Žene u Jugoslaviji pod kraljem i pionirskom maramom I
wikipedia commons

Položaj žene u kraljivini Jugoslaviji


Prvi svetski rat je srpskom narodu zadao veliki udarac zbog velikog broja žrtava. Jedna od posledica bila je to što su žene preuzele odgovornost da izdržavaju porodicu, obavljajući brojne poslove. Potom je došlo do niza pojava koje su makar malo poboljšale položaj žena.


Te pojave odrazile su se u sferama kao što su: obrazovanje, zapošljavanje, promena demografskih obrazaca, ali i modela odnosa među polova. Činjenica da su tokom ratnih godina morale da preuzmu ulogu muškarca samo ih je dodatno osnažila u njihovoj želji da dobiju političku i zakonsku jednakost.


Borba za emancipaciju žena u Srbiji počela je u drugoj polovini 19. veka. Tada su osnovana prva ženska udruženja koja su se borila za ranije pomenute ciljeve, političku i zakonsku jednakost. Polako je tradicinalno viđenje žene u okviru njenih uloga majke i domaćice gubilo težinu. Problem je predstavljalo to što je u periodu Kraljevine Jugoslavije na snazi još uvek bio Srspki građanski zakonik iz 1844. godine. Prema ovom zakoniku žena je bila u poptpunosti potčinjena muškarcu i izjednačena sa maloletnicima. 


Časopis „Žena" koji je izlazio u Novom Sadu od 1911. do 1921. godine/wikipedia
Časopis „Žena" koji je izlazio u Novom Sadu od 1911. do 1921. godine/wikipedia


Pored toga, u tom periodu je bila uobičajena praksa da deca posle razvoda braka uvek pripadnu ocu. Izuzetak su predstavljala vanbračna deca. Kao da položaj žene već nije bio dovoljno težak, prema zakonu samo muškarci su mogli da naslađuju imovinu.


Početkom 20. veka pod uticajem privrednog razvoja, kreću da se razvijaju mnogi veliki gradovi, što je uslovilo društveno raslojavanje. Radnička klasa postajala je brojnija, a samim tim i broj zaposlenih žena. Zaposlene žene su bile eksploatisane i neravnopravne. One su radile i po 16 i 18 sati dnevno, za nadnice koje su bile niže od onih koje su primali muškarci. Iako je Versajskim ugovorom iz 1919. godine ženama garantovano pravo na istu zaradu, ovo su u praksi primenjivale samo vlade skandinavskih zemalja.


Zakonom o zaštiti i Zakonom o osiguranju radnika iz 1922. izvršeno je regulisanje odnosa između poslodavca i radnika. Time je regulisano radno vreme, koje je ograničeno na osam časova. Došlo je i do još nekih promena: osnovane su Inspekcija tada i Berza rada, uvedeni radnički poverenici i osiguranje, obezbeđena je zagarantovana nadnica i drugo. 



Postojale su i situacije u kojima je žena uživala veću zaštitu od muškaraca. Za sve žene je zabranjen noćni rad, a trudnicama zakon je zabranjivao da rade 6 nedelja pre i 6 nedelja posle porođaja. Međutim, ovi zakoni su se u praksi jako retko sprovodili.


Žene su bile diskriminisane u svim sferama društveno-političkog života. Pa opet one su bile rešene da slome okove tradicionalnog patrijarhata u kome su se nalazile. Jedno udruženje koje je tome dosta doprinielo bilo je Srspki ženski narodni savez. Šireći feminističke i pacifističke ideje ovo udruženje se borilo za prava žena. Sa sve većim brojem fakultetski obrazovanih žena, promenjen je i njihov položaj u Kraljevini Jugoslaviji. 


Ovo je nateralo mnoge državne zvaničnike (koji su bili isključivo muškarci) da razmisle o ulozi koju žena zauzima u društvu. Međutim, žena nije dobila pravo glasa u Kraljevini Jugoslaviji. Taj zakon kao i mnoge druge kojim su žene makar zakonom bile izjednačene sa muškarcima, doneo je socijalizam.