Plaćena umetnost - oksimoron?

Foto: Eddy Klaus

Diplomirani umetnici širom sveta provode veliki deo vremena (~95%) svog školovanja ulažući u svoju delatnost, altruistički brinući o tome da li su dovoljno dobri, razvijajući zavidnu osetljivost za bavljenje detaljima, istovremeno bivajući skoro konstantno gonjeni krivicom manjka vežbanja ili posvećenosti.

Ovo je fenomen koji sam gotovo isključivo sretala među umetnicima. Većina provodi preko dvanaest sati dnevno baveći se usavršavanjem svoje umetničke prakse, dok vreme socijalizacije provodi otvoreno se pitajući da li je to dovoljno da se smatraju dobrim u onome što rade i pateći od sindroma uljeza. Još uvek treba da sretnem bankarku ili sekretara koji koji ustaju ranije i ležu kasnije da bi čitali knjige u vezi sa svojim poslom, išli da posmatraju druge bankare i sekretarke kako rade da bi bili sigurni da su u toku i/ili da prednjače kvalitetom svog rada, nudili svoje usluge za džabe, sve u strahu da, ukoliko stalno ne rade više od onoga što se čini prosečnim, ne izvlače pun potencijal iz sebe.

Prema mom iskustvu, preostali deo vremena (~5%) se provodi (i to pred završnu crtu trke za diplomom) panično razmišljajući – a šta dalje? Kako se novac zarađuje? Kako se određuje cena usluge? Kako odbiti nastup radi "izlaganja svog rada javnosti" (voziti do nekog mesta, provesti nekoliko sati prezentovati rad za koji je školovanje plaćeno, i otići kući sa stanjem u novčaniku osiromašenim za prevozne troškove)? Gde uopšte mogu da se zaposlim?

Kako vreme diplomiranja prođe, tako umetnici razmišljaju čemu ono studiranje dela Čomskog ili Fukoa, dok jure da biciklom da dostave hranu, naprave bezkofeinsku kafu sa sojinim mlekom ili kao recepcioner, usluže goste u hostelu.

Nedavna studija obavljena od strane H&R Block-a informiše da su nivoi nezaposlenosti najviši među onima koji su studirali umetnosti. Tabela prikazuje, između ostalih, film, video, fotografiju, grafički dizajn, filozofiju, antropologiju, arheologiju i muziku kao deset najgorih (možda bi podobnije bilo da su nazvani finansijski najneisplativijim) fokusa izučavanja.

10_worst_college_majors.jpg
Foto: H&R Block

Većina ljudi koja vidi ovu statistiku se prepusti padanju u slatko iskušenje da kaže: „Veoma je lepo dekonstruisati Ničeove aforizme i proučavati partituru Malerove Druge simfonije – ako je to hobi. U suprotnom, Vi niste umetnik, Vi ste idiot sa kreativnim tendencijama."

U čemu je problem?

Moguće je da odgovor leži u univerzitetima, tim istim institucijama koje studente puštaju kroz svoj sistem, da na kraju ne bi znali sa kakvim savetom da ih pošalju u svet. Ukoliko pitate univerzitete zašto bi mladi ljudi trebalo da provedu svoje vreme na umetničkom odseku nasuprot nekom „pragmatičnijem", poput kompjuterskih nauka ili inženjerstva – uglavnom zaćute ili vam daju odgovor poput – strasti, a kada ih pitamo koliko se strast plaća u današnjem drušvu, odgovor je: neprocenjiva je (ili neplativa?). Ili onaj još poetičniji: „Ukoliko je strast prava, put će se sam stvoriti".

Često sam bila svedok i tome da su profesori kao i savetnici za karijeru jednako bezidejni u vezi sa nalaženjem posla studentima umetnosti. Postoje profesori koji ne znaju da navedu nijedno potencijalno mesto za rad svog studenta pred diplomiranjem (dakle, nigde, ali često kažu: „U inostranstvu sigurno ima posla, ako potražiš"), koji nikada ni ne zapodenu razgovor o budućnosti sa svojim studentima, već se drže predavanja svog znanja o oblikovanju fraze, transkripciji sola ili estetici muzike. (Naravno, neki od profesora su u očaju što svojim najboljim studentima ne mogu dati koristan savet, dok drugi ne razmišljaju o tome).

Ovde se, oni koji se prepuštaju slatkim iskušenjima, ponovo jave i kažu: „Obaveza obrazovne institucije je da prenese znanje, ne da se brine o tome kako ćeš pronaći posao". To može biti jedna interpretacija uloge, ali verujem da takva dovodi do shvatanja da su univerziteti izlišni, što će oštetiti i univerzitete. Ljudi nemaju problem sa učenjem, niti sa postojanjem institucije koja im može pomoći u sistematizaciji znanja i upoznavanju ljudi sličnih interesovanja, već imaju problem sa nerelevantnošću tog znanja. Univerziteti bi trebalo da služe kao mostovi u samostalan finansijski, profesionalni i intelektualni život, pri čemu svako može da doprinese društvu svojim punim potencijalom, ne brinući da li je sve ono što znaju manje nego dovoljno za preživljavanje.

Onlajn_kurs_ATP_manji.gif

Univerzitetima je u interesu da studente učine srećnim i verujem da bi njihova funkcionalnost bila cenjenija (čak i samo na površnom nivou objašnjeno: bolje plaćana, manje blaćena) kada bi imali uvid u potrebe tržišta zapošljavanja i kada ne bi omogućavali školovanje i diplomiranje velikog broja ljudi koji sa fakulteta izađu bez ikakve informisanosti o delujućim silama na tržištu rada. Neretko sam svedok toga da ljudi sjajnih kvaliteta (umetničkih, kao i ljudskih) hvataju lakat krivine da izađu iz umetnosti (shvativši da su, od svoje pete godine, proveli dvadeset godina baveći se nečim što im neće obezbediti mogućnost da žive iznad granice siromaštva), ili da se polako gase iznutra, sabirajući brojke u nekom poljoprivrednom udruženju, ne ispunivši svoj potencijal.

Šta vi mislite? Da li je umetnost relevantna za moderan život? Kako bismo mogli pametnije da je držimo kao integralnim delom života našeg društva?


Ksenija Komljenović

Pročitajte i:

Zaspati na koncertu klasične muzike...
O Stendhalovom sindromu
Emili Hauel - neljudska kompozitorka