Diplomiram i šta posle?

FOTO: Mashable

Ovo bismo mogli nazvati univerzalnom motivacijom roditelja. To je nešto što smo svi slušali kroz čitav proces našeg školovanja. To da će nam se isplatiti trud je nešto što nam je davalo snagu da idemo dalje u svom obrazovanju. Međutim, kada se taj proces završi mnogi od nas se pitaju kada će zapravo taj dan doći. Da li će nam se trud isplatiti danas, sutra, za mesec dana ili možda nikad?

Dugo sam radila na ovom članku jer nisam uspevala da nađem sagovornike voljne da razgovaraju o ovoj temi. Do današnjeg dana nisam uspela da nađem nijednu osobu koja želi da podeli sa mnom svoje mišljenje o ovom problemu. Ipak, primetila sam da su svi kojima sam prišla sa pitanjem šta planiraju posle fakulteta imali sličnu reakciju. Neki su odmahnuli rukom, drugi su coknuli, ali sve se svodi na isto. Kroz njihove reakcije se vidi da im je muka od tog pitanja. Zašto? Upravo zato što nemaju odgovor na to pitanje. Upravo zato što im je budućnost neizvesna. Upravo zato što se bore a da ne znaju ni za šta se bore.

Čuli smo mnogobrojne priče o mladima koji su završili fakultete i nisu uspeli da nađu posao, ili ako jesu, to nije posao u struci. Ali uvek mislimo da im se to desilo jer se ipak nisu dovoljno borili. Uvek mislimo da su mogli više da se potrude. Uvek mislimo da im je nedostajalo još malo. Slušajući sve te priče i razmišljajući o mladima kojima je nedostajalo još malo, rešili smo da se borimo više. Uz formalno obrazovanje, stičemo i mnoga neformalna. Pohađamo najrazličitije kurseve jer nikad se ne zna šta je to što će biti presudno prilikom nekog budućeg konkursa za posao. Da li će upravo to što neko zna da šije presuditi da dobije posao knjigovođe ili će upravo to što je neko završio kurs fotografije presuditi da dobije posao psihologa, nikad se ne zna. Uz najrazličitije neformalno obrazovanje potrebno nam je i radno iskustvo. Paradoks koji je svima dobro poznat jeste kako steći radno iskustvo kada je za svaki posao već potrebno određeno radno iskustvo. Rešenje ovog paradoksa još uvek ne znamo. Ali šta znamo? Znamo da volontiramo. Jedna organizacija, druga, treća...

Nameće se pitanje, kada znamo da je to sve što smo mogli da uradimo? Kada znamo da nam više ništa ne nedostaje? Nažalost, to pitanje će za sve mlade ostati misterija. A uz ovu misteriju ide i strah da ćemo i mi biti oni mladi koji su mogli više da se potrude. Strah da ćemo i mi biti oni mladi kojima je nedostajalo još malo.