Žene u Islamu – između slobode i ropstva
unsplash

Doktor Sharif Abdul Adim, specijalista za islamistiku, sproveo je komparativne studije svih pisanih izvora islamske religije do kojih je uspeo da dođe poslednjih godina. Ono što je otkrio izneo je u knjizi po nazivom „Žena u Islamu”, čije ćemo najznačajnije delove podeliti sa vama u nastavku teksta. 

Vaspitavanje i obrazovanje ženske dece


Devojčice su se od davnina učile da im nije dozvoljeno da pričaju, osim kada je to o stvarima koje predviđa verski zakon. Ukoliko žele nešto da pitaju to pitanje mogu postaviti kod kuće, najpre očevima a kasnije muževima. Postavljalo se pitanje, kako bi one mogle proširiti svoje horizonte ako jedine informacije koje dobijaju, dobijaju od svojih muževa kod kuće?


Po Kuranu, žena ima pravo da razgovara čak i sa samim islamskim sveštenikom (Profetom). Niko nema pravo da je ućutkuje ili kritikuje ako uđe u diskusiju. Sa druge strane, ona nije u obavezi da muža smatra predstavnikom u stvarima iz oblasti legalnosti i religije.


Žena pred sudom


Kuran prihvata svedočenje žene i vrednuje ga isto kao i svedočenje muškarca. Njeno svedočenje može čak i da opovrgne njegovo. Izrael je danas jedina zemlja koja ne uvažava ovo pravilo.


Ako muž optuži ženu za preljubu, on je dužan da se pet puta svečano zakune da je to što govori istina a ne pokušaj da je opuži nedužnu iz osvete ili nekog drugog razloga. Međutim, ako se ona isto tako pet puta svečano zakune da nije počinila greh preljube, optužbe se odbacuju.




Bluescruiser1949/flickr
Bluescruiser1949/flickr


Kada se utvrdi da je došlo do preljube, podjednako se kažnjavaju i muškarac i žena: „ Ako neko otkrije muškarca kako je previše blizak sa udatom ženom, kako ona tako i on moraju biti osuđeni na smrt”. Ovo tumačenje razlikuje se od biblijskog po kojem se odnos između muškarca i žene smatra preljubom samo onda kada je žena udata. Vanbračne veze koje mogu imati oženjeni muškarci, ne smatraju se prevarom.

Miraz i pravo na imovinu


Ćerka u muslimanskoj porodici ne smatra se teretom, te stoga porodica nije dužna da prilaže miraz prilikom sklapanja braka. Žena se smatra dovoljno vrednom da nije potrebno da bude bogata da bi bila zaprošena. Muškarac je taj koji mora da daruje svoju buduću suprugu. Poklonom koji devojka dobije ne mogu raspolagati njena porodica ili muž. U pojedinim muslimanskim društvima ni danas nije neobično da devojke od svojih budućih muževa dobijaju dijamante u vrednosti od po nekoliko stotina hiljada dolara.


Sva ženina imovina, kako darovi od muža tako i dobra koja je dobila od roditelja, isključivo je njena. Izdržavanje porodice je teret koji pripada muškarcu. Ma koliko da je ona bogata, nije dužna da učestvuje u porodičnim troškovima, osim ako ona sama nema želju da to čini.


Postoje pisani dokazi da su supruge, majke i ćerke muslimanskih porodica u pojedinim islamskim zemljama uživale pravo na imovinu i nalsedstvo mnogo pre nego što je isto pravo uvaženo ženama u Evropi. Ovaj podatak ne treba da čudi, s obzirom na to da žene pre udaje i tokom braka dobijaju ogromne količine zlata, dijamanata i drugih dragocenosti a da, sa druge strane, nemaju obavezu da učestvuju u porodičnim troškovima.


pixabay
pixabay

Razvod


Brak je svetinja koja se ne sme narušiti, osim ako za to ne postoje dobro opravdani razlozi. Parovima se savetuje da, kada osete da je ova institucija ugrožena, potraže sve moguće načine da reše problem, pre nego uopšte pomisle na razvod. Islam priznaje razvod, ali svoje vernike izrazito odvraća od istog.


Oboje imaju pravo da pokrenu postupak za razvod braka. Kuran strogo zabranjuje muškarcu da traži povraćaj darova, ali ukoliko je žena ta koja je pokrenula postupak, smatra se lepim gestom da mu vrati poklone koje je od njega dobila.


Uloga majke


Nema verskog zakona koji bi mogao, čak i da za to postoji namera, da zanemari važnost uloge koju ima majka u životu deteta. Od posebne je važnosti sam čin rađanja deteta i dojenje u prvim mesecima života. 


Do danas se prepričava dijalog koji su vodili sveštenik Muslim i jedan dečak.


„Kome treba najviše da budem zahvalan?“, pitao je dečak. „Majci“, odgovorio je Muslim. „A kome posle?“. Muslim je opet odgovorio isto. „Kome treba da budem zahvalan posle majke?“, nastavljao je dečak. „E onda možeš biti zahvalan ocu“, rekao je Muslim.


unsplash
unsplash

Položaj udovica


Izrael je danas jedina zemlja koja je zadržala običaj da udovica ostaje u muževljevoj kući, kao supruga njegovog brata. Ukoliko on ne želi da se oženi udovicom svoga brata, ona je slobodna da ide. Zbog toga nije redak slučaj da deveri ucenjuju udovice svoje braće u zamenu za to da im daju slobodu.


Kuran je odbacio i oštro osudio ovaj običaj, nazivajući ga lošim putem kojim nikako ne treba ići. Žene koje ostanu udovice bi trebalo da sačekaju da prođe period od četiri meseca i deset dana, nakon čega su slobodne da rade sa svojim životom šta one žele.


Poligamija


Jedan muškarac može oženiti najviše četiri žene, pod uslovom da ih tretira pravedno i jednako. U slučaju da se jedna od njih oseti zanemarenom u odnosu na ostale, ima pravo da tuži svog supruga i dobije kompenzaciju u vidu novca ili imovine. Zabranjeno je oženiti sestru svoje supruge, kako bi se izbeglo rivalstvo.


Poligamija, koja se smatra „idealnim rešenjem“, opravdava se razlozima društvene prirode. U zemljama koje su u bliskoj prošlosti vodile ratove, veliki je problem nejednaka zastupljenost polova. Primer je Gvineja, gde na svakih 125 žena ima svega 95 muškaraca. Postavilo se pitanje šta treba raditi u takvoj situaciji? Samo neka od rešenja su celiblat ili fetocid, koji su i danas česta pojava u nekim zemljama.


unsplash
unsplash


U društvima koja su prihvatila poligamiju, ova institucija je izuzetno cenjena i kulturno prihvaćena. Žene istog muža se međusobno poštuju i uvažavaju, a brak vide i kao veliku sigurnost u slučaju rata, kada dolazi do otimanja i silovanja žena koje nema ko da zaštiti. Nije tajna da je ovaj običaj u očima Evropljana primitivan, pa čak i divlji. Sa ciljem da opravda poligamiju, autor se poslužio detaljem iz knjige „Žena u Nemačkoj istoriji“ istoričarke Ute Frevert.

„Posle Drugog svetskog rata u Nemačkoj je bilo 3.3 miliona udovica. Mnoge od ovih žena imale su potrebu za muškarcem, ne samo da im bude saputnik, već i da im pomogne da prežive u vremenima stravične nemaštine i gladi. Saveznički vojnici iskoristili su slabost ovih žena, posebno onih koje su ostale same sa decom, primoravajući ih na seksualne odnose u zamenu za hranu. Snagu im je davala dečija radost povodom poslastica koje su im ovi stranci ostavljali. Jedan dečak od deset godina je, čuvši drugu decu kako pričaju o ovim poklonima, poželeo i za svoju majku jednog „engleza“, zato što ona nije mogla više da podnese glad.“

U ovoj tački, smatra naš autor, važno je zapitati se šta je dostojnije za jednu ženu? Prihvatiti i poštovati još jednu suprugu, kao što i jesu žene mnogih islamskih zemalja, ili svojevoljno postati belo roblje kao deo „civilizovane“ savezničke intervencije?


Pitanje koje bi ne-musliman postavio, svakako je: „Da li sve žene ovih zemalja danas dobijaju gore opisane tretmane?“. Nažalost, odgovor je: „Ne.“


Treba istaći da postoje brojne razlike među kulturama i praksama različitih muslimanskih zemalja i da se generalizacije ne odnose na svaku od njih. Osim toga, mnoga društva skrenula su sa puta ovog kuranskog ideala kada je u pitanju ophođenje prema ženama.