Čovek može biti uništen, ali ne i pobeđen

Foto: Fredsullivan

Neki kažu da onaj ko traži smisao života nikada ga neće naći, jer ga u stvari i nema. To verovatno kažu oni koji se plaše da se upuste u večnu čovekovu potragu i iskuse sreću u njoj. Mada, možda su oni baš u pravu, jer ne možemo tražiti nešto ako ne znamo ni šta tražimo. Možda sam smisao i jeste njegovo traganje, ali svejedno, svaki čovek se vremenom uputi na najvažniji put svog života, a to je put ka našem cilju.

Da li je umetnost smisao života?

Da li je umetnost smisao života? Veruje se da umetnost postoji i razvija se zajedno sa čovekovim postojanjem, povremeno kaska za njegovim umom, ali verno prati čovekove misli, jer su upravo one ono što joj daje smisao. Umetnost je izražavanje i prenošenje čovekovog unutrašnjeg, suštinskog bića na nešto materijalno, čulima vidljivo i ono rečima neopisivo. Umetnost i umetnička dela nisu samo slike. To su i skulpture, fotografije, filmovi, muzika, balet, odnosno, sve u šta je čovek uneo sve od sebe kako bi nešto načinio večnim, besmrtnim i od njega samog značajnijim.

Nečije staze su čiste i ravne, a ono za čemu žudimo se sjaji na liniji horizonta. Takvi ljudi su srećnici i ima ih malo. Nekima je put trnovit i zatrpan raznim otrovnim biljem, pa takav čovek nikako ne može videti svoj cilj kao ni onaj čija je staza poplavljena, jer čovek ne može doveka plivati u okeanu života pod uticajem večne bure. Užas. On je taj koji nas tera na toliko muka i zadaje nam toliko pretnji. Ipak, to ljude ne sprečava da iznova i iznova pokušavaju ili jednostavno budu uporni.

Njihova su srca sašivena koncima nade koji čvrsto drže njihovu dušu u jednom komadu i koliko god život imao jaka oružja, čovekov oklop će uvek biti jači.

Ljudi će nastaviti borbu ka onome do čega im je stalo, pa će život u očajanju na nas poslati svoje sluge koje nećemo prepoznati. Ipak, svaka od onih staza se račva i te sluge će nositi maske ukrašene idealima sa etiketom obmane i nazvaće sebe ljubav ili prijateljstvo i ljudima će pažnja biti skrenuta. Tada čovek više nije u stanju da prati staze koje će ga odvesti do ostvarenja svojih snova. Vid mu se zamagli i polako počinje da sumnja u istinitost svega što je do sada proživeo. Smanjuje korake i na kraju odustaje. Čovek tako nastavlja da živi po navici sa zatvorenim očima, jer nema dovoljno hrabrosti da se pogleda i postavi sebi jedno jedino pitanje na koje nikada neće naći odgovor: ,,zašto li je odustao?’’. Živeće u lažima sve dok se sudbina ne sudari sa zamaskiranim slugama života i tako nam otkrije istinu. Naše unutrašnje biće biće slomljeno i tada će nas staviti na životnu šahovsku tablu gde mi glumimo pijune. Možemo ići samo napred i moliti se da sledeći udarac života bude makar malo blaži.

Ipak, nešto će nas gurati napred bez obzira na težinu i onda moramo čekati, jer i pijun može postati kraljica kada dođe do kraja polja. Nada. Ona je ta koja nam daje snagu čak i onda kada je sve u nama uništeno i slomljeno. Ona je ta koja nas uči da verujemo da i posle prevara prava ljubav postoji, da i posle izdaja doći će oni koji će biti pravi prijatelji. Ona će naš sašiveni oklop pretvoriti u čelični i svaki put sve više i više nas osnažiti. Ona krči šume sa naših puteva i mi onda opet možemo shvatiti šta nam je od samog početka bio cilj. Naš san je još uvek tu i čeka nas da ga ostvarimo. Mada, u ljudskoj je prirodi da bude slab i da odustaje čim naiđe na nešto što bi mogla biti prepreka. Mada većina ljudi nikada ne otkrije šta zaista znači prolaziti kroz teškoće svi oni lako zanemare znakove koji ih vode i na kraju izgube nadu. Retki su oni koji nikada neće posustati pred otrovima nesreće i koji će samo snagom volje gurati napred ka svom snu. Svako od nas može biti jedan od njih samo kada bismo prestali da tražimo izgovore umesto da nalazimo načine i nikada ne odustajemo.

5684dd4691e7a_full.jpg

Foto: Voicesofyouth

Jedan veliki čovek jednom je rekao da sudbina meša karte, a mi igramo. Time je rekao da sama sudbina ne može biti pobeđena uprkos svom našem trudu, ali to ne znači da ne može biti izazvana. I ponovo pitam: Da li je umetnost suština svega? Iako čovek kao jedinka svakodnevno napreduje i razvija se, umetnost je ono nepromenjeno što on uvek nosi sa sobom kroz mnoštvo vekova. Tanane niti sačinjene od čovekovih misli neprekidno povezuju prostor i vreme i daju ljudima nov pogled na život. Veliki vajar Edgar Dega je smatrao da umetnost nije ono šta ti vidiš već šta nateraš druge ljude da vide. Gustav Klimt je mislio da je umetnost linija oko naših misli.

Toliko se ljudi menjaju i kvare i toliko je različitih definicija umetnosti, ali, opet, sve one mogu potvrditi jedno: umetnost je ono što je ostalo isto među nama, naše jedino bekstvo, naša jedina nada da sačuvamo ono malo što nas čini istima, što nas čini ljudima. Toliko je različitih priča koje ljudi samo prepričavaju i oni koji imaju hrabrosti da otputuju nazad kroz vreme uvideće da su one stare životne priče potpuno iste, jer istina je da se vremena neprekidno menjaju, ali čovek kao biće u svojoj duši i suštini ostaće isti. Posle svakog poraza biće slomljen i posle svakog gubitka uništen, ali u suštini neporažen. Ljudi. Stvoreni smo da uništavamo, ali i da stvaramo. Da budemo slepi i sebični. Da ne razumemo, ali i da volimo i posedujemo. Da budemo srećni, ali i da patimo i prolazimo kroz večnost u hiljadama primeraka, istih, a opet tako različitih. Mislimo da možemo imati sve, a u stvari sve što zaista posedujemo je ništa osim naše izranjivane duše, oslabljene, ali nepobeđene. Postoje istine i postoje laži. Istine nam otvaraju oči, povređuju nas ali i ojačavaju, a laži nas kontrolišu, održavaju i primoravaju da nesvesno zakucavamo klinove u sopstveni kovčeg. Laži su istine o ljudima, a postoji užas i postoji nada. Nada nas diže uvis, a užas nas spušta u pakao. Ljudi su valjda stvoreni da trče između svega toga.


Pročitajte i:

Kada prođete pored uličnog svirača
Koga diskriminišemo dok smo medijski nepismeni?
Plaćena umetnost: Oksimoron?