Jezero u srcu...

FOTO: Privatna kolekcija

Tjentište, 2012. godina. U društvu nekoliko prijatelja te godine sam otišao na Tjentište. To je naseljeno mjesto u opštini Foča, Republika Srpska. Ovo mjesto je istorijsko-geografski lokalitet u istočnom dijelu RS. Nalazi se u okviru Nacionalnog parka Sutjeska. Dužina ovog naseljenog mjesta je oko 3 km, a širina 1 km. Nalazi se između klisure Prosječenice i Ćurevske klisure, nedaleko od Foče. Nad Tjentištem se dižu ogranci Zelengore, Ozrena, Milinklade i Ljubin Grob, a sa desne strane Volujak, Maglić, Vučevo, Perućica i Dragoš-sedlo. Na Tjentištu se nalazi impozantni spomenik autora Miodraga Živkovića i kosturnica palih boraca u Petoj neprijateljskoj ofanzivi. U spomen-muzeju upisana su imena više od 7.000 boraca palih u legendarnoj bici na Sutjesci. Tjentište je u vrijeme SFRJ bilo poznato turističko odredište, poznato još i pod imenom Dolina heroja, sa godišnjom posjetom od oko 30. 000 turista.

Ranije sam već bio na Tjentištu, ali te godine ne samo da bih vidio već pomenuti spomenik, nego sam bio učesnik trodnevnog kampa mladih iz cijele RS, pod nazivom "Kamp prijateljstva". U okviru kampa je bila i moja posjeta Perućici, o kojoj sam pisao u mojoj prošloj kolumni, zatim rafting na Tari, edukativne aktivnosti sa različitim temama, predstave i koncerti poznatih rok muzičara. Već pomenuta posjeta Perućici takođe je obuhvatala posjetu Trnovačkom jezeru. Taj julski dan je bio vreo, nesnosan, pa mi se prosto iz svježine Perućice nije išlo na pješačenje od skoro dva sata do jezera. Ipak, radoznalost, ljubav prema prirodi, želja da se ne propusti nešto bitno, prevagnuli su i odlučio sam da ne želim propustiti da vidim nešto novo. Iskreno, nisam mislio da ću doživjeti nešto revolucionarno važno odlaskom na ovo jezero, ali je utisak tokom pješačenja do tamo bio sasvim drugačiji. Samo jezero je nestvarno, iako mislim i da je ta riječ mala za taj prizor.

Do jezera se dolazi šumskim putem od Tjentišta, preko Dragoš sedla, gornjeg toka Perućice i katuna na Prijevoru. Od Prijevora, stazom kroz Suvu jezerinu. Do jezera se može stići za jedan sat i 30 minuta hoda. Iako sam od rođenja naviknut na sličan ambijent, planina, rijeka, visoravan, šuma, brda, kanjoni malih planinskih riječica, put od Perućice do Trnovačkog jezera je bio potpuno novo iskustvo za mene. Prijevor je katunsko naselje. Katuni su male tradicionalne kuće, koje pastiri koriste prilikom sezonskih migracija sa stadima ovaca ili krava. Karakteristični su za ovaj kraj, a posebno za Crnu Goru. Velika stada ovaca, djeca koja se igraju sa psima ovčarima je prizor koji vraća unazad, vraća u neka starija, druga vremena. Oni su tu bez struje, kabolovske televizije i interneta, lišeni kontakta sa civilizacijom u njenom modernom obliku. Teren je kamenit i veoma nezgodan, prema jezeru se ide i uzbrdo i nizbrdo i ravno. Tog dana je temperatura bila oko 35 stepeni celzijusa i nije bilo nimalo prijatno biti u tom kamenjaru. Šumski uzak put na pojedinim mjestima nije dozvoljavao da idemo u paru, već striktno jedno iza drugog. Na putu do jezera prolazi se kroz Suvu jezerinu (pola sata od Prijevora). Staza je puna srušenih stabala koje su lavine donijele u dolinu. Jedna od lavina je prije nekoliko godina razbacala mnogo stabala po cijeloj dolini, koje su kasnije gromovi napola spalili. Neuobicajen prizor, nekako jeziv, kao iz nekog avanturističkog i postapokaliptičnog filma. Na ovom dijelu staza nešto gubi na visini. Nakon prolaska kroz dolinu, staza nastavlja kroz visoku crnogoričnu šumu do Trnovačkog jezera. Jezero se nalazi u Crnoj Gori na nadmorskoj visini od 1517 m, ali je prilaz njemu s BiH strane.

Trnovacko_jezero_1281710476.jpg

FOTO: Super odmor

Prilikom dolaska na jezero, malo je reći da sam bio potpuno očaran prizorom. Ni u svojoj najljepšoj mašti nisam mogao zamisliti da ovi prostori imaju tako nešto. Otkrio sam novi svijet. Trnovačko jezero i ambijent oko njega za mene su bili potpuno novi svijet. Vjerujem da tako zapanjeni nisu bili ni mornari koji su bili na brodovima prilikom velikih geografskih otkrića. Na obali jezera nekoliko šatora. Obično na obalama Trnovačkog jezera kampuju planinari koji osvajaju najviši vrh Bosne i Hercegovine, Maglić. Jezero je smješteno ispod južnih padina Maglića, zapadnih stjena i sipara Trnovačkog Durmitora, kao i sjevernih padina Volujaka. Nalazi se na nadmorskoj visini od 1517 m, dok dužina njegove obale iznosi oko 2800 m. Jezero je dugačko 825, a široko 715 m. Najveća dubina je oko 9 m. Do Trnovačkog jezera ne može se doći prevoznim sredstvom, njega posjećuju samo istiniti zaljubljenici u prirodne ljepote. Srcolikog je oblika i modrozelene boje, bogato ribom. U plićim dijelovima, jezero je potpuno prozirno. Djeluje pomalo nestvarno, zbog oblika, ali i zbog okolnog ambijenta koji je zaista čudesan. Okruženo je šumom, liticama planinskih vrhova i krečnjačkim siparima. Kao neko ko obožava vodu i plivanje, nisam dugo čekao da uđem u vodu. Osvježavajuće je, prekrasno, a poseban ton kupanju u ovom jezeru daje okolni prizor. Kad pogledate planinske litice i vrhove, teško možete da povjerujete da je uopšte tako prijatno kupati se u jezeru pored kog su tako visoki planinski vrhovi. Jezero zaista predstavlja netaknutu prirodnu ljepotu. Taj oblik srca daje mu prepoznatljivost i jedinstvenost. Ako ste ikad bili na Trnovačkom jezeru ili vidjeli slike, kad god vidite bilo gdje taj oblik, odmah znate koje jezero je u pitanju, jer Trnovačko jezero ima oblik srca, oblik ljubavi.

Kupao sam se i prosto uživao u pogledu na okolinu. Svaki milimetar mog pogleda upijao je prekrasnu energiju okolnog zelenila, litica i nestvarnosti ovog predjela. Prava bajka, pravo skriveno mjesto, kako ja volim nazvati ovakve predjele. U jednom momentu, dok sam još u vodi, zatvorim oči, pa ih ponovo otvorim da se uvjerim da ne sanjam takvo mjesto. Potom zaronim što dublje, pa krenem ponovo na površinu da onako izranjajući iz vode ugledam taj prizor oko sebe. I zaista, nestvarno je, čak i sada osjećam Trnovačko jezero i ambijent oko njega. Tu je uvijek prisutno, kao i moje srce u grudima. Prosto sam poželio da nekako zauvijek osjećam kapljice te predivne vode na svojoj koži. Ovo jezero me je opčinilo. Srce koje je rodila majka priroda, srce koje je nastalo kao i sva srca živih bića. Poseban romantično-avanturistički šarm ima ovo jezero. Tu su savršeno usklađeni zelenilo, jezero i planinski vrhovi i litice.

Trnovacko_lake.jpg

FOTO: Privatna kolekcija

Uvijek govorim kako malo marimo za naše prirodne ljepote, ne obilazimo ih, ne znamo za njih, ne trudimo se da ih upoznamo. Više volimo da sjedimo u svojim toplim domovima i gledamo dokumentarce o udaljenim destinacijama. Divimo se dalekim zemljama i predjelima, maštamo o odlasku tamo, a nikad nismo otišli na jezero, rijeku, planinu u našem okruženju i uživali istinski u ljepotama ove zemlje i okolnih zemalja. Priroda je svuda oko nas, imamo je kao niko u Evropi, samo treba izaći iz kuća i stanova, automobila. Treba otići na mnoga skrivena mjesta, mnoga čarobna mjesta u našem najbližem okruženju i prije svega upoznati ove naše prostore, koje istinski veoma malo poznajemo. Čarolija je tu, svuda oko nas. Posebni smo i jedinstveni, samo to moramo shvatiti. Tako je i Trnovačko jezero posebno, jedinstveno i karakterističnije od svih jezera ovog svijeta. Prije svega zbog svog srcolikog oblika, jer kad jednom vidite taj prizor, on vam ostaje urezan u mislima zauvijek. Kad se jednom okupate u tom srcu, zauvijek ostanete očarani tim bajkovitim osjećajem slobode, nestvarnosti, čarobnosti i beskrajnosti. Kao da ne postoji, a ipak je tu, blizu nas, skriveno i ušuškano gore visoko. Potražite Trnovačko jezero.


Marko je geograf, poeta, prirodnjak, ljubitelj životinja, temperamentan, sanjar, buntovnik, partizanovac.

Pročitajte i:

Perućica: Čudna šuma je to
Ovo je posjeta našoj Nedođiji
Kad Trebinje grli, to se pamti