ne shvatam kako, kao da ih nije ni dodirnuo i unutra me čeka nasmešeno lice, doterano, obrijano, bez i jedne propuštene dlačice, jer to on sebi ne bi dopustio, naročito zato što je ekspert za sečiva. Crno odelo je ono što ga krasi i čini gospodinom kakav i jeste. Ulazim u auto, muzika je blago orijentalna, sa notama klasike i mirisom uvelih ružinih latica. „Nana i Ridkali će kao i uvek kasniti, ali bolje da mi njih čekamo nego oni nas”, čujem glas negde duboko u svojoj podsvesti i klimam glavom pozitivno, slažući se potpunosti u poznavanju navika pomenutih osoba.

Posle iznenađujuće kratkog vremena, kao da je tih 15-ak kilometara bilo odmah tu iza ćoška, stajemo pred kuću moje najbolje drugarice Nane Og. Smrt zvukom sirene obaveštava da smo ispred i ubrzo se na vratima pojavljuje gomila stvari, pa i koferi, dušek, šlauf, mišići, kantica za pesak sa lopaticama, mini frižider, radio, kanister vode, guma za neplivače i patkica ukrašena morskim detaljima, sve to krećući se lelujavo prema nama.

Ubrzo uočavam na vrhu gomile ogroman šešir u obliku sladoleda okrenutog naopako, a na dnu crvene heklane čizme. „Hoćete li mi pomoći ili sve moram sama da nosim?“, upita Nana i ubaci sve to u automobil, tako vešto i brzo da se kola nakriviše na jednu stranu. „Ne brini, sada ću ja to sve da složim, a uskoro dolazi i Ridko. Stavićemo ovo i ovo ispod nogu, ovo može iza glave, ovo ako izduvam i smotam može u kesu sa hranom, a kantice ćemo ovde iza. Ljubavi, hoćeš li videti put od stvari? Ma hoćeš, šta fali, ne nosim puno, samo za prvih pet dana. Kasnije ćemo morati tamo da se snalazimo. Kada se budemo vraćali, tek ćeš onda da vidiš šta je trpanje i gužva, hahaha“, reče Nana i grohotom se nasmeja, tapšući Smrt dlanom po ramenu.

Smrt me pogleda tužno i zabrinuto, a ja mu odgovorih saosećajno i ohrabrujuće, razmišljajući da nam nedostaje još jedan, ni malo lak član u kolima. Posle dvadesetak minuta nameštanja i deljenja hrane svima nama, „jer smo gladni“, napokon se pojavio i Ridkali, lagano se krećući ka autu, jer to što ga čekamo, po njemu i jeste glavna svrha našeg postojanja.

Dolazi sa rukama u džepovima, doteran i zalizan, seda pored Nane, prilično namrgođen i negativan, žaleći se usput na to što nismo krenuli pred zoru, a ne ovako kasno, jer dok dođemo gubimo mnogo od dana, a on snažno želi da iskoristi svaki trenutak i da obiđe sve što je zamislio, jer planira letovanje celu zimu i smatra da bi zaista bila grehota da propusti bilo šta što može da vidi kad već ide... Uspevši da zatvorimo vrata od Naninih stvari i sa čipsom u ustima kojeg moramo da jedemo, „jer od pakovanja sigurno nismo stigli ni trunčicu da stavimo u usta“, Smrt zaključava vrata automobila (sigurnost je na prvom mestu), krenuli smo, napokon, ka moru.

pakovanje-2.jpg

FOTO: Kofernjaca

Put će biti dugačak, naporan i nadasve totalno nezanimljiv, ali se radujem ovim ljudim. Oni su moji prijatelji i sama sam ih birala da mi ispunjuju najzanimljivije trenutke života. Inače, na samom izlasku iz grada, Nana Og mora do wc-a. Zaboravila je da stavi tampon, a oni dani su kada žena mora da povede malo više računa gde se kreće, a naročito na šta seda, jer ako ostanu fleke, onda moraš da uzmeš Veniš... Što i nije problem, ima ona njega tu negde spakovanog, samo da ga nađe i sve će biti ok.

Uf! Posmatram Smrt i divim mu se. On ima konjske živce, iako ih ima manje nego bilo koje živo stvorenje, ali savršeno zna i može da se kontroliše u ovakvim situacijama. Na prvoj pumpi izlazimo svi iz automobila. Usput ispadaju stvari koje preskačemo i ubacujemo ponovo u kola, brzo zatvarajući vrata za njima. Nana me vodi sa sobom do toaleta. „Veoma mi je sladak ovaj Ridko. Tako je super, ali i totalno namćorast, vidim ja to, moram malo da ga opustim. Pogledaj, ponela sam kremu sa bronzerom, koju ću da mu mažem na plaži. Oduševiće se, voli on to lickanje i peglanje. Dobar je on, samo malo usamljen“, smeškajući se, namiguje mi Oguša i gurka me laktom, navika koju uvek radi kada ima neki zaverenički plan na umu. Uspevam da se udaljim malo od nje i da se vratim u muško društvo, jer znajući Ridkalija i Smrt, neko će tu zbog svog velikog jezika ostati bez obrva. Svi znamo ko je maher sa sečivom u ovoj priči.

„Kada sam bio na krstarenju Nilom, bilo je toliko toplo, ali ja nisam morao da se mažem visokim faktorom, samo 46, a ostali su koristili 187. Ha! Luzeri. Mada, moja koža je takva, a ti, na primer, ti si beo, tvoja koža.. ovaj ti si... ma bledunjav si, moraćeš veći faktor da koristiš“.

Prekidam ovu priču, jer upravo zato što poznajem Ridkalija, odatle i želja za sledećim pitanjem. Pomislih da je pravi trenutak za to.

„Reci mi molim te, izvini što te prekidam, šta si video zanimljivo na tom krstarenju?“.

„Paaa, video sam.. Nije da nisam... Toliko toga. Ma, sve u svemu to ti je samo farsa, kao duvaju se ljudi da bi rekli nekome da su bili. Nema ti tu ništa zanimljivo, toliko. Nil k'o Nil. Močvara obična. Ali što me je nervirala jedna baba! Ima sto godina i došla na krstarenje. Ja se pitam otkud njoj pare za sve to. Stalno je bila nasmejana. Smeje se za sve gluposti, te vidi ovo, te vidi ono. Ja nisam mogao da odvojim pogled od nje. Toliko me je nervirala. Bilo je tu još nekih napucanih ljudi, koji se kao nešto furaju... “.

Uspela sam da ga prekinem, podsetivši se još jednom da je to ta osoba, koju svako društvo ima, da ti podsvesno kaže koliko se TI raduješ životu.

_veb_novinarstvo.gif

Nana se vratila i sa Ridkom se uputila ka autu, govoreći mu kako je lep i zgodan, na šta on odgovara potvrdno, ali se žali kako ima ljudi koji ne paze na svoj izgled i koji troše milione na skupe automobile, a hodaju kao poslednji klošari, što on nikako nije.

Uspela sam da ostanem malo nasamo sa Smrti.

„Kako se držiš? Znam da su malo teški, ali ipak su nam najbolji prijatelji i već smo navikli na njih. Barem ja jesam“, kažem, trudeći se da ga malo nasmejem.

Stalno zaboravljam da je Smrt osoba koja je veoma racionalna. Prihvata lakše ljude, nego bilo ko drugi od nas ostalih i vidim da ga sva ova priča oko Naninih stvari i Ridkalijevih životnih cimanja uzbuđuje i zabavlja.

„Ne brini za mene. Ja se super snalazim sa njima. Samo ne razumem da li je Ridkali poneo veš u kome će se kupati ili kupaći u kome će biti konstantnih 10 dana”!


Irma je zaljubljenik u knjige i fotografiju. Smatra da je pozitivan stav i osmeh ono što održava ovaj život savršenim, a u tome joj mnogo pomažu i knjige Pračeta, uz pomoć čijeg humora još više širi osmehe svih oko sebe.


Pročitajte i:

Najbolji ortak - Smrt
Svi smo mi ličnosti Pračeta
Zašto ne bi probao Pračeta?