Žene u sportu – borba za učešće i ravnopravnost
Flickr

Sportski analitičari tvrde da su žene počele da se bave sportom na dvorovima bogataša i to krajem 19. i početkom 20. veka. Tada su se bavile jahanjem, dobacivanjem lopte, raznim vežbama za oblikovanja tela i tenisom. Imajući u vidu da je žena slabije konstitucije od muškarca, te sve faze koja ona u životu prolazi, kao što su mesečni ciklus, trudnoća, pa i menopauza kasnije, potpuno je bilo fascinantno da one mogu da postignu rezultate približne onima koje su postizali muškarci. 


Ako se osvrnemo na atletiku i na to da se nekad verovalo da je muški sport, dame zasigurno mogu zahvaliti spartanskoj princezi Kyniski, koja je 396. godine pre nove ere prva osvojila olimpijske trke kolima. Međutim u to vreme ženama je bilo zabranjeno prikupljanje nagrada u sportskim disciplinama.


Žene u sportu ostvarile su veliki napredak u odnosu na raniji period. U Londonu na Olimpijskim igrama iz 1908. godine samo 1.8% takmičara su bile žene, dok je na letnjim igrama u istom gradu 2012. godine bilo 44.2% takmičarki. Sa uvođenjem ski skokova, half-pipe (vrsta snežne piste u polucilindričnom obliku “pola cevi”) i ski slope stil (na stazi su postavljene veštačke prepreke koje treba savladati) na snoubordu za žene, dame su sada zastupljene u svim olimpijskim sportovima. Saudijska Arabija bila je poslednja zemlja koja je uključila i žene u svoju reprezentaciju, i to na pomenutim Olimpijskim igrama u Londonu 2012 godine. 

Međutim, tu se priča o ravnopravnoj zastupljenosti žena i muškaraca u sportu, nažalost, ne završava. Uprkos sve većoj jednakosti između takmičara u olimpijskoj konkurenciji, i dalje postoje ogromne razlike u muškim i ženskim sportovima od vrhunskog do rekreativnog nivoa, kao i među decom. 


U Velikoj Britaniji razlike između polova počinju sa oko deset godina, i do uzrasta od 15 godina samo se polovina devojčica u odnosu na dečake bavi fizičkim aktivnostima u meri kojoj je to preporučeno i dobro za njihovo zdravlje. 


Uprkos očiglednim prednostima koje donosi bavljenje sportom i fizička aktivnost, a od kojih su samo neke: samopoštovanje, uključujući samoopažanje, samovrednovanje, samoefikasnost, osnaživanje i povećana lična sloboda, i dalje mladi ljudi širom sveta nemaju mnogo uzora. Poražavajuća činjenica je da, iako postoji veliki broj neverovatnih sportistkinja, njima se daje jako malo medijske pažnje.


Iako je još uvek dug put ka postizanju jednakih mogućnosti za bavljenje sportom za sve, zabeleženi su pozitivni koraci u tom smeru širom sveta. U Egiptu, pokrenut je Ishraq program sa ciljem da razvije veštine devojaka, poveća njihovo samopouzdanje, izgradi njihove građanske i liderske sposobnosti, kao i da poveća njihova očekivanja u budućnosti. Uz fizičku aktivnost ide i edukacija o higijeni, ishrani i zdravlju kao i razvoj životnih veština. U Avganistanu projekat Sport za žene nudi obrazovne i sportske aktivnosti za do 10.000 žena i devojaka. 



Najrigoroznije su vlasti islamskih zemalja, koje nameću stroga pravila za bavljenje sportom. Sport kojim se mogu baviti žene u islamu mora biti takav, da odgovara njenoj prirodi, ne povećava previše fizičku spremnost i ne ističe njeno telo. U prostorijama za treniranje smeju biti samo žene ili mahremi (osobe kojima je za života zabranjeno da se udaju). Bavljenje sportom sme da im bude samo rekreacija a ne i profesija, kako ne bi zapostavile svoju osnovnu ulogu – ulogu žene i majke. 

Kako su žene u antičkoj Grčkoj izborile sopstveno takmičenje


Na Olimpijske igre u drevnoj Grčkoj nisu uživali pravo i muškarci i žene. Tačno je da je ženama svih uzrasta bilo dopušteno da uživaju u slavljima i atletskim događajima u gradovima širom država Peloponeza, uključujući Delos i Atinu. Ali Igre u Olimpiji u zemlji Elisu - gradu odakle potiču Olimpijske igre - zadržale su svoju tradicionalnu, svetu zabranu za žene. Elis je odredio da ako udata žena (neudate žene mogu samo gledati) bude uhvaćena na Olimpijskim igrama, ona će biti bačena sa planine Tipaeum u reku koja teče ispod.


U ta davna vremena, žene su bile su isključene iz političkog odlučivanja i verskih obreda, bile su primorane na rani brak, a zatim bi rađale mnogo dece. Uprkos društvenim nejednakostima i ugnjetavanju, žene u Grčkoj su želele da igraju - pa su pokrenule sopstvene Olimpijske igre koje su se zvale Herejske igre.


Herejske igre, poseban festival koji se održavao u čast grčke boginje Here, isticao je atletsku spremnost i sportski duh mladih neudatih žena. Atletičarke, s vezanom kosom i obučene u specijalne tunike koje su dosezale tik iznad koljena, takmičile su se u atletici. Staza je bila skraćena za otprilike jednu šestinu dužine staze za muškarce i sačinjena je na Olimpijskom stadionu. Iako ženama nije bilo dopušteno da gledaju muške Olimpijske igre, neizvesno je da li je i za muškarce postojala zabrana na ženskim igrama. Nedostatak dokumentacije o Herejskim igrama potvrđuje da je društvo ženski sport gledalo kao manje značajan.


Šta možemo da zaključimo o položaju ženskog sporta?


Kao jedan od klјučnih problema izdvojen je nejednak tretman i pružanje šansi muškarcima i ženama, te stoga, jedan od glavnih cilјeva u ovoj oblasti mora biti ostvarivanje jednakih startnih pozicija oba pola, tj. kreiranje društva istih šansi. Primećen je trend da žene, u odnosu na muškarce, moraju mnogo više da rade kako bi zauzele rukovodeće pozicije. U njihove karijere se ne ulaže dovoljno, manje su eksponirane u javnosti i na kraju, daleko manje zarađuju u odnosu na svoje muške kolege.


Činjenica je da postoji nedovolјna afirmacija žena u sportu. Da bi se ona postigla, neophodno je podizanje svesti koje se ostvaruje partnerskim delovanjem državnih institucija i sportskih organizacija.