JERUSALIM - Priča za pamćenje, 1.deo

četvrtak

Kada sam kasnog poslepodneva krenuo ka delu grada koji se zove Američka kolonija, okrenuo sam se aktuelnim uspomenama, i na trenutak Jerusalim stavio na stand-by. Geografska pozicija u tom trenutku nije imala nikakvu vrednost. Sebi za dušu, preko telefona pustio sam pesmu Priča za pamćenje, od čijeg refrena se raspadam. Osetio sam potrebu da ta četiri minuta budu samo moja - da ih provedem izolovan, bez interakcije sa prostorom i bilo kakvih spoljašnjih uplitanja. Sunce se umirilo i ulice su bile mahom u hladu, što mi je u tome pomoglo. Što je sunce slabije i kamufliranije, to sam manje rastrzan i manje u disharmoniji. Koračao sam dugačkom i prometnom ulicom u koju što sam više zalazio, to je gužva bila veća. Iz sporednih ulica ljudi su se slivali u velikom broju i šetnju mi učinili neprohodnom. Ako bih zaobišao njih i uhvatio nekoliko koraka lakog i brzog hoda, preprečila bi mi se tezga sa polovnom garderobom i knjigama ili neki posteri sa natpisima na hebrejskom jeziku na susednim fasadama. Bilo je upadljivo mnogo plakata i postera. Malo sam bio zatečen, jer očekivao sam miran i neatraktivan deo grada dok ne stignem do američkog parčeta Jerusalima. Nisam bio spreman da mi bilo šta skreće pažnju od Priče za pamćenje. Ipak, Zašto prođe sve kad je najlepše čuo sam u trenutku kada samo što me nije pregazio bicikl na trotoaru. Izvadio sam slušalice, prekinuo pesmu i pogledao malo bolje oko sebe. Uočio sam da su skoro svi ljudi oko mene slični jedni drugima, a vidno vizuelno drugačiji od mene. Imaju brade, centralni deo lobanje kratko ošišan, a sa leve i desne strane iznad zulufa, vise im pramenovi kose poput uvojaka. Nose kapice, šešire i uglavnom crna odela i bele košulje. Nezavisno da li se kreću u grupi ili samostalno, ne pokazuju nikakvu otvorenost i jasno je da ne bi bili oduševljeni kada bih ih nešto pitao. Autistični su.

p><p><p style=Spustio sam se niz sporedne stepenice, želeći da vidim da li su prizori drugačiji u odnosu na prometnu ulicu. Istina je da se kreću kao pacovi. Hodaju brzo, pomalo blentavo i tromo, i gotovo uvek uz same ivice, dodirujući telima zidove i spoljne fasade. Gledaju dole ili sa strane, retko kada ispred ili u nekog drugog. Izlaze iz susednih prodavnica, antikvarnica, knjižara ... i stidljivo odlaze u nepoznatim pravcima, kao da stalno negde žure. Negde u okviru svog sveta. Kada sam ušao u veliko dvorište svo od kamena, smešteno između nekoliko niskih zgrada, zatekao sam dve devojčice kako igraju nešto poput školica. Nije im bilo svejedno kada su me ugledale. Odmah sam se povukao, ne želeći da ih uznemiravam. U njihovom okruženju, može se osetiti da su međusobno povezani jakim instinktom. Mnogo jačim od fizičkih obeležja koja ih izdvajaju. Sve vreme sam nosio kipu na glavi, koju sam ranije u toku dan kupio u Starom gradu, ali ipak mi je na neki čudan način bilo jasno da oni znaju da sam autsajder. Deca su sedela na prozorima prizemlja iza rešetaka i posmatrala me. Njihov pogled bio je isti kao i kod druge dece. Čist, radoznao i bez umeća da u sekundi pripiše etiketu svemu što vidi. I ona su imala uvojke kao prepoznatljiv znak, da se zna kome pripadaju i da se zna da su osuđena na socijalni autizam. Taj pogled postaće drugačiji iznenađujuće brzo.

p><p><p style=Ja sam zalutao u Haredski deo Jerusalima. Kada sam to osvestio, obuzeo me je neki dragoceni osećaj koji nisam umeo da imenujem niti lociram u sebi. Tek kasnije u Beogradu, sa vremenskom distancom, shvatio sam da je to bila zahvalnost. Toliko mi je taj osećaj nepoznat da je dugo bio nejasan i anoniman, kao reč stranog porekla. Ona Nastavi da guliš đonove da se lepi tripovi ponove, po ko zna koji put pokazala se u praksi kao delotvorna. Priča za pamćenje nije se prekinula, samo je akustični oblik zamenila vizuelnim.

sreda

U centru Jerusalima postoji jedno travnato ostrvo, omeđeno drumskim saobraćajem. Nepristupačno je i usamljeno. Niko mu ne prilazi, svi se kreću u drugim pravcima, mahom ka Starom gradu. Trava je sasušena i izgorela od sunca, a u sredini se nalazi veliko udubljenje od kamena, ograđeno pokidanom žicom. Odmah sam se uputio tuda, radoznao da se što pre provučem kroz odavno postavljenu ogradu. Vidim stepenice koje vode do dna tog udubljenja, pravilnog oblika kao neki bazen. Dakle, u pitanju nije prirodni pejzaž, već odraz ljudskih ruku koje su nekada davno nešto tu napravile. Nešto što je do danas potpuno zapušteno, obraslo korovom i ruinirano. Predivan prizor.

p><p><p style=Pitam se šta li je u pozadini te slike i šta se tu nekada dešavalo. I kako to da sam jedina osoba na tom mestu. Jerusalim je u Izraelu najveći i grad sa najviše stanovnika, gužve su svuda i turisti slikaju skoro svaki ćošak. Ne i ovaj. Ja kao da sam ekspert za marginalne i nevidljive stvari. Norbert mi je kasnije otkrio da je to bazen gde se neki Sulejman kupao i da i danas nosi ime po njemu. Ipak, već duže vreme to je potpuno zapušteno mesto u gradu, kome niko ne pridaje značaj.

sreda

Norbert je mlađi od mene, a zna neuporedivo više od mene. Mršav je i ima veliku i gustu bradu. Živeo je u Njujorku gde je studirao umetnost, a trenutno se usavršava u Jerusalimu i radi tri posla. On je na neki način kao ja u njegovim godinama, ali bez brade i Njujorka u pasošu i životnom iskustvu. Pokazuje mi zgradu svog Univerziteta koja se nalazi u ulici paralelnoj u odnosu na najprometniju Džafa ulicu u Jerusalimu. Kapija je visoka, gvozdena i rešetkasta, bašta prepuna palmi, a zidine su od bež kamenica. Ispred je plakat sa nekom apstraktnom slikom. Portret od mozaika trouglova, drečavih ali ujedno i izbledelih nijansi. Boje Jerusalima su mahom bele i bež, i sve je u kamenu. Kameniti zidići dele dvorišta od trotoara, slično kao i u Tel Avivu. Visoka zgrada od žutog kamena sa pozlaćenim hebrejskim natpisom, nalazi se na kraju te ulice. Norbert zna sve o njoj, ali ja sam već zaboravio da li je to muzej ili neka druga državna institucija. Bilo mi je žao što nisam najbolje zapamtio sve što mi je ispričao. Bio je jedan od najzanimljivijih i najinformisanijih vodiča ikada, a pritom to mu nije bilo zanimanje, već samo dobra volja. Osim elementarnih stvari, često je kroz svoj govor provlačio, pomalo rezignirano, priče o nekoj podeljenosti, licemerstvu i fundamentalnoj tradicionalnosti, od koje Jerusalim nikako da pobegne.

p><p><p style=Doveo me je u park nepravilnog oblika i reljefa, koji se nalazi na raskršću između velikih saobraćajnih traka, na potezu od centralnih gradskih šetališta ka rezidencijalnom delu. Ta tačka Jerusalima uzvišena je, pa se može videti deo panorame grada. Prizor je drevan i pitom –kamenit, siv i pustinjski. Travnjak po kom smo gazili bio je pedantan i mekan pod đonovima, rastinje je poput onog drveća što ga jedu žirafe, a svoje mesto u rubnom delu, pronašla je i jedna izrazito visoka zgrada betonske fasade. To mesto zove se Park tolerancije, pa je Norbert naglasio da je bilo kakva tolerancija u kontekstu Jerusalima apsurd i licemerstvo. Kaže da sa takvim nazivom kao da se sprdaju i da isti može da ne sablazne jedino površne i zatucane ljude, koji u životu nisu videli dalje od Jerusalima. Sramota me je koliko ništa ne znam. Ustvari nije me sramota, samo sam toga svestan. Znam da ne znam. Ponekad mi se čini da sve što sam u životu pročitao i naučio, kao da nikada nisam upio niti razumeo suštinu. Previše sam bio opsednut sobom, da bi do mene doprlo bilo šta što na mene najdirektnije ne utiče. O Jerusalimu sam prvi put čitao kada sam učio Sociologiju svetskih religija, a iskreno taj predmet mi je bio ponajmanje omiljen i jasan. Učio sam ga da bih dobio visoku ocenu, tj da bih zadržao pravo na mesto u domu i na studentski kredit. Da bih preživeo. Od silne zabrinutosti, nisam ni stigao da osvestim šta zapravo učim i da li će mi i kada to znanje zatrebati. Norbertu uskoro počinje smena u prodavnici, a posle nastavlja da šankeriše u nekom kafiću. I on preživljava i bori se za egzistenciju, ali on i zna. Izgleda da reprodukcija znanja nije privilegija ljudi koji žive ušuškano, već lični izbor.

četvrtak

Idući ka delu grada gde su na mapi označeni pozorište i Akademija nauka, napuštao sam deo Jerusalima koji se zove Nemačka kolonija. Na samom vrhu jedne ulice, ugledao sam modernu vilu staklenih zidova sa drvenim terasama, opkoljenu velikom živom ogradom. Iza je bilo ogromno dvorište sa sportskim terenom, gde su neki momci i devojke igrali basket. Taj deo mogao se jasno videti iz druge ulice u koju sam skrenuo. Posmatrao sam ih sa visine kroz žičanu ogradu, kao na nekom filmu. Često se na filmovima mogu videti takve scene. Ceo taj koncept, nije mi bio najjasniji. Šta tačno predstavlja Nemačka kolonija, ko tu danas živi, da li toj vili i terenu imaju pristup samo nečija deca i da li je Jerusalim i dalje podeljen i isparcelisan grad? Nisam se previše time bavio. Samo sam pomislio na trenutak i odmah nastavio dalje. Jerusalim je prelep grad, i ako za njega imate samo 2 dana, jedino brzim tempom i dobrom organizacijom možete ga upoznati.

p><p><p style=To dvorište bilo je u podnožju brda na čijem vrhu sa nalazila dvospratnica koja je podsećala na dvorac. Kapije tog uzvišenog zdanja bile su otvorene, pa me je radoznalost instinktivno i neplanirano uvukla unutra. Divlja bašta ispunjena drvećem bogatih krošnji pravila je hlad, koji je neka grupa ljudi koristila izležavajući se na prostirkama i jastucima u podnožju stabala. Iako je ambijent bio prirodni, atmosfera je bila radna. Skoro svi su imali pored sebe laptope (u nekoj emisiji o pravopisu čuo sam da je množina od laptop LAPTOPI, a ne laptopovi ... tako da možda ovo LAPTOPE zvuči čudno, ali trebalo bi da je pravilno), užinu, cigarete i piće. Dok sam im prilazio, pod stopalima mi je krckalo, u sred leta, opalo lišće. U dijalogu sa njima saznao sam da se nalazimo u dvorištu nekadašnje bolnice u kojoj su se lečili leprozni ljudi, a danas je nešto poput kulturnog centra gde se održavaju manje konferencije, seminari, izložbe i razne edukacije. Slike na zidovima unutar tih prostorija bile su prilično jezive. Pacijenti sa živim ranama na telu i osoblje obučeno kao kosmonauti, autentično su dočaravali užas koji se nakada tu dešavao. Kako zanimljiva revitalizacija prostora. U ostatku obilaska enterijera, video sam nešto što me je vratilo u prošlost – sale i sobe ispunjene projektorima, flip čartovima, markerima, keteringom i stolicama poređanim u krug. Osetio sam gorak ukus od pomisli koliko sam vremena kao student proveo pohađajući seminare raznih NVO. Koliko uzalud potrošenog vremena na slušanje ljudi sa ispranim mozgovima koji pravdaju budžet pristigao iz inostranstva. A lepo mi je Neda Arnerić na časovima javnog nastupa govorila Jadan ti sa takvim izrazom lica. Sva vrata će ti biti zatvorena, ako ne prestaneš toliko da se mrštiš. Trebalo je mnogo ranije da odustanem od bilo kakvog pokušaja izgradnje profesionalnog identiteta i da se prepustim fizionomski determinisanoj sudbini. Mnogo manje živaca bih izgubio, a i dalje bih živeo isto – od putovanja do putovanja. Moj izraz lica nije me doveo na vrh, realno ni na sredinu, neke nomenklature i kapitalističke hijerarhije, ali bio je dovoljno uverljiv da ne budem primećen kao uljez koji se služi keteringom predviđenim za one koji se i dalje usavršavaju. Najeo sam se kolača, uzeo iz frižidera flašu ledenog Ajs tia i mirne savesti izašao napolje i nastavio dalje. Greh je doći u Jerusalim, a ne lutati njegovim periferijama.

četvrtak

Ko zna šta sve vreba iza ćoškova u nepoznatom delu sveta. Vodeći se empirijskim uverenjem da je retko šta uzbudljivije od stihijske šetnje nepoznatim gradom, krenuo sam ka jednom od najvećih gradskih parkova. Na putu ka tamo, prošao sam kroz blok kuća koje su me zadržale znatno duže nego što sam planirao. Način na na koji obrazuju ceo taj kompleks, za mene je bio iznenađujuće dopadljiv i inspirativan. Dvorišta se ne vide, fasade su kao u Vojvodini izložene direktno do ulica, duž kojih su se prostirali crni kablovi. Kada se gvirne iza kapija, vidi se pregršt biljaka koje se nevešto skrivaju u zadnjim dvorištima. Takva je vegetacija u Izraelu - neobuzdana, bogata i raskošna. Krovovi tih kuća, ujedno su i terase. Tamo se suši veš, postavljaju stolovi i stolice, odlažu razni predmeti, a i odlična je pozicija za posmatranje okruženja. Saobraćaj tuda ne prolazi. Eventualno po koji biciklista i dete koje juri za loptom. Sve je bilo mirno i usamljeno dok nisam čuo zvuk blagog stampeda. Grupa naoružanih i uniformisanih vojnika prekinula je tišinu sunčanog popodneva, kada je počela da mi se približava spuštajući se niz jednu od susednih ulica. Sunce je bilo baš jako, a oni su nosili ona teška odela. Prošli su mirno, jedva me konstatujući, niti se obazirući na činjenicu da sam ih slikao. Samo su protutnjali i nestali iza ćoška. Obeležili su teritoriju.

p><p><p style=Spustio sam se niz stepenice ka najnižoj tački tog malenog stambenog naselja i našao se na velikoj raskrsnici. Ugledao sam ogromnu zelenu uvalu, sa gornje strane omeđenu zgradom sličnom parlamentu u Bukureštu, a sa desne strane velikim tunelom iznad koga se nalazio deo postolja te zgrade. Ljudi koji su ispunjavali park, kretali su se po grupama i skoro svi su bili deo nekih organizovanih aktivnosti. Niko nije tuda samostalno lutao sem mene. Svi su bili obeleženi. Nosili su istu odeću kao da su tim, nezavisno da li im je delatnost sedenje na klupi, bacanje frizbija ili piknikovanje. Čudno je to. Neki su bili pravi sportisti, prepoznao sam ih po dresovima, a drugi su bili označeni verskim obeležjima. Nedostajalo mi je da čujem Norbertov stav i o tome. Baš bi mi bio merak da ga slušam dok hejtuje kolektivističke vrednosti, što bi, siguran sam, uradio. Kotlina koja vodi ka brdu parka stenovita je i tu se nastanila nekolicina kampera sa šatorima. Svi su mi se ljubazno javili sa osmehom dok sam šetao tim delom. Baš su bili prljavi, čupavi i zapušteni, mada po izrazima lica, rekao bih, i srećni. Da li su oni hodočasnici? Da li sam ja hodočasnik? Na samom kraju parka ugledao sam crkvu koja je izgledala kao mala tvrđava. Ulaz se naplaćivao. Neka hvala, nemam vremena. Nisam ni siguran da li me zanima. Crkva ko crkva. Odoh da šetam negde drugde.

sreda

Hostel je čist i veliki. Ima lobi kao hotel, prizemlje gde su sobe i sprat gde je ogromna kuhinja sa lejzibegovima, ležaljkama, cvećem i klavirom. Kroz prozore, vide se prizori nečega što nije Evropa. Nemam konkretniji opis jer jedva da sam ranije napustio Evropu, ali znam da je ovo bilo drugačije. U tom hostelu vreme prolazi sporo, udobno i spokojno.

p><p><p style=U mojoj sobi su Belgijanac i Luksemburžanin. I oni putuju sami i ja sam zbog toga manje crna ovca. Obojica su elokventni, a nenapadni, zanimljivi i uviđavni kao cimeri. Nisu pravili buku i nisu smrdeli, što je za hostel kao kontekst retkost. Luksuz, šta više. Da se razumemo, ne mislim da korisnici hostela inače smrde, već da situacija koja ih navede do hostela, često za posledicu ima odsustvo reda i higijene. Ljudi stignu preumorni, ili su u žurbi zbog malo vremena, pa samo pobacaju stvari i izađu, ili se izuju, zavale i zahrču. I moj krevet u hostelu kada neko vidi, osnovano bi u sebi mogao da izgovori da sam svinja. Ipak, svako ko me dobro poznaje, zna da se samo hranim kao svinja. Tačnije, kao vepar. Ali to nije važno. Ne bi meni smetalo ni da je u sobi bila ružna atmosfera. Zapravo, ja sam znao da se neće desiti ništa loše, jer bio sam lepo raspoložen i privlačio sam samo radost. U Izraelu sam bio srećan, a u Jerusalimu je taj osećaj dobio posebnu, konkretniju, nijansu. Tamo su se dešavale samo lepe stvari. A Tel Aviv kao da sam sanjao. Ako bih njega želeo da opišem, ne bih mogao da koristim prideve „lepo“ i „prelepo“ jer bih ga potcenio. Sve su to pleonazmi. Zato sam se i odlučio da prvo pišem o Jerusalimu.

četvrtak

U Američkoj koloniji, jedini utisak ostavila su mi deca koja su me gledala sa terasa. Drže ih izlovano u unutrašnjosti kuća i stanova, pa u društvu braće i sestara čame pored prozora posmatrajući spoljnji svet. Neki bucko se okuražio pa me je pitao Where are u from and what are u doing here? Prvo sam želeo da iskuliram, da ne bi usledilo more drugih pitanja (kako to obično sa decom biva) i da ne bi došli roditelji i sklonili ih odatle, ali lepo raspoloženje pobedilo je moju baksuzastu stranu, pa sam mu odgovorio Just passing by. Naravno on je već sledeće sekunde rekao Where are you going?, ali ja sam nestao, zaobilazeći njihovu kuću i tražeći izlaz odatle. Sa vrha jedne ulice, pružao se pogled ka sivim brdima i prostranim predgrađima. Poželeo sam da i tamo stignem. Da zajašem kamilu i otisnem se u pustinju kao u nekom filmu. Američka kolonija posebno je neupadljiva jer se nalazi na potezu između Haretskog kvarta i Starog grada. Pred takvom konkurencijom, nije se dopala čak ni meni. Nemačka kolonija neuporedivo je lepša i zanimljivija.

p><p><p style=Na putu ka starom gradu ulice su bivale sve prometnije i nebezbednije. Bahata omladina kretala se u pomalo zastrašujućim čoporima i recimo da im moje prisustvo nije prošlo nezapaženo. Neka dvojica išla su ispred mene i stalno su se okretala, kao da im smetam. Ja sam nastavio euforično da šetam svoju kipu, ponosan što mi lepo stoji i što me štiti od sunca, ali u jednom trenutku, čisto preventivno, skrenuo sam u park kako bih se izgubio iz vidokruga lokalaca. U sledećoj ulici opet se neka grupa momaka zagledala u mene krvoločno, pa sam, da bih se sklonio, ušao u prodavnicu i na kraju od muke kupio smoki. Kada sam ispred sebe ugledao zidine Starog grada, osetio sam se znatno bezbednije. Apriori, za mene je to bio bezbedan internacionalni prostor gde te oznaka turiste štiti od svih opasnosti. Takvog zaključka, prošao sam kroz kapiju muslimanskog kvarta i završio u nekoj uličici gde nije bilo žive duše. Tišina je postala neprijatna. Skrenuo sam u prvi prolaz sa leve strane, želeći da što pre stignem do neke prometnije ulice, kad ono ispred ugledah grupu adolescenata kako mi ide u suret.

p><p><p style=Jedan se izdvojio i uputio ka meni brzim korakom. I pre nego što mi se približio, mahao mi je rukom i obratio na nemuštom jeziku kao da mogu da ga razumem. Pokušao sam da ga zaobiđem, ali on se razdrao i pokazao da podignem ruke i raširim noge kao tokom policijskog pretresa. Ispred nas stajala je publika od desetorice njegovih drugova. Na engleskom sam mu rekao da žurim i krenuo napred, ali on počinje da histeriše iz petinih žila. Kada je primetio da nosim kipu, razbesneo se i gestikulacijom mi pokazao da je odmah skinem, bacim na pod i zgazim. Uradio sam šta je tražio. To je kod njega izazvalo cerekanje na nivou retardacije, a ujedno i katarzu jer je postigao šta je želeo. Nakon toga mi je samo pokazao da nastavim gde sam krenuo. Odmah pored nas, sa druge strane zida, patrolirala su uniformisana lica sa mitraljezima. Znali su ovi klinci to, zato su me i pustili i na sreću nisu mi ništa oteli. A i ja sam znao da će sve biti ok. Isuviše sam bio lepo raspoložen da bih privukao tragediju. Nisam se previše ni uzbudio zbog svega toga. Mnogo više sam se istraumirao kada me je 2008. godine u Oslu neki crnac pojurio jer sam slikao park u kome se i on našao. Kasnije sam čuo da policija često patrolira Starim gradom, jer muslimani neretko kreću noževima na Jevreje i Harede i malo malo pa nekoga iskasape. Moja zgažena kipa, nakon toga, imala je još veću vrednost kao uspomena.


Drugi deo pročitajte ovde

Od istog autora:

PISMO IZ TORINA - Panorama misterije
ISTANBUL - Neke džamije nikad ne polete
BERLIN - Prostorna refleksija ega
PARIZ - Prolećna depresija
UKRAJINA - Početak kraja truckanja

Ovaj tekst nastao je našom željom da stvorimo alternativni veb prostor za mlade gde mogu da pišu o onim temama koje smatraju važnim, iskreno i bez ograničenja! Ukoliko želiš da i ti budeš član našeg mladog tima tvoje ideje su dobrodošle! CV i jedan tekst pošalji na urednistvo@iSerbia.rs uz Cc na office@iSerbia.rs, sa naznakom "Prijava / novinar". Otvoreno za sve od 15 do 35 godina. Prijem novih novinara vršimo do svakog prvog dana u mesecu.


Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostima OVDE

Odricanje od odgovornosti