Mjuzomenalno II

Foto: 65.media.tumblr.com

Zbilja, vodi nas. Daleko odavde. Dalje od Beča, ovog sveta. U svet melodije. Melodije bez koje ih ne bi toliko ni slušao ni voleo. Može se Belami truditi da u postprodukciji maskira distorzijama, efektima i semplovima činjenicu da je savršeni melodičar, ali u tome ne može i neće uspeti. Svaka njegova pesma nastaje uz gitaru ili klavir i to je tako uvek bilo, jeste i biće. I mi to nećemo pustiti. Čak ni ako obeća da neće nikad izbledeti.

A on to neće. Baš kao ni njegovi uzori. Legende, čije vanvremenske numere se drznuo da obradi uz klavir i – megafon. Siguran sam da Nina Simon nije tako zamišljala aranžman jednog od svojih najvećih hitova, ali nije uopšte loše ispalo.

„And I'm feeling good”.

Da, i ja. Ne dobro, nego odlično. Jer znam šta sledi.

Ljubavna poema 22. veka. Ludilo. Ludilo od pesme. Ludilo od teksta. Ludilo ljubavi. Koje raste kroz elektronski bas sve do univerzalne poruke na kraju.

„You need to loveeeeeee!”

Tako je jednostavno. I pored svih problema. Toliko brojnih da od njih možeš napraviti čitavu mapu. Elektronsku mapu. Mapu elektronike koja je dovela do „Mjuzovog” autentičnog zvuka. Mapu na kojoj su susreli i sa tvojim ljubimcima i tebi toliko dragom „Ljiljanom”.

„Lillian”. I oni spremaju novi album i turneju.

Uh.

To loženje tek sledi. Ovo loženje mora da se odradi do kraja. Da se otrpi još malo instrumentalnih intermeca. Da se u nama nakupi još histerije koja će eksplodirati kroz masnu distorziju i robotizovani falset.

„I'm not breakin' down, I'm breakin' out,
Last chance to lose control”.

Kakva bre kontrola, čoveče?! Kočnice su odavno puštene. Energija preliva i varniči na sve strane. Struja je u gitari, ritam linija u glavi, mozak je uzeo slobodno veče, srce ostaje usamljeno.

A srce se loži na emociju. Na patetiku. A „Mjuz” je patetičan za sve pare. I ti to voliš. Te patetične nadrkane Engleze i njihove elektronske elegije. I to voliš mnogo.

Mada ni izbliza kao buntovnički duh koji nikada nije iščileo iz fascinantne urbane kutlure tih ostrva. Duh koji decenijama nije bio jači nego u razbijaču sa tebi omiljenog albuma.

Mjuzomenalno_6.jpg
Foto: fast.clickbooq.com

Vreme je za otpor. Vreme je za ustanak. Krajnje je vreme. Zato Met opet ne mora da peva refren. To činimo mi. Mi, koji se u svemu tome što on radi pronalazimo, grlimo te stihove i refrene kao da smo ih mi pisali i njima se štitimo od svih onih koji nas degradiraju, žele da nas kontrolišu i primoravaju nas na stvari koje ne želimo da radimo. Svi oni koje moramo pobediti.

A među njima i kreatore globalnih poredaka. Globaliste, koji nikada nisu izgledali privlačnije nego u neverovatnim apokaliptičnim prikazima od kojih se topi mozak. Još jedna pesma koju zavoliš kada je čuješ uživo. Još jedna u nizu žiški između ušiju koje nam Met opaljuje u svom nemilosrdnom ritmu brza pesma-spora pesma, vraćajući nas opet na početak džinovskim bespilotnim cepelinom koji kruži halom u maniru produkcije „Pink Flojda” i nekog SF filma.

Jer, sve ovo na kraju krajeva i jeste naučna fantastikaSa fantastičnim vanzemaljskim naučnikom koji sa nama zemljanima komunicira preko svojih gitara, klavira, ekrana i projektora, ostajući nedodiriv na svom stejdžu-letećem rotirajućem tanjiru koji lagano gasi svetla i stavlja međuzvezdani pogon na stendbaj.

Bis.

Kreće sporije. „Take a bow”, pa „Mercy”. Topovi sa konfetama. Sve je manje mraka. Sve je više publike pod reflektorima. Zaslužila je to na kraju krajeva. A kraj nažalost, mora jednom doći. I dolazi kao što je ceo ovaj bliski muzički susret posebne vrste i počeo. Muški. Viteški. Takoreći, sajdonijevski. I morikoneovski.

„La-la-la!”

Rime i tonovi se zbijaju, baš kao i ljudi. Hvataju se za bližnjeg svog, spremni za skok. Za ONAJ prelaz. Prelaz kome prethodi ratni poklič plemena „Mjuz”.

„No one's gonna take me alive,
Time has come to make things right,
You and I must fight for our rights,
You and I must fight to survive!”

Eksplozija.

Skači. Skači. Skači. Kao da ne postoji sutra, kao da ne postoji život, već samo taj neverovatni rif i propovednički sintetizirani falset koji ga nadvišava. Ceo koncert staje u ta dva minuta oranja po svim instrumentima. To je Belami. To je „Mjuz”. To je ta neuništiva ostrvska scena. To je to pražnjenje negativne i punjenje pozitivnom energijom za kojim vapiš svakih nekoliko godina. Savršenstvo jedinstva čoveka i rok zvuka, ali to je nažalost i kraj.

Zasluženi.

Mada, nisu ti svirali „Resistance”, ni „Undisclosed desires”. Preskočili su i „New born”. Može im se. Iako su tu „samo” deceniju i po, već imaju materijala za trosatni „best of” koncert. Već su veliki bend. Preveliki.

I preteški za svariti.

Da je bilo više, bilo bi previše. Kao i „Inception”, mora sve da se pogleda hladne glave i najmanje dva puta da bi se pojmilo gde se bilo i šta se čulo i doživelo. Da se shvati veličanstvena i zastrašujuća istina oko koje više nema dileme. Ako je ikada i bilo.

Oni su poslednji veliki bend koji ćeš slušati, voleti i voleti da slušaš. Malo manje zbog toga što si već u srednjim godinama, malo više zato što je muzika u ovom veku krš. A u tome kršu – dragulj. Genije. Poslednji veliki frontmen. Neki kažu samo vrsni eklektičar. Ja kažem – velemajstorski eklektičar. Onaj čije delo podseća na velikane, ali nije kao ono što si već čuo. Zato što i nije. Zato što je sveže, originalno i nadasve sjajno. Zato što je to Belami.

Zato što je to Mjuz.

Mjuzomenalno_7.jpg
Foto: gignuts.com


Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.